Gdje su se nalazile Bijela i Crvena Hrvatska?
O Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj govori nam dokument pod nazivom „Ljetopis Popa Dukljanina“ (latinski Regnum Sclavorum, to jest Kraljevstvo Slavena, poznato i kao Barski rodoslov). Ovaj ljetopis je crnogorska i južnoslavenska srednjovjekovna kronika koja je prema mišljenju većine povjesničara nastala u 12. stoljeću u gradu Baru. Autor kronike najvjerojatnije je bio anonimni svećenik Barske nadbiskupije, koja je u to vrijeme bila sjedište Arhiepiskopije Dukljanske crkve.[1] Duklja je u ranom srednjem vijeku bio naziv za Crnu Goru.
Podjela slavenskoga kraljevstva
Kada je riječ o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj, „Ljetopis Popa Dukljanina“ donosi priču o tome kako je područje od Jadranskoga mora pa sve do Save, Drine i Šar-planine ( planina na granici Kosova i Sjeverne Makedonije, opaska autora članka) u početku bilo pod vlašću jednoga slavenskoga kralja. To kraljevstvo (latinski Regnum Sclavorum) kasnije je podijeljeno na dva dijela: na Primorje (latinski Maritima) i Surbiju (latinski Surbia) odnosno Zagorje (latinski Transmontana). Na saboru na Duvanjskom polju (kod Duvna, danas Tomislavgrad u zapadnoj Hercegovini, opaska autora članka) 753. godine kralj Svatopuk razdijelio je Primorje na dvije provincije: Bijelu Hrvatsku ili Donju Dalmaciju (latinski Croatia Alba, quae et inferior Dalmatia) i Crvenu Hrvatsku ili Gornju Dalmaciju (latinski Croatia Rubea, quae et Superior Dalmatia). Podjela na Bijelu i Crvenu Hrvatsku opisana je u XI. glavi „Ljetopisa Popa Dukljanina.“[2]
Bijela Hrvatska
Prema navedenom ljetopisu, kralj je napisao privilegije te podijelio pokrajine i oblasti svoga kraljevstva. Prema toku voda koje teku s planina i ulijevaju se u more na južnoj strani imenovao je Primorje, a prema vodama koje teku s planina ka sjevernoj strani i ulijevaju se u Dunav nazvao je Srbija. Zatim je (kralj Svatopuk, opaska autora članka) primorje podijelio u dvije pokrajine: „od mjesta Dalme đe kralj tada boravljaše, i đe je bio sabor, sve do Vinodola nazva Bijelom Hrvatskom, za koje se kaže i Donja Dalmacija.“[3]
Na temelju navedenog opisa, Bijela Hrvatska ili Donja Dalmacija nalazila se na području današnje sjeverne i središnje Dalmacije te Gorske Hrvatske (to jest Like i Gorskog kotara). U sastavu Bijele Hrvatske tada nisu bili gradovi i otoci takozvane Bizantske Dalmacije koji su bili pod upravom Bizantskog carstva. To su bili gradovi Trogir, Split i Zadar te većina dalmatinskih i kvarnerskih otoka. Od većih otoka u sastavu Bijele Hrvatske bio je otok Pag ( pogledajte povijesnu kartu u prilogu članka gdje su svijetlo plavom bojom označeni gradovi i otoci Bizantske Dalmacije, dok je crvenom bojom označena Hrvatska). Na karti se vidi i natpis „Bijela Hrvatska“ preko teritorija Like i Dalmacije. Inače, ova karta prikazuje Hrvatsku u doba kneza Trpimira koji je vladao od 845. do 864. godine. Bizantska Dalmacija doći će pod vlast hrvatskih vladara i pomalo se uklopiti u sastav Hrvatske od vremena kralja Tomislava u prvoj polovici 10. stoljeća. Tomislav je od bizantskog cara dobio na upravu dalmatinske gradove i otoke ( to jest područje Bizantske Dalmacije) i njima je upravljao u ime bizantskog cara, svog saveznika.
Crvena Hrvatska
Prema „Ljetopisu Popa Dukljanina,“ Crvena Hrvatska prostirala se od mjesta Dalme sve do grada Bamblone, koji se sada zove Drač. Crvena Hrvatska još se nazivala i Gornjom Dalmacijom. Pop Dukljanin spomenuo je i gradove Crvene Hrvatske: Kotor, Budva, Bar, Ulcinj, Skadar, Trebinje, Pilot i drugi. U sastav Crvene Hrvatske ulazile su i pokrajine zvane Hum, Trebinje, Podgorje i Zeta.[4]
Na povijesnoj karti koja se nalazi u ovom članku teritorij Crvene Hrvatske označen je oker bojom. Tu se vidi i područje zvano Paganija, koje je također bilo u sastavu Crvene Hrvatske. Paganija se nalazila u današnjoj središnjoj Dalmaciji i obuhvaćala je područje od Omiša do ušća Neretve kao i unutrašnjost tog područja te otoke Brač, Hvar, Korčulu i Mljet. To područje poznato je u hrvatskoj povijesti i pod nazivom Neretvanska kneževina. Više o toj kneževini možete saznati ako u Google tražilicu upišete riječi „Neretvanska kneževina.“ Tako ćete dobiti nekoliko članaka koji govore o toj kneževini u ranom srednjem vijeku.
Prema pisanju Popa Dukljanina, Crvena Hrvatska prostirala se sve do grada Bamblone (Drača). Taj se grad na albanskom zove Durrës i danas je drugi najveći grad u Albaniji (poslije Tirane) i njena najveća luka na obali Jadranskoga mora. Ako se Crvena Hrvatska prostirala do Drača, onda je i sjeverna Albanija te dio središnje Albanije bio u njezinu sastavu.
Hum je bio poznat još i pod nazivima Zahumlje i Humska zemlja, a Trebinje pod nazivom Travunija. Obje zemlje bile su ranosrednjovjekovne kneževine na području današnje južne Dalmacije i Hercegovine. Pod „Podgorjem“ mislilo se na današnji Sandžak koji se nalazi na području jugozapadne Srbije i sjeverne Crne Gore. Taj kraj se u ranom srednjem vijeku nazivao još i Raška. Bila je to ranosrednjovjekovna Srbija, koja je dobila ime po mjestu Ras ili Stari Ras. Zeta je bila Duklja, ranosrednjovjekovna crnogorska država. Više podataka o tim zemljama možete naći u člancima koje ćete dobiti ako u Google tražilicu upišete navedene pojmove (Hum, Zahumlje, Travunija i tako dalje).
O Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj pisali su od 14. do 17 stoljeća hrvatski i strani pisci. Iz tih zapisa vidi se kako su oni Bosnu i Rašku (ranosrednjovjekovnu Srbiju) smatrali hrvatskim zemljama. Više o tome pogledajte u već navedenom članku „Crvena Hrvatska“ na web stranici hr.wikipedia.org, podnaslovi „Dandolo i Flavije Blondo“ te „Orbini, Lučić i drugi izvori.“
U podnaslovu „Orbini, Lučić i drugi izvori“ na početku petog pasusa spominje se kako Stefan Uroš II. u svojoj povelji manastiru Banjska navodi i mnoga osobna imena tadašnjeg vremena, a jedno od tih imena je i „Hrvatin.“ Stefan Uroš II. Milutin bio je srpski kralj od 1282. do 1321. godine. Ime „Hrvatin“ u srpskom kraljevstvu u 13.-14. stoljeću svjedoči da je taj dio Balkana nekada bio u sastavu Crvene Hrvatske, to jest ranosrednjovjekovna Raška (prva srpska država) bila je dio Crvene Hrvatske!
Treba spomenuti kako je sve do 1054. godine bila samo jedna kršćanska Crkva, to jest Katolička Crkva kojoj su pripadali svi kršćanski narodi Europe, pa tako i stanovnici Raške (Rašani). Podjelom na katolički Zapad i pravoslavni Istok Rašani su došli više pod utjecaj istočnog oblika kršćanstva koje je podupiralo tadašnje Bizantsko Carstvo. Pravoslavni utjecaj u Raškoj naročito će ojačati u drugoj polovici 12. stoljeća za vladanja velikog raškog župana Stefana Nemanje, koji je rođen i kršten kao katolik, ali je kasnije prihvatio pravoslavlje.
Zašto su se Bijela i Crvena Hrvatska tako zvale?
Stari Perzijanci (Iranci, opaska autora članka) imali su običaj bojama označavati strane svijeta. Taj običaj prihvatili su Slaveni, a među njima i Hrvati. Plava boja označavala je istok, bijela zapad, crvena boja bila je oznaka juga dok je crna boja označavala sjever. Taj način označavanja strana svijeta zadržao se u perzijskom (iranskom) jeziku do danas s jednom razlikom-zelena boja zamijenila je plavu kao oznaka istoka.[5] Prema tome, Bijela Hrvatska bila bi zapravo Zapadna Hrvatska, dok bi Crvena Hrvatska bila Južna Hrvatska.
U istom članku na web stranici Hrvatske kulturne zajednice u Švicarskoj (hkz-kkv.ch) nalazi se i opis jednog događaja koji se zbio u Carigradu (to jest u Istanbulu, tadašnjoj prijestolnici Turskog carstva, opaska autora članka) u 19. stoljeću. Crnogorce koji su tamo živjeli posjetio je dopisnik „Srbobrana“ (srpskih novina koje su izlazile u Zagrebu, opaska autora članka). Dopisnik je pozdravio Crnogorce riječima: “Dobro veče braćo Srbi!“ ali su mu oni odgovorili da nisu Srbi već Crnogorci. Na pitanje dopisnika „Srbobrana“ kojim jezikom govore, valjda srpskim, oni su rekli da govore hrvatskim jezikom, ali su Crnogorci. Na pitanje kako se zove njihov poglavica, Crnogorci su odgovorili da je on „Hrvat-baša.“
O tom događaju objavljen je članak u „Obzoru“ (hrvatske novine iz Zagreba, opaska autora članka) 15.01.1937. pod naslovom „Carigradski Hrvat-baša.“ Turska riječ „baš“ znači glava, prvak, starješina, otuda je i nastao turcizam „baša.“
Iz ove priče o Crnogorcima u Carigradu možemo vidjeti kako je u 19. stoljeću počela velikosrpska propaganda dokazivanja kako su Crnogorci Srbi a Crna Gora je Srbija. Ne samo Crna Gora, već i Bosna i Hercegovina, Slavonija, Dalmacija, Lika, Vojvodina, Makedonija i drugi krajevi postali su meta velikosrpske propagande koja do danas nastoji dokazati kako na ovim područjima žive Srbi. Povijest se sa srpske strane tumači s namjerom kako bi se dokazalo da su sve te zemlje zapravo srpske. U toj političkoj kampanji sudjelovao je i „Srbobran,“ srpske novine iz Zagreba. Nažalost, veliki dio pravoslavnog stanovništva na području Hrvatske te Bosne i Hercegovine kao i dio Crnogoraca povjerovao je u tu priču o „srpskim zemljama“ i „Srbima svi i svuda.“
Zaključak
Bez obzira na sve povijesne dokaze da su današnja južna Dalmacija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, pa čak i ranosrednjovjekovna Srbija (Raška) bile dijelovi Crvene Hrvatske, srpska historiografija (povijesna znanost), baš kao i službena srpska politika uporno pokušavaju dokazati kako su sve te zemlje bile srpske zemlje, kojima su vladali srpski vladari. Više o tome možete pročitati u članku „A gdje su grobovi srpskih vladara u ranom srednjem vijeku?“ na ovom blogu.
Zbog čega je razdijeljeno slavensko kraljevstvo sredinom 8. stoljeća (753. godine) nije poznato. Možda zbog slabljenja središnje kraljevske vlasti i želje manjih, regionalnih vladara da se osamostale i imaju svoje male države. Kako god, bila je to loša ideja, jer će u kasnijim stoljećima Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Duklja ( to jest Crna Gora) i Raška (Srbija) doći pod vlast stranih vladara: Ugarske, Venecije, Turaka Osmanlija i austrijskih Habsburgovaca. Ujedinjeni, Hrvati Bijele i Crvene Hrvatske, kao i Hrvati u Slavoniji (panonskom dijelu između Drave i Save) mogli su lakše obraniti svoju slobodu od napada susjednih naroda. Složna braća kuću grade, a nesložna je ruše!
[1] Više o „Ljetopisu Popa Dukljanina“ možete pročitati na web stranici hr.wikipedia.org, članak „Ljetopis Popa Dukljanina.“
[2] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Crvena Hrvatska.“
[3] Isti izvor, isti članak, podnaslov „Ljetopis Popa Dukljanina.“
[4] Isti izvor, isti članak i podnaslov.
[5] Izvor-web stranica hkz-kkv.ch, članak „bijela_i_crvena_hrvatska.“
