Hrvatska povijest srednjeg vijeka
Dolaskom u svoju današnju domovinu na područje između Drave, Dunava, Sutle i Jadranskog mora Hrvati su postali povijesni narod, to jest narod koji je ušao na pozornicu europske povijesti. Tijekom prvih stoljeća života u novoj domovini Hrvati su organizirali svoje kneževine i prihvatili su tekovine rimske kulture kao i kršćanstvo zapadnog tipa ( katoličanstvo). U prvoj polovici 10. stoljeća hrvatska kneževina postala je kraljevina za vladanja Tomislava.
Hrvatska se našla na važnom geopolitičkom položaju, na križanju putova između zapadne, srednje, južne i jugoistočne Europe. Samim takvim položajem, Hrvatska je bila na udaru svojih susjeda ( Franačke, Bizanta, Mađara, Venecije) koji su je pokušavali staviti pod svoju vlast i utjecaj. S promjenjivom srećom Hrvati su se opirali stranoj vlasti i utjecajima ali su isto tako i potpadali pod utjecaj susjeda tijekom vremena. Tako se Hrvatska u ranom srednjem vijeku našla između utjecaja Franačke i Bizanta. S obzirom da su Hrvati prihvatili zapadnu kulturu i katoličanstvo Hrvatska je bila mnogo više pod utjecajem Franačke nego Bizanta.
Venecija je uspjela tijekom srednjeg vijeka zauzeti dio hrvatske obale i otoka i tamo idućih stoljeća ne samo nametnuti svoju vlast već i kulturni ( talijanski) utjecaj koji se na hrvatskoj obali vidi i danas u običajima, arhitekturi i govoru lokalnog stanovništva.
Godine 1102. Hrvati su izabrali za svog vladara ugarskog kralja Kolomana što će usmjeriti Hrvatsku prema više od 800 godina dugoj državnoj zajednici s Mađarima. Ta će veza potrajati sve do 1918. To je jedna od najdulje očuvanih političkih državnih veza u poznatoj povijesti ne samo Europe već i svijeta.
Hrvatska povijest kao dio moderne povijesti Europe
Nakon što su Turci osvojili veliki dio hrvatskih zemalja, slobodni zapadni dio Hrvatske prihvatio je austrijske Habsburgovce za svoje vladare početkom 1527. Bio je to početak gotovo 400 godina duge veze ne samo s Austrijom već i s drugim zemljama srednje Europe ( Češka, Slovačka, Slovenija) koje su se našle u sastavu Habsburške Monarhije, od 1867. zvane Austro-Ugarska. Državna veza s Austrijom i drugim zemljama Austro-Ugarske raspala se u jesen 1918. godine, na kraju Prvoga svjetskog rata.
Austrija i Ugarska ( Mađarska) bile su zemlje s kojima je Hrvatska stoljećima održavala ne samo političke već i kulturne i gospodarske veze. Austrijski i mađarski utjecaj osjeća se na prostoru kontinentalne Hrvatske u govoru lokalnog stanovništva, u gastronomiji i arhitekturi. Nakon odlaska Turaka Osmanlija iz Hrvatske potkraj 17. stoljeća dosta je stanovništva iz zemalja tadašnje Austro-Ugarske naselilo pusta područja Slavonije. Turski utjecaj osjeća se i danas po Slavoniji u lokalnom govoru i u nekim običajima.
Prema tome, povijest Hrvatske je od prve polovice 7. stoljeća isprepletena s poviješću Italije, Austrije, Mađarske, Turske i drugih zemalja. Stoga hrvatsku povijest svakako treba gledati kao dio opće europske povijesti. Zbog toga se na području Hrvatske i osjećaju utjecaji tih zemalja s područja srednje, južne i jugoistočne Europe.
Slomom Austro-Ugarske u jesen 1918. Hrvatska je ušla u državnu zajednicu sa Srbijom koja se zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca ( od 1929. Kraljevina Jugoslavija). Hrvati većinom nisu bili zadovoljni austrijskom i mađarskom prevlašću u Austro-Ugarskoj kao ni pokušajima mađarizacije i germanizacije. Ipak, sve je to bilo malo u odnosu na ono što su Hrvati prošli u obje jugoslavenske države tijekom 20. stoljeća. Srbi kao većinski narod u Kraljevini Jugoslaviji kao i u socijalističkoj Jugoslaviji poslije Drugoga svjetskog rata igrali su na kartu jugoslavenskog jedinstva koja je zapravo bila prikrivena srbizacija Hrvata i drugih nesrpskih naroda. Nacionalne, vjerske i ostale suprotnosti dovodile su do političkih sukoba a na kraju i do ratova na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine kako tijekom Drugoga svjetskog rata tako i potkraj 20. stoljeća. Obje jugoslavenske države raspale su se uz brojne ljudske gubitke i velika materijalna razaranja što samo pokazuje kako se ideja slavenskog bratstva i jedinstva pokazala kobnom za Hrvate, Srbe i ostale narode bivše jugoslavenske države.
Stoga se Hrvatska odlučila na neovisnost početkom 1990-ih i nakon krvavoga Domovinskog rata izborila je svoje mjesto u zajednici slobodnih i demokratskih država. Hrvatska je u međuvremenu postala članica Europske Unije i NATO saveza što joj do određene mjere jamči gospodarski napredak, mir i stabilnost. Na taj način, Hrvatska je obnovila društvene i političke veze s Austrijom, Mađarskom i drugim zemljama bivše Austro-Ugarske koje su bile dijelom prekinute 1918. godine. Kao članica Europske Unije i NATO saveza, Republika Hrvatska ostvaruje veze i s drugim zemljama diljem Europe i svijeta s kojima dijeli sve dobro i zlo današnjega svijeta. Prema tome, i najnovija povijest Hrvatske svakako je dio europske i svjetske moderne povijesti.
