S vremena na vrijeme u hrvatskim medijima pojavi se priča o Rijeci koja je bila pod mađarskom upravom sve do propasti Austro-Ugarske 1918. U Mađarskoj i danas postoje oni koji žale za tim vremenom kad su ne samo Rijeka i njezin kotar, već i središnja Hrvatska i Slavonija te Lika i Gorski kotar bile u sastavu ugarskog dijela Monarhije. U ovom članku opisat ću kako je došlo do toga da su Mađari dobili Rijeku pod svoju upravu.
Marija Terezija i povratak Rijeke u sastav hrvatske kraljevine
Tijekom povijesti Rijeka je imala različite feudalne gospodare. Oporukom grofova Wallsee Rijeka je došla u posjed kralja Fridrika III. iz obitelji Habsburg. Pod njihovom vlašću Rijeka će kao obiteljski posjed biti do 1776. U to vrijeme Rijeka je postala zasebnom političkom cjelinom kojom je upravljao kapetan u ime vladara. Nakon propale zrinsko-frankopanske urote 1670. imanja Zrinskih i Frankopana u hrvatskom primorju zaplijenio je bečki dvor. Od svih tih krajeva, dakle od Gradeža ( Grado po talijanski, danas grad u Italiji, moja opaska) i Trsta do Senja i Baga stvorena je posebna teritorijalna politička jedinica zvana Austrijsko primorje. U toj jedinici Rijeka je od 1712. bila slobodna luka, to jest grad s posve autonomnom gradskom upravom. Takav status u Austrijskom primorju imao je i Trst.[1]
Na hrvatskoj stranici Wikipedie ( hr.wikipedia.org) u članku „Rijeka“ u poglavlju „Povijest,“ podnaslov „Novi vijek“ spominje se podatak da je austrijski car Karlo VI. 1719. Rijeku proglasio slobodnom lukom. Kojem god povijesnom izvoru vjerovali, Rijeka je postala slobodna luka početkom 18. stoljeća.
Carica Marija Terezija odlučila je 1776. provesti zamjenu zemljišta tako što je hrvatskoj kraljevini vratila primorje ali je u isto vrijeme uzela Hrvatskoj neke crkvene i velikaške posjede s desne obale Kupe u korist tadašnje Banske krajine. U svom pismu od 9. kolovoza 1776. Marija Terezija javila je Rijeci i hrvatskoj vladi da je odlučila „neka se grad i luka riječka opet neposredno utjelove Kraljevini Hrvatskoj,“ a 5. rujna 1777. dala je sjediniti s hrvatskom kraljevinom još i Bakar, Bakarac i Kraljevicu. Od čitavog tog teritorija uređena je nova Severinska županija sa sjedištem u Mrkoplju.[2]
Rijeka je tada u poslovima politike i školstva bila podvrgnuta hrvatskoj vladi, dok je u sudskim poslovima u višoj molbi bila podvrgnuta Banskom stolu u Zagrebu. Zbog toga je riječko gradsko vijeće 4. studenoga 1776. poslalo dopis hrvatskoj vladi u kojem je izrazilo svoju radost što je „u istom slavnom Kraljevskom vijeću našlo pravog oca i brižnog savjetnika.“[3]
Banski stol bio je tada prizivni sud Hrvatske i Slavonije na čelu s banom a Kraljevsko vijeće bilo je neka vrsta zemaljske vlade za kraljevine Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju.[4]
Kako je Hrvatska izgubila Rijeku 1779.?
Iako je Rijeka vraćena u sastav hrvatske kraljevine, Marija Terezija željela je da Rijeka i dalje ima status slobodne luke u interesu pomorske trgovine. Zato je ona zatražila od grada Rijeke i hrvatske vlade da joj daju prijedloge. Hrvatska vlada u sporazumu s Rijekom predložila je „neka se grad Rijeka s katarom ( greška, treba pisati „kotarom“, opaska autora članka) i nadalje smatra kao odijeljeno, svetoj kruni Kraljevine Ugarske pridruženo tijelo.“ Marija Terezija izdala je Rijeci diplomu ( povelju) 23. travnja 1779. kojom se uređuje autonomija Rijeke. U povelji su doslovno ponovljene riječi iz prijedloga hrvatske vlade. Prema tome, imala se Rijeka smatrati s obzirom na njezinu autonomiju, a u skladu s vladaričinim riječima samo zasebnim dijelom zajedničke ugarsko-hrvatske krune, a da nije bila ( Rijeka) još izdvojena iz teritorija hrvatskog kraljevstva. Međutim, ubrzo iste godine ( 1779.) Marija Terezija ukinula je hrvatsku vladu, pa su kraljevine Hrvatska i Slavonija, a time i Rijeka kao dio hrvatske kraljevine stavljene pod upravu Ugarskog namjesničkog vijeća, to jest tadašnje ugarske vlade.[5]
Po mišljenju hrvatskog povjesničara Ferde Šišića, Mađari su kasnije zasnovali lažnu tvrdnju da je Marija Terezija utjelovila Rijeku 1779. neposredno Ugarskoj, izlučivši je tobože iz teritorija hrvatskoga kraljevstva.
Činjenica je da je Marija Terezija išla na ruku Mađarima tako što je 1779. ukinula Hrvatsko kraljevsko vijeće kao hrvatsku vladu i ne samo Rijeku i njezin kotar, već čitave kraljevine Hrvatsku i Slavoniju stavila pod upravu Ugarskog namjesničkog vijeća, tadašnje ugarske vlade. Tako su Mađari dobili priliku da nastave s političkim pritiscima na Hrvatsku i Slavoniju, prvenstveno tražeći da se u tim kraljevinama prihvati mađarski kao službeni jezik umjesto dotadašnjeg latinskoga.
Austro-ugarska nagodba 1867. i Hrvatsko- ugarska nagodba 1868.
Takva mađarska politika dovest će do rata Hrvata s Mađarima 1848.-1849. kada su Hrvati pod vodstvom bana Jelačića ratovali na strani Austrije i bečkih Habsburgovaca protiv Mađara i pokušaja stvaranja Velike Mađarske. Nakon sloma mađarske revolucije 1849. Hrvati su kao i drugi narodi Habsburške Monarhije idućih 11 godina živjeli pod apsolutizmom ( danas bi se reklo diktaturom) Franje Josipa. Takav sustav nije se mogao dugo održati pa je vladar bio prisiljen 1860. vratiti ustavno stanje u Monarhiju.
Obnovom ustavnog života Austrija je nastojala i dalje vladati nad ostalim narodima i zemljama Monarhije, dok su Mađari tražili da u kraljevini Ugarskoj imaju vodeću riječ i prevlast nad drugim narodima, među njima i nad Hrvatima. Hrvati i ostali većinom slavenski narodi Monarhije zahtijevali su svoja politička prava i borili se za svoju slobodu od Austrije i Ugarske.
Hrvatski političari tijekom 1860-ih tražili su da se banska ( građanska) Hrvatska i Slavonija ujedini s Istrom do rijeke Raše, Kvarnerom, Rijekom i njezinim kotarom, Dalmacijom, Hrvatsko-slavonskom vojnom krajinom te Međimurjem. Tako bi bila stvorena Hrvatska kojom bi vladali ban i sabor i koja bi imala široku političku autonomiju u Monarhiji.[7]
Takve ideje nisu se sviđale ni austrijskim ni mađarskim političkim krugovima, pa ni vladaru Franji Josipu. Umjesto da Monarhiju pretvori u federaciju u kojoj bi svaki narod imao svoju državu a sve zajedno činile bi jednu veliku političku cjelinu ( nešto kao danas zemlje Europske unije koje su sve nezavisne ali su okupljene u toj velikoj europskoj zajednici naroda) Franjo Josip se odlučio na dogovor sa svojim najvećim političkim protivnicima-Mađarima. Zbog toga je 1867. sklopljena Austro-ugarska nagodba prema kojoj su Austrijanci i Mađari zadržali političku prevlast nad drugim narodima Monarhije.[8]
Hrvatske zemlje prema toj nagodbi bile su podijeljene između austrijskog dijela Monarhije (Istra, Kvarner i Dalmacija) i ugarskog dijela ( Rijeka i njezin kotar, kraljevine Hrvatska i Slavonija te Međimurje). Hrvatsko-ugarska nagodba sklopljena je 1868. godine. Kraljevine Hrvatska i Slavonija sačuvale su ograničenu samoupravu ( autonomiju) u unutarnjim poslovima, dok se o svim važnijim političkim i gospodarskim pitanjima odlučivalo na Ugarskom saboru u Budimpešti.[9]
„Riječka krpica“
U pregovorima oko sklapanja nagodbe nije postignut dogovor između hrvatske i mađarske strane oko pitanja Rijeke i njezina kotara. Iako je Franjo Josip otvoreno stao na mađarsku stranu po pitanju pripadnosti grada Rijeke, hrvatska strana se i dalje opirala tome da Rijeka bude pod mađarskom upravom. Stoga je Franjo Josip smatrao da treba spomenuti u tekstu Nagodbe „da grad Rieka sa njegovom lukom i kotarom posebno, kruni ugarskoj pripadajuće tielo sačinjava.“ Taj potpisani prijedlog vladar nikad nije poslao na Hrvatski i Ugarski sabor na razmatranje i usvajanje, ali je on ili netko s mađarske strane na već potpisanom hrvatskom tekstu sporazuma nalijepio karticu ( „krpicu“) s izmjenama članka 66. Nagodbe na kojoj je pisalo da grad Rijeka sa svojom lukom i kotarom „sačinjavaju posebno s ugarskom krunom spojeno tielo.“
Hrvatski sabor je 18. studenoga 1867. potvrdio tekst Nagodbe ne znajući za falsifikat oko „Riječke krpice.“ Ugarski sabor također je potvrdio tekst Nagodbe. S obzirom na to da ni članak 66. Hrvatsko-ugarske nagodbe nije predviđao da bi Rijeka sa svojom lukom i kotarom bila dio Ugarske, Hrvatski sabor je dan nakon prihvaćanja Nagodbe imenovao povjerenstvo radi dogovora oko Rijeke s mađarskom stranom. Pregovori s Mađarima trajali su u Pešti od svibnja do prosinca 1869., ali su završeni tako što je tobože hrvatska strana postavila „zahtjev“ da Rijekom do razrješenja spora upravlja Pešta ( to jest mađarska vlada, opaska autora članka). Takvo provizorno stanje ostalo je sve do raspada Austro-Ugarske 1918., a Rijeka je idućih desetljeća bila pod upravom Mađarske.[10]
Tako su Mađari jeftinim trikom uz pomoć Franje Josipa koji je išao na ruku Mađarima kao jačoj strani u sporu dobili Rijeku i njezin kotar na upravu i korištenje. Slično Franji Josipu i Marija Terezija je išla na ruku Mađarima kada je 1779. ukinula Hrvatsko kraljevsko vijeće kao vladu za Hrvatsku, Slavoniju i stavila obje kraljevine zajedno s Rijekom pod upravu Ugarskog namjesničkog vijeća, tadašnje ugarske ( mađarske ) vlade. U hrvatskim medijima kad se priča o Rijeci u sklopu hrvatsko-mađarskih odnosa obično se spominje prevara s „Riječkom krpicom“ ali se baš i ne spominje da su Mađari već 1779. uz podršku Marije Terezije dobili upravu nad Rijekom. O tome sam pisao u podnaslovu „Kako je Hrvatska izgubila Rijeku 1779.?“ u ovom članku.
Zaključak ovog članka bio bi da Hrvati nemaju prijatelje kad je u pitanju međunarodna politika. Oni se mogu uzdati samo u sebe i nikoga više. Na žalost, brojčano mali narod poput Hrvata koji je kroz povijest često puta bio međusobno podijeljen po političkoj osnovi baš kao i danas bio je žrtva susjednih većih naroda koji su mu otimali dijelove teritorija i nametali svoju vlast i jezik. O tome možete više pročitati u e-knjizi „Zašto je hrvatska povijest bila tako tragična?“ Knjiga se nalazi na web stranici novijahrvatskapovijest.com, na pod stranici “Knjige.”
[1] Ferdo Šišić, Povijest Hrvata, Pregled povijesti hrvatskoga naroda 600.-1918., Split, 2004., stranica 342.
[2] Ferdo Šišić Povijest Hrvata, stranica 342.
[3] Navedeno djelo, stranica 343.
[4] Više o Banskom stolu i o Kraljevskom vijeću vidi na stranici hr.wikipedia.org u člancima „Banski stol“ i „Hrvatsko kraljevsko vijeće.“
[5] Ferdo Šišić, Povijest Hrvata, Pregled povijesti hrvatskoga naroda 600.-1918., Split, 2004., stranica 343.
[6] Navedeno djelo, stranica 343.
[7] O borbi za prava hrvatskog naroda i nastojanjima da se ujedine hrvatske zemlje možete pročitati u mojim knjigama „Hrvatsko-slavonski unionisti ( Mađaroni) u 1860-ima“ i „Osječka gradska elita u 1860-ima“ koje se nalaze na ovoj stranici među e-knjigama.
[8] O Austro-ugarskoj nagodbi vidi više na stranici hr.wikipedia.org, članak „Austro-ugarska nagodba.“
[9] O sklapanju i važnosti Hrvatsko-ugarske nagodbe vidi više na stranici hr.wikipedia.org, članak „Hrvatsko-ugarska nagodba.“
[10] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Riječka krpica.“
