O grobovima hrvatskih kraljeva
Neki Srbi vole postavljati pitanje o grobovima hrvatskih kraljeva. Odgovor je jasan! Grobovi hrvatskih kraljeva nalazili su se u crkvi svetog Stjepana na Gospinom Otoku u Solinu. Predvorje crkve služilo je kao mauzolej u kojem su se nalazili grobovi hrvatskih kraljeva, dok je susjedna crkva Blažene Djevice Marije služila kao krunidbena bazilika kraljeva iz dinastije Trpimirovića.
Mongoli koji su u 13. stoljeću u svom pohodu na Europu prošli i kroz Hrvatsku poharali su grobove i oštetili obje crkve ( crkvu svetog Stjepana i crkvu Blažene Djevice Marije), pa su kasnije sagrađene dvije nove crkve na njihovim ruševinama. Turci Osmanlije porušili su obje crkve početkom 16. stoljeća. Nakon njihova odlaska na temeljima crkve svetog Stjepana sagrađena je nova crkva Gospe od Otoka.[1]
O grobovima srpskih kraljeva
Ako upišete u Google tražilicu „grobovi srpskih kraljeva“ dobit ćete rezultate pretraživanja. Kao prvi rezultat dobije se članak iz srpskog Telegrafa (telegraf.rs) pod naslovom „GDE LEŽE KOSTI NAŠIH CAREVA I KRALJEVA? Mošti starih srpskih vladara su svuda oko nas (FOTO).“ U članku se spominje sveti Jovan Vladimir-„bio je knez Duklje od 998 godine i de fakto car Srbije, odnosno gospodar nad ostalim njenim kneževima.“
Moram reći da se Srbija tada zvala Raška, a Jovan Vladimir nije nosio carsku titulu. Duklja je bila prva, ranosrednjovjekovna crnogorska država!
Drugi rezultat Google pretraživanja daje web stranicu srpske Wikipedije (sr.wikipedia.org) s člankom na ćirilici „Odlika grobova vladara u srpskoj srednjovekovnoj državi.“ U članku se nalazi i tablica s pregledom grobova srednjovjekovnih srpskih vladara. Među njima, kao prvi spominje se sveti Jovan Vladimir. U članku na ćirilici pod naslovom „Jovan Vladimir“ na srpskoj Wikipediji (sr.wikipedia.org) piše za njega da se smatra prvim srpskim svecem i nebeskim zaštitnikom grada Bara. On je rođen u Duklji, oko 990. godine, a preminuo je u Prespi 1016. Jovan Vladimir „bio je srpski vladar Duklje, najmoćnije srpske kneževine tog doba, od oko 1000. do 1016. godine. Kao mjesto njegova rođenja u rubrici „Lični podaci“ navodi se „Prespa, Duklja,“ a kao mjesto smrti „Prespa, Samuilovo carstvo.“
Samuilovo Carstvo, poznato i kao Bugarsko, Zapadnobugarsko ili Makedonsko Carstvo trajalo je od 976. do 1018. godine. Pogledajte o tom Carstvu članak na web stranici hr.wikipedia.org pod naslovom „Samuilovo Carstvo.“ U članku se nalazi i karta tog Carstva koja pokazuje da su zemlje koje se na karti nazivaju „Serbien“ ( to jest Srbija) i „Montenegro“ (Crna Gora) bile u sastavu Samuilove države. Prema tome, nema šanse da je Jovan Vladimir bio moćni srpski vladar, čak car. Bio je manji vladar ovisan o velikom Samuilovom Carstvu.
Prespa je regija oko Prespanskog jezera, danas na tromeđi Sjeverne Makedonije, Grčke i Albanije. Ta se regija nije nalazila u Duklji, kako se to spominje kao mjesto rođenja i preminuća Jovana Vladimira u rubrici „Lični podaci“ u članku „Jovan Vladimir“ na srpskoj Wikipediji. To se lako može utvrditi ako se u Google tražilicu upišu riječi „Duklja karta“. Dobit ćete nekoliko povijesnih karata u kategoriji „Slike.“ Na svim kartama vidi se da se Duklja tijekom svog postojanja i teritorijalnog širenja prostirala na području današnje Crne Gore te na dijelovima teritorija današnje Srbije, Bosne i Hercegovine i južne Hrvatske (Dalmacije), dok jedna karta pod nazivom „Datoteka: Duklja.jpg“ prikazuje uz već navedene krajeve da je Dukljanska država u drugoj polovici 11. stoljeća obuhvaćala i dio teritorija današnje Albanije. Čak ni u tom najvećem opsegu, Duklja nije obuhvaćala regiju Prespa.
Nakon Jovana Vladimira, idući srpski vladar po imenu Mihailo Vojislavljević sahranjen je u „manastiru Svetog Srđa i Vaha na reci Bojani, u blizini Skadra, u kojoj su sahranjeni i Bodin i njihovi potomci Vladimir i Gradihna.“ Tako piše u već spomenutom članku „Odlika grobova vladara u srpskoj srednjovekovnoj državi“ na srpskoj Wikipediji (sr.wikipedia.org).
Mihailo I Vojislavljević bio je prvi srpski kralj koji je vladao Dukljom, Travunijom, Zahumljem i Raškom, od oko 1050 do 1081. godine.[2] Tako tvrdi izvor na srpskoj Wikipediji.
Travunija i Zahumlje bile su dvije kneževine koje su se u ranom srednjem vijeku ( od 7. do 10. stoljeća) nalazile na području današnje južne Dalmacije i Hercegovine. Srpska historiografija (povijesna znanost) tvrdi da su te kneževine bile srpske zemlje. I o tome bi se moglo raspravljati, ali neki drugi put!
U članku na ćirilici “Kneževina Srbija u ranom srednjem veku” na srpskoj Wikipediji (sr.wikipedia.org) nalazi se popis srpskih knezova pod naslovom “Spisak kneževa Srbije. Tu je popis od 12 knezova, među njima dvojica (Višeslav i Mutimir) imaju ista imena kao i hrvatski knezovi iz tog vremena, s tim da se Mutimira u hrvatskoj povijesti još naziva i Muncimir. Radi li se o slučajnosti, to jest da su u to vrijeme bila po dva vladara (hrvatska i srpska) s istim imenom ili se radi o istim osobama koje hrvatska strana smatra hrvatskim vladarima, a srpska strana srpskima, prepuštam povjesničarima koji istražuju rani srednji vijek.
Kako god, ti srpski knezovi (izvorno arhonti, što srpska strana prevodi kao knezovi, a mogli bi biti i župani) spominju se u nekim povijesnim izvorima iz ranog srednjeg vijeka, ali se nigdje ne spominju njihovi grobovi. za neke od tih srpskih arhonata ne zna se ni godina kada su umrli. Jedan od važnijih izvora za rano srednjovjekovnu povijest naroda Balkana je djelo “De Administrando Imperio” ( u prijevodu “O upravljanju carstvom”) bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta iz 10. stoljeća.
Ovdje bi se srpskoj strani moglo postaviti neka pitanja. Na primjer, gdje su grobovi srpskih vladara iz ranog srednjeg vijeka, to jest od sedmog do desetog stoljeća? Sudeći prema dostupnim povijesnim podacima, nema ih! Neki Srbi rugaju se Hrvatima pitajući za grobove hrvatskih kraljeva. Neka oni pokažu grobove svojih vladara iz 7., 8., 9. i 10. stoljeća! Kao što smo mogli vidjeti, prvi poznati grob srpskog vladara Jovana Vladimira (ako je uopće bio Srbin) je iz 1016. godine, dakle s početka 11. stoljeća!
Kako to radi srpska historiografija?
Jovan Vladimir i Mihailo I. Vojislavljević bili su vladari Duklje. Duklja je u ranom srednjem vijeku bila prva crnogorska država. U isto vrijeme, Raška na području Sandžaka (današnja jugozapadna Srbija i sjeverna Crna Gora) bila je rana Srbija. Kao što su danas Crna Gora i Srbija dvije države, tako su i u ranom srednjem vijeku Duklja i Raška bile dvije države. Što je sa vladarima Raške, jesu li sačuvani ikakvi dokazi o njihovu postojanju? Ako upišete „Raška“ u Google tražilicu, na hrvatskom izdanju Wikipedije (hr.wikipedia.org) dobit ćete jedan kratki članak o Raškoj pod naslovom „Raška (država)“ bez spominjanja ijednog njezinog vladara. Ako odete na srpsku Wikipediju (sr.wikipedia.org) i upišete u tražilicu pojam „Raška“ i kliknete na „Pretraži,“ bit ćete preusmjereni na članak na ćirilici „Srbija (1071-1217).“ U članku piše da je Raška bila jedna od srpskih srednjovjekovnih država, a njezino središte nalazilo se u Starom Rasu, nedaleko od današnjeg Novog Pazara. Prema imenu „Ras“ Raška je dobila ime.
U podnaslovu „Spisak srpskih velikih župana“ u tom članku prvi se kao veliki župan Raške spominje Vukan, koji je bio župan u razdoblju 1091.-1112. te veliki župan 1112.-1118. godine.
Ako na web stranici srpske Wikipedije upišete pojam „Raška“ dobit ćete više rezultata za odabir u padajućem izborniku. Kliknite na treću mogućnost gdje piše na ćirilici „Raška (oblast)“ i dobit ćete istoimeni članak na ćirilici u kojem se daju podaci o povijesti Raške, ali nema spominjanja njezinih vladara. U uvodnom dijelu članka (treći pasus) navodi se kako je „nakon nastanka Velikožupanske Srbije krajem 11. veka, stari grad Ras je postao prestonica srpskih velikih župana.“ „Prestonica“ znači prijestolnica, to jest glavno središte.
Što nam govore ovi podaci? Nigdje nema spomena o kraljevima Raške u razdoblju od 7. do 11. stoljeća, a od početka 12. stoljeća Raška ima samo velike župane, a ne kraljeve! Kralj je vladar nezavisne države, dok je župan manji regionalni vladar koji je ovisan o vlasti većih i jačih zemalja, kao što su u to vrijeme na Balkanu bili Bugarsko i Bizantsko carstvo te susjedna Duklja, čiji su kraljevi Jovan Vladimir i Mihailo I. Vojislavljević vladali i Raškom.
Župani su vladali župama ili županijama u srednjem vijeku u Mađarskoj, Hrvatskoj i u Raškoj. Danas su županije političko-teritorijalne jedinice u Hrvatskoj i Mađarskoj na čelu s županima. Župani nisu kraljevi, baš kao što županije nisu neovisne države. Prema tome, Raška u ranom srednjem vijeku kao župa ili županija na čelu s županima bila je manja teritorijalna jedinica pod vlašću vladara Duklje, rane crnogorske države.
Duhovito rečeno, tada Crna Gora ( to jest Duklja) nije bila Srbija, već je Srbija (to jest Raška) bila u Crnoj Gori, odnosno pod vlašću vladara Duklje!
Ako su Jovan Vladimir i Mihailo I. Vojislavljević vladali ne samo Dukljom, već i Raškom, to ne znači da su oni bili Srbi. Mađarski Arpadovići vladali su Hrvatskom u 12. i 13. stoljeću iako nisu bili Hrvati. Vladar neke zemlje u srednjem vijeku nije morao uvijek biti domaći sin!
Srpski povjesničari uzimaju vladare Duklje kao srpske vladare. Vladari Duklje tada su vladali Raškom, ali to ne znači da su ti vladari bili Srbi! Oni su bili Dukljani, to jest rano srednjovjekovni crnogorski vladari.
Iako u ranom srednjem vijeku nisu imali kraljeve srpskoga roda, srpski nacionalisti rugaju se Hrvatima da nemaju svojih kraljeva ni povijesti. Kako žalosno od strane srpskih nacionalista!
Duklja i Raška-dvije različite zemlje. Tko je bio Stefan Nemanja?
O različitostima, pa i sukobima između Duklje i Raške govori nam i podatak da je vladar Duklje Konstantin Bodin 1072. godine pobijedio Srbe i okupirao Rašku. Ona se kasnije bunila protiv njegove vlasti, pa je Bodin 1083. i 1084. poduzeo nove napade na Rašku, te ju je ponovno pokorio.[3]
Stotinjak godina kasnije Duklja je znatno oslabila, a ojačala je Raška, pa je veliki župan Raške Stefan Nemanja osvajanje gradova u Duklji (Zeti) uglavnom završio 1186. godine. Grad Bar pao je kasnije (oko 1189.) i izgleda da je sačuvao svoju autonomiju. Grad Kotor pošteđen je razaranja, a veliki župan u njega je prenio i jednu od svojih rezidencija („dvor“).[4]
Ovdje postavljam neka pitanja. Ako je Crna Gora ( to jest stara Duklja) srpska zemlja kako to tvrde srpski nacionalisti, zašto je Stefan Nemanja morao osvajati Duklju? Također, zašto se Raška (prvobitna Srbija) bunila protiv vlasti Konstantina Bodina, vladara Duklje, koji ju je prije toga okupirao? Očito je da su Duklja i Raška bile dvije zemlje, baš kao što su danas dvije države Crna Gora i Srbija.
Stefan Nemanja ratovao je i s Dubrovnikom, ali ga nije uspio osvojiti. Nemanja je s Dubrovnikom sklopio mir 1186. godine. Dubrovčanima je bilo dopušteno slobodno trgovanje po Raškoj te korištenje pašnjaka i šuma.[5] Ovdje se opet mogu postaviti dva pitanja srpskim nacionalistima koji pričaju priče o „srpskom“ Dubrovniku. Zašto Dubrovčani nisu htjeli raškog ( to jest srpskog) velikog župana za svoga vladara? Kakvi to Srbi ne žele Srbina za vladara?
Sam Stefan Nemanja rođen je u Ribnici (Podgorica) 1113. godine. Duklja je tada bila katolička zemlja, pa je i Nemanja kršten po katoličkom obredu.[6] Veliki župan Raške postao je zahvaljujući činjenici da je njegov otac, vlastelin po imenu Zavida bio u rodbinskim vezama s dinastijama koje su u to vrijeme vladale Srbijom ( to jest Raškom, opaska autora članka) i kraljevinom Dukljom. Te dinastije bile su Vukanovići po muškoj liniji i Vojislavljevići po ženskoj liniji.[7]
Iako je bio vazal bizantskog cara Manuela Komnena, Stefan Nemanja s njim je često ratovao. S vremenom je prihvatio pravoslavni oblik kršćanstva, koji je širio na području svoje vladavine, pa tako i u Duklji nakon njezina osvajanja. Godine 1196. odrekao se prijestolja u korist srednjega sina Stefana Prvovjenčanog. Nemanja je postao monah i uzeo ime Simeon. Najprije je živio u manastiru Studenica, a onda je otišao na Svetu Goru, gdje je zajedno s najmlađim sinom Rastkom Nemanjićem podigao manastir Hilandar, učinivši od njega značajno srednjovjekovno književno i duhovno središte. Nemanja je umro u Hilandaru 1199. te proglašen svecem. Njegove moći ( to jest posmrtni ostaci, opaska autora članka) nalaze se u manastiru Studenica.[8] Hilandar se nalazi na Svetoj Gori u sjevernoj Grčkoj.
Tako je Stefan Nemanja proglašen srpskim svecem. Nakon što je godinama ratovao šireći srpstvo i pravoslavlje zaslužio je da bude proglašen svetim. Osobno smatram da sveci ne vode ratove u kojima se ljude ubija, jer je peta Božja zapovijed „Ne ubij!“ Osim toga, ni Stefan Nemanja nije rođen u Raškoj (ranoj Srbiji), već u Duklji (ranosrednjovjekovnoj Crnoj Gori), konkretno u Ribnici (Podgorica). Tako je i osnivač srpske kraljevske dinastije Nemanjića bio rodom Dukljanin i katolik u početku.
Stefan Prvovenčani- prvi okrunjeni srpski kralj!
Stefan Nemanjić, poznat i kao Stefan Prvovenčani (oko 1165.-24. rujna 1228.), bio je raški veliki župan od 1196. i srpski kralj od 1217. do svoje smrti. Stefan je bio prvi srpski kralj te je stoga znan kao „prvookrunjeni“. Jedan od najvažnijih Nemanjića, Stefan je slavljen kao svetac u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Stefan Nemanjić bio je drugi sin velikog župana Stefana Nemanje i njegove supruge Ane. Svog oca Nemanju naslijedio je na prijestolju 1196. godine.[9]
Nezavisnost Srbije odlučio je priznati i rimski papa nadajući se da će slanjem kraljevske krune ojačati svoj ugled u Srbiji. Poslanik pape Honorija III. vjerojatno je donio kraljevski vijenac (krunu) u tadašnju Rašku, ali je nejasno tko je izvršio krunjenje, papin poslanik ili arhiepiskop Sava Prvi. Prema prevladavajućem mišljenju srpskih povjesničara Prvovenčani je okrunjen za kralja Srbije 1217. godine. Manji dio srpskih povjesničara misli da je bilo i drugo krunjenje u maju ( to jest svibnju, opaska autora članka) 1221. godine, ali postoji i treće mišljenje da je krunjenje Prvovenčanog za kralja bilo najranije na Božić 1219.[10]
Mislim da možemo prihvatiti onu prvu godinu s kojom se većina povjesničara slaže, dakle krunjenje Stefana Prvovenčanoga za kralja Raške bilo je 1217. godine.
Zaključne misli
Hrvatska je dobila prvog kralja Tomislava već 925. godine, dakle 292 godine prije Raške (ranosrednjovjekovne Srbije). Srpski nacionalisti baš i nemaju razloga rugati se Hrvatima po pitanju kraljeva!
Raška je bila smještena u području koje se danas naziva Sandžak. Ta je regija jednim dijelom u Srbiji, a drugim dijelom u Crnoj Gori. Raška je dobila ime po mjestu Ras ili Stari Ras, koje je bilo sjedište te pokrajine. Njezini stanovnici nazivali su se Rašani, otuda i srpsko narodno ime Rašo ili Raša. Sama Raška površinom je bila daleko manja od današnje Srbije.
Hrvatska je bila kneževina od dolaska Hrvata u današnju domovinu pa do 925. godine. Popis hrvatskih knezova možete naći na web stranici hr.wikipedia.org, članak „Hrvatski knezovi.“
Iako nisu sačuvani grobovi hrvatskih knezova (osim groba kneza Borne iz prve polovice 9. stoljeća)[11], sačuvani su dokumenti i natpisi u kamenu koji spominju njihova imena. S druge strane, imena župana ili knezova Raške (Srbije) u razdoblju od 7. pa sve do kraja 12. stoljeća sačuvana su, ali ne i njihovi grobovi! Prvi veliki raški župan za čiji se grob zna je Stefan Nemanja, koji je preminuo 1199. godine u manastiru Hilandar na Svetoj Gori u sjevernoj Grčkoj. Nakon Nemanjine smrti, tijekom povijesti, njegovi su posmrtni ostaci nekoliko puta bili preseljavani s jednog mjesta na drugo (vidi o tome članak na ćirilici “Stefan Nemanja,” podnaslov “Smrt” na srpskoj Wikipediji). Danas se njegovi posmrtni ostaci nalaze u manastiru Studenica.
Raška je kao župa ili županija bila politički ovisna o Duklji, kao i o Bizantskom i Bugarskom Carstvu koji su naizmjence vladali Balkanom u ranom srednjem vijeku. Uspon i širenje Raške počelo je za Stefana Nemanje u drugoj polovici 12. stoljeća. On sam bio je rođen u Duklji, u Ribnici (Podgorica) 1113. godine. Nemanja je bio veliki župan Raške i utemeljitelj srpske dinastije Nemanjića. Dakle, jedan Dukljanin utemeljio je srpsku vladarsku kuću! Naravno, samim time za srpske povjesničare on je Srbin, a ne Dukljanin!
Srpska historiografija proglasila je vladare Duklje ( poput Jovana Vladimira i Mihaila I. Vojislavljevića) srpskim vladarima idući tako na ruku velikosrpskoj politici koja i danas tvrdi da je nekadašnja Duklja a danas Crna Gora srpska zemlja. Na isti način, kao srpske zemlje proglašavaju se i ranosrednjovjekovne kneževine Travunija i Zahumlje koje su se nalazile na području današnje južne Dalmacije i Hercegovine.
Treba reći i da je Hrvatska očuvala svoj državni kontinuitet preko bana i Hrvatskog sabora i u državnoj zajednici s Ugarskom (od 1102. godine) kao i u kasnijoj Habsburškoj Monarhiji (od 1527.), koja će se od 1867. pa do njezina kraja 1918. godine zvati Austro-Ugarska.
Za razliku od Hrvatske, Srbija će kao država prestati postojati padom Srpske Despotovine pod tursku vlast 1459. godine. Kao kneževina u sklopu Turskog (Osmanskog) carstva, Srbija će biti obnovljena 1815. godine. Prema tome, u razdoblju od 1459.-1815. Srbija nije postojala kao državna tvorevina, dakle punih 356 godina!
Smatram da doista nema razloga da se itko sa srpske strane podruguje Hrvatima po pitanju njihovih vladara te njihove povijesti i državnosti! Također, priča o Hrvatima i Srbima kao jednom narodu besmislena je, jer se ipak radi o dva različita naroda s posebnim jezicima te s posebnim društveno-političkim i kulturnim razvojem tijekom povijesti.
[1] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Crkva sv. Stjepana na Otoku.“
[2] Izvor-sr.wikipedia.org, članak na ćirilici „Mihailo I Vojislavljević.“
[3] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Bodin,“ podnaslovi „U mladosti“ i „Napadi na Rašku, Bosnu i Albaniju.“
[4] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Stefan Nemanja,“ podnaslov „Životopis.“
[5] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Stefan Nemanja,“ podnaslov „Životopis.“
[6] Isti izvor, isti članak i podnaslov.
[7] Izvor-sr.wikipedia.org, članak na ćirilici „Stefan Nemanja,“ podnaslov „Poreklo i porodica.“
[8] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Stefan Nemanja,“ podnaslov „Životopis.“
[9] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Stefan Prvovenčani.“
[10] Izvor-sr.wikipedia.org, članak na ćirilici „Stefan Nemanjić,“ uvodni dio članka.
[11] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Borna,“ podnaslov „Kraj života.“
