Osijek je u 19. stoljeću postao važno društveno-gospodarsko središte tadašnje Kraljevine Slavonije. Poveljom austrijskog cara Franje I. od 24. ožujka 1809. godine, Osijek je proglašen slobodnim i kraljevskim gradom s pripadajućim pravima. U ta prava spadalo je pravo slobodnog otvaranja svih vrsta obrta i trgovine, pravo slanja zastupnika na Hrvatski Sabor i na Ugarski Sabor te pravo da Osijek ima gradsko zastupstvo (skupštinu) od 40 članova-vijećnika koje je odlučivalo o brojnim pitanjima vezanima za život u gradu. Osim zastupstva, grad je imao i magistrat (Gradsko poglavarstvo).
Gospodarski i kulturni razvoj
Nakon tog događaja, Osijek se nastavio još brže razvijati kao gospodarsko i kulturno središte Slavonije. U Osijeku su se održavali sajmovi još u 18. stoljeću, a 1816. godine grad je imao 144 gostionice i dva trgovačka ceha. Osječki poduzetnici otvorili su u prvoj polovici 19. stoljeća pivovaru, nekoliko manjih ciglana te vojno i civilno brodogradilište, što sve govori o gospodarskom napretku grada na Dravi. Osijek se u prvoj polovici 19. stoljeća razvijao i kao kulturno središte Slavonije. Njemačko kazalište djelovalo je u gradu neprekidno od 1808. godine. Školstvo se također razvijalo, pa su u Osijeku 1837. djelovale četiri pučke (osnovne) škole dok je Velika gimnazija u kojoj su učitelji bili franjevci i isusovci imala šest razreda 1848. godine.
Demografski rast i industrijski razvoj
Bez priljeva novog stanovništva Osijek ne bi postao veće gradsko središte. Prema popisu iz 1702. Osijek je imao 324 kuće u kojima je moglo živjeti oko 3 000 stanovnika, godine 1840. Osijek je imao 1 905 gradskih kuća s oko 11 000 stanovnika ne računajući vojnu posadu. Prema popisu stanovništva iz 1869. Osijek je imao 17 247 stanovnika, Rijeka 17 884 stanovnika, dok je Zagreb imao 19 857 stanovnika. Osijek je tada bio najveći grad Kraljevine Slavonije i jedan od vodećih gradova u hrvatskim zemljama. Pored trgovine koja je cvjetala u Osijeku, u drugoj polovici 19. stoljeća nastajali su novi industrijski pogoni. Poduzetnik Ivan Weinmüller 1850-ih godina osnovao je tvornicu škroba. Još jednu osječku pivovaru utemeljio je Cajetan Šeper 1856. koja je proizvodila pivo od ječma. Poduzetnici Mirko Reisner i Josip Fözmayer osnovali su tvornicu žigica koja je bila prva takva tvornica ne samo u Slavoniji već i u Hrvatskoj. Rudolf Kaiser osnovao je 1865. pogon za preradu drva i izradu pokućstva koji će krajem 19. stoljeća prerasti u tvorničko poduzeće. Tijekom 1860-ih godina u Osijeku su utemeljena i dva poduzeća za proizvodnju poljoprivrednog oruđa i metalnih proizvoda, vlasnika Melchiora Leichta i Franje Wagnera.
Politička i društvena uloga Osijeka:
Osim tvorničkih poduzeća, Osijek je 1850-ih godina imao poslovnice četiri osiguravajućih društava (tri društva iz Trsta i jedno iz Beča) te poslovnicu „Carskog i kraljevskog privilegiranoga dunavsko-dravskog parobrodarskog društva“ za plovidbu Dravom i Dunavom. Veliki broj Osječana u 19. stoljeću bio je njemačko-austrijskog podrijetla uz određeni broj njemačko-austrijskih Židova. Upravo zbog toga njemački je bio službeni jezik u Osijeku uz hrvatski, a i sam grad se nazivao Esseg po njemački. Iz svega dosada rečenoga vidljivo je kako je Osijek u drugoj polovici 19. stoljeća bio važno gradsko središte Slavonije. Iako se grad razvijao trebalo je još mnogo toga učiniti na njegovu napretku ali i na napretku cijele kraljevine Slavonije. Gradska elita Osijeka imala je planove za dalji društveno-gospodarski razvoj Osijeka i Slavonije. Osim toga, osječka gradska elita bila je aktivna i u obrani političke opstojnosti tadašnje Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Zajedno s drugim političarima iz hrvatsko-slavonskih gradova i županija, predstavnici osječkog građanstva nastojali su tijekom turbulentnih 1860-ih godina osigurati što bolje uvjete za opstanak i društveni-gospodarski razvoj zemalja Trojedne Kraljevine u Habsburškoj Monarhiji (od 1867. službeno se zvala Austro-Ugarska).
Više o tome pročitajte u knjizi „Osječka gradska elita u 1860-ima“ čiji je autor Tomislav Pejić.
