O stručnim i nestručnim nastavnicima
Zaposlenici u školama mogu se podijeliti u dvije osnovne skupine- na one koji rade u učionici s učenicima te one koji obavljaju različite druge poslove. U prvu skupinu računaju se nastavnici i nastavnice u osnovnim i srednjim školama, dok u drugu skupinu spadaju spremačice, domari, knjigovođe, računovođe, tajnice škola te ravnatelji i ravnateljice škola.
Neki od njih imaju fakultetsko obrazovanje koje je potrebno za rad u nastavi ili za neke druge poslove, dok dio zaposlenika ne mora imati diplomu da bi radili u školi, poput na primjer spremačica i domara. NI svi nastavnici ne moraju imati fakultetsko obrazovanje za rad s učenicima. Na primjer, tko će kuharima i konobarima u ugostiteljskom usmjerenju predavati stručne predmete ako ne kuhari i konobari. Oni su stručni za taj posao kao ljudi iz ugostiteljske struke, ali kuhari i konobari ne moraju ići studirati. Da bi radili svoj posao u struci te da bi neki od njih mogli biti nastavnici dovoljno im je da imaju završenu srednju školu ugostiteljskog smjera. Tako je i s drugim strukovnim zanimanjima kao što su stolari, pekari, frizeri, instalateri….
Stjecajem okolnosti u nastavi su se našli i ljudi koji rade posao za koji se nisu školovali. Drugim riječima, oni rade kao nestručnjaci. Takvi zaposlenici trebali bi učiti uz rad i čim prije položiti razlikovne ispite i tako steći uvjete za rad s učenicima u školi. Svima nam je u interesu da učenici imaju stručno osposobljene nastavnike koji znaju podučavati i prenositi im znanje kako bi učenici u osnovnoj školi stekli opće osnovno obrazovanje, a u srednjoj školi osposobili se za neki posao poslije škole ili stekli dovoljno znanja za dalje obrazovanje na nekom od fakulteta.
I u prosvjeti se našlo onih koji su došli nestručni i dugi niz godina su radili s učenicima uz podršku kolega i ravnatelja škola. Što da radi ravnatelj ili ravnateljica škole ako se na natječaj za posao ne javi stručna osoba? Oni moraju zaposliti bilo koga, pa makar i nestručnu osobu jer nastava se mora odvijati po planu. Ravnatelji su dužni i dalje tražiti stručne ljude za rad u školi tijekom školske godine i kad nađu stručnu osobu trebaju je čim prije zaposliti kako bi djeca imala pravog nastavnika koji će ih znati podučavati. U tom slučaju, nestručna osoba treba dobiti otkaz, a to je svakako bolno za nju! Što se može, takav je zakon!
Ipak, iz vlastitog iskustva znam da su neki nestručnjaci godinama radili posao u školi, primali plaću i ostale beneficije, uživali ugled kao učitelji i profesori iako to nisu bili! Bilo je važno da oni rade i primaju plaću, a to što je netko stručan za posao možda gladan i na cesti, što se može? Život nije fer! To što djeca od takvih „nastavnika“ neće mnogo naučiti, tja, što ćeš? Neki će reći, lijeni učenici, ne da im se učiti, sami su si krivi ako ne nauče nastavno gradivo! Ravnatelji nekih škola opravdavat će se kako nisu mogli naći stručnu osobu za rad pa su morali zaposliti bilo koga, a kada dođe stručna osoba u školu tražiti posao, njoj se samo kratko odgovori da je radno mjesto zauzeto! Da li je osoba koja radi stručna za rad? Ma naravno!
Kako su neki ravnatelji namještali posao nestručnjacima u školama?
Evo nekih primjera iz mog vlastitog iskustva kako se to radilo po nekim školama u prvoj polovici 1990-ih, a vjerujem i kasnije. Kada sam došao tražiti posao u srednju školu u svom kraju, ravnatelj te škole ( nazovimo ga Vinko) odbio me je uz obrazloženje kako je zaposlio jednu osobu na radno mjesto profesora/profesorice povijesti, iako ta osoba nije imala potrebnu stručnu spremu ( bila je ne nastavničko zvanje), pa čak ni diplomu iz Hrvatske, već iz jedne susjedne države ( ako je uopće imala diplomu). Da stvar bude ljepša, Vinko je zaposlio tu osobu na određeno vrijeme na godinu dana bez objave natječaja u dnevnom tisku kako se ja ili neka druga stručna osoba ne bi mogli javiti na natječaj i konkurirati njegovoj miljenici, koju možemo nazvati Mara! To su stvarni ljudi kojima sam promijenio imena u ovom članku! Imena nisu toliko važna koliko je važno ono što su ti ljudi radili.
Prema tadašnjim propisima, ravnatelji su mogli bez objave natječaja zaposliti nekoga na 90 dana. Tijekom tog roka, ravnatelji su bili dužni objaviti natječaj u dnevnom tisku za to radno mjesto u školi. Ako se javi stručna osoba, nestručna osoba koja je zaposlena na tih 90 dana morala je dobiti otkaz! Ukoliko je ravnatelj zaposlio stručnu osobu, u idućih 90 dana trebao je biti raspisan natječaj na koji bi se ta osoba koja već radi javila s molbom za posao i svim potrebnim dokumentima. Kao takva, ta bi stručna osoba imala prednost pri zapošljavanju i nakon isteka roka od 90 dana potpisala bi Ugovor o radu sa školom na određeno ili neodređeno vrijeme, ovisno o okolnostima, to jest da li je ta osoba nekoga mijenjala zbog bolovanja ili porodiljnog dopusta ili je mjesto bilo upražnjeno. Također bi se uzimalo u obzir da li novi zaposlenik ili zaposlenica imaju prethodno radno iskustvo ili ne.
Što se tiče Mare, ona nije nostrificirala diplomu, nije ni položila razlikovne ispite, ali je se ravnatelj Vinko nije htio odreći jer je ona došla raditi „kada nitko drugi nije htio.“ Bila je to laž jer je Vinko prije Mare zaposlio jednog profesora povijesti koji je došao iz Bosne, a u to vrijeme odbio je jednog domaćeg čovjeka, profesora povijesti i geografije koji je bio i hrvatski branitelj! Mara je njemu bila daleko najvažnija i najstručnija! Ona je nakon 10 godina rada pod pritiskom prosvjetne inspekcije konačno otišla riješiti svoj status. Položila je neke razlikovne ispite ( vjerojatno ne sve), obavila stažiranje i prošla stručni ispit koji u pravilu gotovo svi prođu! Ona i dalje radi u školi i podučava učenike!
U toj školi početkom 1990-ih posao je dobio i jedan profesor ruskog jezika i filozofije, možemo ga zvati Slavko! S obzirom da se ruski više nije predavao u školama a filozofiju je u toj školi predavao jedan drugi profesor, Slavko je od ravnatelja Vinka dobio satnicu latinskog jezika! Ruski i latinski, slični su to jezici, zar ne? Ako znaš ruski, možeš onda predavati i latinski! Vinko je Slavku kasnije sredio i dozvolu za rad u školi, iako nikada nije studirao latinski niti je položio ijedan razlikovni ispit iz tog jezika! Dobio je Slavko kasnije i stalan posao u toj školi. Osim latinskog jezika, predavao je on i neke druge predmete, poput etike i Politike i gospodarstva da popuni radnu normu ( satnicu) za punu plaću. Slavko je u toj školi ostao do danas! Malo pomalo učio je latinski jezik i ostale predmete zajedno s učenicima i nešto naučio u međuvremenu.
On odgovara:”Imam! Diplomirao sam promet!”
U jednoj osnovnoj školi u mom kraju u ranim 1990-ima povijest je predavao jedan inženjer prometa! Nije čovjek dobio posao u struci, pa ga je dobri ravnatelj zaposlio neka predaje povijest. Tko zna bolje hrvatsku i europsku povijest od jednog inženjera prometa? Mene je ravnatelj odbio, a njega zadržao! Koliko je takvih „stručnjaka“ po hrvatskim školama bilo u 1990-ima? Vjerojatno popriličan broj! Neki su otišli iz školstva, dok su drugi ostali do danas kao priučeni kadar koji je nešto i naučio iz udžbenika i stručne literature za sve te godine rada! To se zove školovanje uz rad!
Usput spominjem da je po školama radilo ( a vjerojatno i danas radi) određeni broj apsolvenata ( studenata koji su pri kraju studija). Oni bi trebali čim prije diplomirati kako bi stekli zakonsko pravo na rad u školi. Neki od njih, međutim, uz podršku ravnatelja i pojedinih kolega mogli su godinama raditi kao apsolventi, iako im je davnih dana istekao rok da završe studij. Nema veze! Što će im diploma kad i bez nje mogu raditi u školi i usput otimati posao učiteljima i profesorima koji su diplomirali i završili studij. Kao što reče jedan moj rođak:“Kad imaš vezu za posao, ne treba ti diploma!“
Zapošljavanje nestručnjaka ima jednu malu „prednost“- nestručnjaci su manje plaćeni od stručnih nastavnika jer nemaju potrebnu stručnu spremu. Tako država može nešto uštedjeti na plaćama prosvjetara. S druge strane, kolika je šteta na učenicima koji neće naučiti dovoljno gradiva iz pojedinih predmeta u osnovnoj školi potrebnih za dalje školovanje u srednjoj školi ili neće naučiti dovoljno nastavnog gradiva u srednjoj školi za studij na nekom fakultetu? Tko se još zamara tim pitanjem? Đaci mogu i sami učiti doma, zar ne?
Zaključak
Dragi čitatelji, nemojte se čuditi što popriličan broj djece završi osnovnu školu a da ne nauči tablicu množenja ili ne zna iz hrvatskog jezika gdje ide malo a gdje veliko slovo. Istina, djeca ne vole učiti, mnogo je tu gradiva od čega dobar dio im nikada neće trebati u životu! Ipak, dio krivice snose i ravnatelji te ravnateljice škola i ostali moćnici u pojedinim školama koji zapošljavaju svoje prijatelje i rođake kao „velike stručnjake.“ Treba svome dati posao, neka radi! Meni je jedna uvažena starija profesorica jednom prilikom za Maru rekla: „ Mi smo njoj omogućili da zaradi plaću!“ Bravo! To je bitno! Neka takvi kao Mara zarade plaću u školi. Koliko će djeca od takvih priučenih„stručnjaka“ naučiti, o tom potom! Lijena djeca ne vole učiti! Ona su kriva, dok se priučene nastavnike tretira s mnogo poštovanja!
Mediji povremeno pišu o nedostatku profesora po školama pa tvrde kako profesori ne žele raditi u školama jer su tu male plaće, pa oni kao nisu motivirani za rad! Istina koja se u medijima prešućuje je da neki profesori i učitelji ne mogu raditi u školama jer im posao otimaju nestručnjaci koji se znaju s tamo nekim ravnateljem, ravnateljicom ili nekom drugom važnom osobom u školi, kao što je bila ona profesorica geografije koja je smatrala zapošljavanje Mare dobrim djelom! Za mene to nije bilo dobro djelo, nego kriminal i korupcija u školstvu! Ipak, ako ravnatelj kaže da je ta osoba stručna za rad u školi, njemu se vjeruje, čak i kad laže! Ravnatelju se pogotovo vjeruje ako je moćna osoba u našoj vodećoj političkoj stranci, kao što je bio slučaj s ravnateljem Vinkom koji je zaposlio Maru i Slavka.
