Hrvatski jezik, kao jedan od ključnih elemenata nacionalnog identiteta ima bogatu povijest koja svjedoči o kulturnom razvoju u Hrvatskoj. Od prvih zapisa na glagoljici do suvremenog pravopisa, hrvatski jezik bio je simbol opstojnosti i jedinstva Hrvata te simbol njihove povezanosti s zapadnoeuropskim kulturnim krugom.
Glagoljica kao jedan od temelja hrvatske pismenosti
Razvoj hrvatskog jezika počinje u 9. stoljeću s glagoljicom, prvim slavenskim pismom koje je stvorio Ćiril. On i njegov brat Metod rođeni su u Solunu i bili su kršćanski misionari među slavenskim narodima, pa ih se zato još naziva i slavenskim apostolima. Glagoljica je stvorena s ciljem jednostavnijeg zapisivanja slavenskih jezika za potrebe širenja kršćanstva među slavenskim narodima. Sama riječ glagoljica nastala je od glagola “glagoljati,” što ima dva značenja-služiti misu na staroslavenskom jeziku te pričati, govoriti.
Glagoljica nije bila samo pismo, već i simbol kulturne posebnosti hrvatskoga naroda. Posebno važnu ulogu imala je u liturgiji, čime je hrvatski jezik u ranom srednjem vijeku bio jedan od rijetkih narodnih jezika u Europi koji su se koristili u crkvenim obredima.
Prvi pisani tragovi na glagoljici, poput Bašćanske ploče (oko 1100. godine) svjedoče o snažnom utjecaju jezika na nacionalni identitet.. Bašćanska ploča ne samo da prikazuje jezik u njegovoj ranoj formi, već ističe i politički okvir tog doba, potvrđujući postojanje hrvatske državnosti.
Glagoljica se mnogo koristila u primorskom dijelu Hrvatske, ali postoje dokazi da je bila prisutna i u unutrašnjosti (Lika, Pokuplje, Međimurje i Slavonija) kao i izvan Hrvatske. Glagoljski natpisi pronađeni su u Sloveniji (u okolici Kopra) i u sjevernoj Italiji (Trst, Akvileja).
Hrvati su koristili glagoljicu u svojim liturgijskim i upravno-pravnim tekstovima do 19. stoljeća. Stoga Hrvati glagoljicu smatraju svojim nacionalnim pismom, uz latinicu i hrvatsku ćirilicu.
Više o glagoljici možete pročitati u članku “Glagoljica” na web stranici hr.wikipedia.org. Na istoj web stranici također možete više saznati o životu i misionarskom djelovanju Ćirila i Metoda u članku “Ćiril i Metod.”
Glagoljica, latinica i ćirilica
Hrvatski srednji vijek obilježio je u kulturnom pogledu zajedničko korištenje triju pisama – glagoljice, latinice i ćirilice. Latinica je tijekom vremena dobivala na značenju zbog utjecaja Katoličke crkve i povezivanja Hrvatske s latinskim kulturnim krugom. Hrvatska ćirilica, poznata i kao bosančica koristila se tijekom srednjeg vijeka u Dubrovniku, srednjoj Dalmaciji, Bosni i Humu (današnja južna Hrvatska i Hercegovina), a korištena je u službenim i privatnim dokumentima. Bosančica je bila u upotrebi od 11. do 18. stoljeća.
Više o hrvatskoj ćirilici (bosančici) možete pročitati u članku “Bosančica” na web stranici hr.wikipedia.org te u istoimenom članku (bosančica) na web stranici enciklopedija.hr.
Tijekom stoljeća, hrvatski se jezik prilagođavao političkim i kulturnim utjecajima. U 16. stoljeću pojavljuju se prvi tiskani tekstovi na hrvatskom jeziku, poput Judite Marka Marulića, kojeg se smatra ocem hrvatske književnosti. Taj period označava početak standardizacije hrvatskoga jezika i jačanja njegove uloge u književnosti.
Ilirski pokret i dalja standardizacija hrvatskoga jezika
Ilirski pokret u prvoj polovici 19. stoljeću bio je prekretnica u povijesti hrvatskoga jezika. Zaslugom Ljudevita Gaja, hrvatski jezik dobio je zajednički pravopis temeljen na štokavskom narječju koje je izabrano kao osnova hrvatskoga književnog jezika zbog svoje rasprostranjenosti i razumljivosti. Gajev pravopis njemu u čast nazvan je gajica, a to je inačica latiničnog pisma prilagođenu hrvatskom jeziku. Uz neke manje izmjene, Gajev pravopis koristi se i danas.
Standardizacija hrvatskoga jezika i njegovo proglašenje službenim jezikom u Hrvatskoj umjesto dotadašnjeg latinskog 1847. od strane Hrvatskoga sabora bili su među najvažnijim čimbenicima za očuvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta u razdoblju kada su Mađari pokušavali svoj jezik nametnuti Hrvatima. Zajednički književni jezik i pravopis omogućili su nacionalno okupljanje Hrvata iz različitih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Vojvodine i šire te izraz kulturnog jedinstva Hrvata do današnjih dana.
Suvremeni hrvatski jezik: pravopis i identitet
Uspostavom suverene i samostalne Republike Hrvatske 1991. godine, hrvatski jezik ponovno je došao u središte pozornosti. Hrvatski jezik i pravopis usklađuju se s potrebama modernog vremena, ali se pritom čuva tradicionalna baština. Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju 2013., hrvatski jezik postao je jedan od službenih jezika EU, čime je potvrđena njegova važnost u europskom kontekstu.
Današnji hrvatski književni jezik odražava bogatstvo svoje povijesti, prilagodljivost kroz stoljeća i neodvojivu povezanost s identitetom hrvatskoga naroda. Kroz jezik se prenose pjesme i priče, povijest i vrijednosti koje čuvaju hrvatsku kulturnu baštinu živom.
Zaključak
Razvoj hrvatskoga jezika nije bio samo lingvistički proces, već i ključan element u očuvanju hrvatskoga nacionalnog identiteta. Od glagoljaških početaka u ranom srednjem vijeku do suvremenog pravopisa, hrvatski jezik svjedočio je povijesnim previranjima, različitim kulturnim utjecajima i borbi za opstanak kao posebnog nacionalnog jezika. Danas, kao suvremeni jezik s velikim povijesnim naslijeđem, hrvatski književni jezik simbol je nacionalnog ponosa i kulturne baštine hrvatskoga naroda ne samo u Republici Hrvatskoj, već i diljem svijeta.
