Povijest Hrvatske može se podijeliti u pet razdoblja s obzirom na društveno-gospodarske i političke prilike koje su tada bile u Hrvatskoj.
Prvo razdoblje – rani srednji vijek ( od prve polovice 7. stoljeća do početka 12. stoljeća)
Hrvatska povijest srednjeg vijeka počela je doseljavanjem Hrvata u današnju domovinu otprilike u prvoj polovici sedmog stoljeća. Bilo je to vrijeme slabljena Bizantskog carstva koje je tada vladalo između ostaloga i na području jugoistočne Europe. Slabljenjem granice na Dunavu brojna slavenska plemena zajedno s Avarima raširila su se na tom području. Hrvati su se naselili na teritoriju između Drave i Jadranskog mora i zajedno s ostalim Slavenima osnovali svoje kneževine. Jezgra hrvatske kneževine bila je na području Like i Dalmacije, odakle se kasnije vlast hrvatskih knezova širila na druga plemena.
Dolaskom u novu domovinu Hrvati su zatekli starosjedioce, romanizirane Ilire od kojih su preuzeli osnove kulture a malo-pomalo i kršćansku vjeru. Dio romanskog stanovništva sklonio se u primorske gradove i na otoke u strahu od došljaka. Ti gradovi i otoci bili su pod zaštitom Bizantskog carstva. Među Hrvatima su se od tada počeli razvijati feudalni odnosi. Oni su postali sjedilački narod i ušli su na povijesnu pozornicu.
Nakon što je knez Tomislav u prvoj polovici desetog stoljeća uspješno odbio navale Mađara i Bugara on se proglasio kraljem. Tomislav je svojoj vlasti podčinio i zemlju između Drave i Save ( Slavonija) pa je to bilo vrijeme širenja i jačanja hrvatske kraljevine. To jačanje nastavit će se i kasnije za vrijeme vladanja Stjepana Držislava koji je bio prvi okrunjeni hrvatski kralj s titulom kralja Hrvatske i Dalmacije. Hrvatska kraljevina bila je na vrhuncu svoje moći u drugoj polovici jedanaestog stoljeća za vladanja kraljeva Petra Krešimira IV. i Dmitra Zvonimira. Hrvatska je tada obuhvaćala i dalmatinske gradove i otoke u kojima je živjelo romanizirano stanovništvo, Slavoniju, Neretvansku kneževinu i dijelove Bosne.
Nedugo nakon smrti kralja Zvonimira u Hrvatskoj su počele borbe velikaša za krunu jer Zvonimir nije ostavio muškog potomka kao zakonitog nasljednika. Borbe velikaša dovele su do slabljenja hrvatske kraljevine i na kraju do gubitka državne nezavisnosti.
Drugo razdoblje – razvijeni srednji vijek ( od početka 12. stoljeća do prve polovice 16. stoljeća)
Borbe u hrvatskom kraljevstvu za krunu završile su 1102. godine kada su hrvatski velikaši za kralja Hrvatske izabrali ugarskog kralja Kolomana. Hrvatska je tako ušla u personalnu uniju s Ugarskom i ta će unija potrajati sve do 1918. godine, dakle punih 816 godina. Personalna unija je značila da su Hrvatska i Ugarska dvije posebne kraljevine međusobno povezane samo osobom zajedničkog vladara.
Tijekom razvijenog srednjeg vijeka hrvatska kraljevina zadržala je svoju unutarnju autonomiju. To znači da je Hrvatska imala i dalje svoga bana, svoju vojsku, svoj Hrvatski Sabor, zastave i grbove, ali nije više bila nezavisna država jer je Hrvatsku u međunarodnoj diplomaciji zastupao ugarski kralj. Dolazak ugarskih kraljeva na hrvatsko prijestolje doveo je do bržeg razvoja Slavonije od početka 12. stoljeća. Slavonija se tijekom ranog srednjeg vijeka nalazila na rubu zbivanja u hrvatskoj kraljevini jer se glavnina društvenih zbivanja odvijala u Dalmaciji gdje su hrvatski knezovi i kraljevi imali svoja sjedišta.
U Slavoniji su ugarski kraljevi podizali utvrde i nove gradove i naseljavali novo stanovništvo na pustim područjima. Zahvaljujući tome, Slavonija je bilježila brži društveno-gospodarski razvoj. Nakon ugarske dinastije Arpadovića, tijekom većeg dijela 14. stoljeća Hrvatskom i Ugarskom vladali su Karlo I. i Ludovik I. iz dinastije Anžuvinaca da bi nakon njih bilo još nekoliko vladara koji su vladali Hrvatskom kao stranci ( Žigmund Luksemburški i Matija Korvin). Oni su vodili ratove protiv buntovnih velikaša u Hrvatskoj i Ugarskoj koji ih nisu htjeli priznati za svoje vladare. Sve te borbe krajem 14. i u prvoj polovici 15. stoljeća slabile su Hrvatsku u vrijeme kada su Turci Osmanlije već bili blizu hrvatskog kraljevstva, posebno nakon pada Bosne pod osmansku vlast 1463. Za obranu Hrvatske od turskih napada Matija Korvin poduzeo je protuofenzivu i na oslobođenom teritoriju sjeverne Bosne osnovao je Jajačku i Srebreničku banovinu kao obrambeni pojas koji će na neko vrijeme usporiti napredovanje Turaka.
Konačni slom hrvatsko-ugarskog kraljevstva dogodio se u bici kod Mohača u južnoj Mađarskoj 1526. kada je turski sultan Sulejman I. porazio ugarsku vojsku i nastavio s osvajanjem Slavonije i velikih dijelova Mađarske. Tada je poginuo i posljednji hrvatsko-ugarski kralj Ludovik II. Jagelović.
Treće razdoblje – kasni srednji vijek ( od prve polovice 16. stoljeća do kraja 17. stoljeća)
Razdoblje 16. i 17. stoljeća u hrvatskoj povijesti je svakako bilo najteže s teškim posljedicama za hrvatsku kraljevinu i njezin narod. Turci Osmanlije zauzeli su najveći dio Slavonije, Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Like, Banovine i Korduna. Na tim prostorima mnogi Hrvati su pobijeni ili raseljeni bježeći pred turskom najezdom. Dio Hrvata prešao je na islam, dok je drugi dio ostao vjeran Katoličkoj Crkvi. Turci Osmanlije su na pusta područja naseljavali pravoslavne Vlahe i Srbe kojih do tog vremena nije bilo u većem broju u hrvatskim zemljama.
Venecija je iskoristila nevolje hrvatskog kraljevstva pa je zauzela brojne dalmatinske priobalne gradove i otoke čime ih je u neku ruku spasila od turske okupacije. Preostali slobodni, zapadni dio Hrvatske kao i zapadni dio Ugarske nastavio se boriti protiv Turaka. U Hrvatskoj su najvažnije obrambene točke otpora u 16. stoljeću postali Đurđevac, Koprivnica, Varaždin, Sisak, Zagreb i Senj. Na tim je područjima formirana i takozvana Vojna krajina kao sustav obrane od turskih provala. Ona se dijelila na Slavonsku, Bansku i Hrvatsku Vojnu krajinu. Od hrvatskih zemalja samo je Dubrovačka Republika na krajnjem jugu uspjela sačuvati političku samostalnost i nastaviti se nesmetano razvijati u idućim stoljećima.
Na saboru u Cetinu početkom 1527. Hrvati su za svoga vladara izabrali Ferdinanda I. Habsburgovca, austrijskog nadvojvodu i češkog kralja koji je postao i ugarski kralj. Ferdinand Habsburški je od Češke, austrijskih i slovenskih pokrajina te slobodnog dijela hrvatsko-ugarskog kraljevstva koje nije palo pod Turke osnovao novu državu koja se zvala Habsburška Monarhija sa sjedištem u Beču. Habsburgovci će vladati nad Hrvatskom, Ugarskom i Češkom sve do 1918. godine. Hrvatska je tako 1527. ušla u državnu zajednicu s Austrijom za iduću 391 godinu, dakle skoro četiri stoljeća Habsburgovci su bili vladari Hrvatske.
Naleti Turaka Osmanlija na Hrvatsku trajali su sve do 1593. kada su Turci doživjeli veliki poraz kod Siska. Nakon toga stabilizirala se granica i bojišnica između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva za idućih 90 godina, koje je poznato u povijesti i kao „stoljeće ravnoteže.“ Unatoč stalnom pograničnom ratovanju Turci više nisu osvajali nova područja. Oni su bitkom kod Siska bili trajno zaustavljeni u svom širenju na Zapad.
Turska osvajanja dovela su do toga da su mnogi Hrvati preselili s područja Bosne i Hercegovine, Dalmacije i Like u sjeverozapadni dio Hrvatske, pa je tako Zagreb postao novo nacionalno središte hrvatskog kraljevstva. U Zagrebu je bila biskupija te sjedište bana i Hrvatskog Sabora što je dovelo do jačanja Zagreba kao političkog, gospodarskog i kulturnog središta Hrvata.
Četvrto razdoblje – novija hrvatska povijest ( 18.-19. stoljeće)
Potkraj 17. stoljeća došao je kraj osmanskoj vlasti u Hrvatskoj i Ugarskoj. Veliki dijelovi oslobođene Hrvatske i Ugarske ušle su u sastav tada znatno proširene Habsburške Monarhije, dok je Dalmacija došla pod vlast Venecije koja je proširila svoj teritorij s obale i otoka u unutrašnjost Dalmacije. Oslobođenje od turske osmanske vlasti pozitivno je utjecalo na društveno-gospodarski razvoj hrvatskih zemalja koje su se oporavljale od teških posljedica ratova s Turcima u prethodnim stoljećima. Razvijalo se gospodarstvo, došlo je do porasta broja stanovnika i naseljavanja novog stanovništva na pusta područja uglavnom iz zemalja Habsburške Monarhije.
Bilo je to vrijeme kada su hrvatske zemlje bile politički rascjepkane. Ban i Hrvatski Sabor imali su vlast samo na području takozvane građanske Hrvatske i Slavonije dok su veliki dijelovi hrvatskih zemalja ( Lika, Kordun, Banovina, slavonska Posavina i teritorij oko Bjelovara i Đurđevca) bili u sastavu Hrvatsko-slavonske Vojne krajine gdje su vlast imale austrijske vojne vlasti. Vojna krajina služila je kao zaštitni pojas od mogućih turskih upada iz Bosne koja je i dalje bila u sastavu Osmanskog ( Turskog) carstva ali su ljudi iz Vojne krajine zvani krajišnici također kao vojnici austrijske carske vojske sudjelovali u borbama diljem Europe za interese Austrije i vladajuće dinastije Habsburg.
Istra, Kvarner i Dalmacija imale su svoju lokalnu upravu koja je bila podređena austrijskim vlastima u Beču. Nakon sloma Republike Venecije koju je osvojio i ukinuo Napoleon Bonaparte potkraj 18. stoljeća Dalmacija se zajedno s Istrom, Kvarnerom, Likom i Gorskim kotarom te Pokupljem našla pod francuskom vlašću. Početkom 19. stoljeća Napoleonovi vojnici ušli su i na teritorij Dubrovačke Republike koja je nedugo zatim i ukinuta. Propašću Napoleona Bonapartea te je krajeve uzela pod svoju vlast Habsburška Monarhija u prvoj polovici 19. stoljeća.
Osim što su hrvatske zemlje bile politički rascjepkane, prometno nedovoljno povezane i gospodarski slabije razvijene od Austrije, Češke i Ugarske one su se našle na udaru austrijskog apsolutizma i centralizma s jedne strane i velikomađarskog nacionalizma s druge strane. Novija hrvatska povijest 18. i 19. stoljeća obilježena je hrvatskim položajem između austrijskog čekića i mađarskog nakovnja.
Ilirski pokret Ljudevita Gaja u prvoj polovici 19. stoljeća bio je hrvatski odgovor na velikomađarski nacionalizam. Ilirci na čelu s Gajem tražili su ujedinjenje svih hrvatskih zemalja pod vlašću bana i Hrvatskog Sabora te društveno-gospodarske promjene koje bi unaprijedile hrvatsko društvo i gospodarstvo. Revolucionarne 1848. godine Hrvati su se na strani Austrije borili protiv Mađara ali su nakon sloma mađarske revolucije 1849. I dalje morali trpjeti apsolutizam Austrije oličen u vladaru Franji Josipu.
Njegov apsolutizam trpjeli su i drugi narodi Monarhije. S obzirom da je država tijekom 1860-ih godina zapadala u sve veću političku krizu jer drugi narodi Monarhije nisu željeli živjeti pod austrijskim apsolutizmom i tražili su svoja nacionalna pravo i veće političke slobode, Franjo Josip je 1867. godine sklopio Austro-ugarsku nagodbu sa svojim najvećim političkim protivnicima- Mađarima. Nagodbom je država podijeljena na dvije političke cjeline ( Austriju i Ugarsku) koje pred svijetom čine jednu državu. Tom Nagodbom Austrijanci i Mađari stekli su prevlast nad ostalim, većinom slavenskim narodima Monarhije. Hrvatske zemlje ostale su i dalje politički rascjepkane, prometno slabo povezane i gospodarski nedovoljno razvijene.
Iako su ban i Hrvatski Sabor opetovano tražili tijekom 19. stoljeća da se hrvatske zemlje ujedine i da hrvatska kraljevina ima autonomiju ( samoupravu) u odnosu na Austriju i Ugarsku takvo rješenje nije odgovaralo austrijskim i mađarskim interesima pa će hrvatske zemlje ostati razjedinjene sve do sloma Austro-Ugarske 1918. godine.
Peto razdoblje – moderna povijest Hrvatske ( 20. i 21. stoljeće)
Austro-ugarska prevlast nije odgovarala ostalim narodima Monarhije pa tako ni Hrvatima. Na kraju Prvog svjetskog rata 1918. raspala se Austro-Ugarska. Česi i Slovaci osnovali su Čehoslovačku, Rumunji u istočnoj Ugarskoj pridružili su se Rumunjskoj, Austrijanci i Mađari osnovali su svoje republike a Hrvati su zajedno sa Slovencima i Srbima na području zemalja Austro-Ugarske potkraj listopada 1918. proglasili Državu Slovenaca, Hrvata i Srba da bi 1. prosinca 1918. ušli u državnu zajednicu sa Srbima, Crnogorcima i Makedoncima u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja će se od 1929. zvati Kraljevina Jugoslavija.
Hrvati su se u novoj državi našli u slabijem položaju u odnosu na brojnije Srbe. Dominacija Srba u toj državi smetala je hrvatskim političarima pa su oni tražili autonomiju za Hrvatsku. Srpska strana nije na to pristajala jer se bojala da će se Hrvati u nekom trenutku odvojiti i proglasiti samostalnu državu. Na kraju je 1939. konačno uspostavljena Banovina Hrvatska u kojoj je Hrvatska seljačka stranka dobila upravu.
Nezadovoljni takvim stanjem, ustaše su smatrali da je jedino pravo rješenja za Hrvate razbijanje Jugoslavije i stvaranje hrvatske nezavisne države, što će se dogoditi 1941. Jugoslavija je razbijena i okupirana od strane nacističke Njemačke i fašističke Italije. Tada je uspostavljena Nezavisna Hrvatska Država ( NDH) na većem teritoriju današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ipak, ubrzo je došlo do razočaranja u tu državu u dijelu Hrvata koji su shvatili da se austro-ugarska i srpska dominacija u novoj državi zamijenila njemačko-talijanskom dominacijom.
Dio Hrvata bio je vjeran NDH, a dio njih priključuje se antifašističkom pokretu pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije na čelu s Josipom Brozom Titom. Pobjedom antifašističkih zemalja 1945. nad nacizmom i fašizmom slomljena je i NDH. Umjesto nje uspostavljena je 1945. Narodna Republika Hrvatska u sklopu nove jugoslavenske socijalističke federacije pod vodstvom komunista. Godine 1963. naziv Narodna Republika Hrvatska promijenjen je u Socijalistička Republika Hrvatska.
Jednopartijski sustav u Jugoslaviji koji nije dopuštao osnivanje drugih stranaka, planska socijalistička privreda koja je često upadala u krize i slavljenje druga Tita i socijalizma kao najboljeg među svim društvenim sustavima u svijetu nije se svidjela jednom dijelu Hrvata koji su napuštali Jugoslaviju nakon drugog svjetskog rata u potrazi za boljom budućnošću većinom u zemljama zapadne Europe ( poglavito u Njemačkoj) i u prekomorskim zemljama ( SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland).
Propašću socijalizma u zemljama istočne Europe 1989.-1990. dovelo je i do nacionalnih pokreta na području bivše Jugoslavije. Tito je bio osoba koja je čvrstom rukom vladala Jugoslavijom sve do svoje smrti 1980. Nakon njega Jugoslavija je sve dublje tonula u političku i gospodarsku krizu.
Potkraj 1980-ih godina srbijanski režim na čelu sa Slobodanom Miloševićem želio je preustroj jugoslavenske federacije koji bi doveo do stvaranja Velike Srbije na ruševinama Jugoslavije. Miloševićevu politiku podržao je i dio srpskog stanovništva u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini koji su početkom 1990-ih s oružjem u ruci pošli u borbu za Veliku Srbiju.
Hrvati i Bošnjaci oduprli su se takvim nastojanjima zbog čega je došlo do krvavih ratnih zbivanja u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini praćenih velikim ljudskim gubicima, raseljavanjem stanovništva i materijalnim razaranjima.
Postalo je očito da Hrvatska ne može ostati u istoj državnoj zajednici sa Srbijom kojoj je na čelu bio velikosrpski režim Slobodana Miloševića. Stoga je hrvatsko političko vodstvo na čelu s dr. Franjom Tuđmanom vodilo Hrvatsku na teškom putu prema političkoj neovisnosti. Nakon pobjede na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj 1990. vlast je preuzela Hrvatska Demokratska Zajednica ( HDZ) koja je radila na osamostaljenju Republike Hrvatske od Jugoslavije. To se nije svidjelo velikosrpskim snagama koje su zbog toga i izvele agresiju na Hrvatsku početkom 1990-ih.
Hrvati su u Domovinskom ratu 1991.-1995. uspjeli obraniti Hrvatsku i veći dio teritorija u BiH naseljenih Hrvatima od velikosrpske agresije. Operacijom „Oluja“ u kolovozu 1995. oslobođen je najveći dio okupiranog teritorija Republike Hrvatske iako je i prije te akcije bilo manjih vojnih akcija kojima je Hrvatska vojska oslobađala dijelove hrvatskog državnog teritorija. Sve te akcije bile su priprema za vojno-redarstvenu akciju „Oluja.“
Svijet je prepoznao hrvatsku borbu za slobodu i pravo Hrvata na vlastitu državu. U skladu s tim, tijekom siječnja 1992. Hrvatsku je međunarodno priznalo 44 države. Iste godine u svibnju Hrvatska je postala punopravna članica Ujedinjenih naroda. Od samog osamostaljenja Republici Hrvatskoj su glavni vanjskopolitički ciljevi bili ulazak u NATO i u Europsku uniju. Hrvatska je ostvarila te ciljeve- od 1. travnja 2009. članica je NATO-a, a 1. srpnja 2013. postala je i članica Europske unije.
Time su Hrvati ostvarili svoj stoljetni san da imaju međunarodno priznatu državu koju su izgubili još davne 1102. godine, kada su hrvatski velikaši izabrali ugarskog kralja Kolomana za hrvatskog vladara. Imati svoju državu velika je čast ali i odgovornost. Hrvati su znali boriti se i izboriti za svoju nezavisnost čime su pokazali da su zaslužili biti dio zajednice slobodnih naroda i država.
Svi oni koji žele nešto više saznati o hrvatskoj povijesti mogu posjetiti web stranicu hr.wikipedia.org i pročitati članak pod naslovom „Hrvatska“ gdje se nalazi i sažetak povijesti Hrvatske.
