Gdje su naši stari pogriješili?
Hrvatska se tijekom 18. i 19. stoljeća nalazila u sastavu Habsburške Monarhije ( od 1867. Austro-Ugarske). Hrvati i ostali narodi Monarhije živjeli su pod vlašću Austrijanaca i Mađara koji su im nametali svoj jezik. Pokušaji germanizacije i mađarizacije, nezadovoljstvo stranom vlašću i duboka gospodarska kriza uzrokovana ratnim zbivanjima doveli su do toga da je Hrvatska u jesen 1918. godine, na kraju Prvoga svjetskog rata izašla iz Austro-Ugarske koja se raspala kao država. Nakon kratkotrajnog postojanja Države Slovenaca, Hrvata i Srba ( koja je uključivala Sloveniju, Hrvatsku, BiH i Vojvodinu u razdoblju od 29. listopada do 1. prosinca 1918.), Hrvatska se zajedno s tim zemljama 1. prosinca 1918. ujedinila sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca ( od 1929. ta se država zvala Kraljevina Jugoslavija).[1]
Ako je prevlast Austrijanaca i Mađara bila teška Hrvatima za Austro-Ugarske, ništa bolje nije bilo ni pod prevlašću Srba u prvoj jugoslavenskoj državi. Hrvati su u toj državi svakako bili u podređenom položaju. Propast Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. malo je koga u Hrvata rastužila. Međutim, ni novostvorena ustaška Nezavisna Država Hrvatska nije se pokazala kao dobro rješenje jer su se Hrvati našli na udaru njemačkog nacizma i talijanskog fašizma. Stoga će tijekom rata sve više Hrvata odlaziti u partizane, to jest priključivati se antifašističkom pokretu koji su vodili Titovi komunisti.
Pobjedom antifašističkih snaga 1945. godine ( to jest pobjedom SAD-a, Velike Britanije i SSSR-a nad nacizmom i fašizmom) Titovi komunisti našli su se na pobjedničkoj strani. Stvorena je nova, socijalistička Jugoslavija, u kojoj su komunisti ukinuli višestranački politički sustav, zabranili sve druge stranke i uveli svoju, komunističku diktaturu koja će trajati sve do 1990. godine. Josip Broz Tito bio je neosporni vođa te države, ali njegovom smrću 1980. Jugoslavija je tonula u ekonomsku i političku krizu. Slom socijalizma i Jugoslavije 1990. doveo je nažalost do krvavog rata u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini jer su velikosrpski krugovi na čelu sa srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem na ruševinama Jugoslavije htjeli stvoriti Veliku Srbiju.
Hrvati su se tada okupili velikom većinom oko HDZ-a i njezina vođe dr. Franje Tuđmana. Uz podršku hrvatskog iseljeništva te uz materijalnu pomoć drugih zemalja, Hrvati u Hrvatskoj i u BiH uspjeli su organizirati obranu i oduprijeti se velikosrpskoj agresiji.
Republika Hrvatska priznata je kao nezavisna država u siječnju 1992. Kasnije će Hrvatska postati članica Ujedinjenih naroda, NATO saveza i Europske unije. Današnja Republika Hrvatska dio je zapadnog svijeta. Hrvati su i prije, još od 7. stoljeća bili dio tog svijeta, ali su propašću Austro-Ugarske 1918. i ulaskom u Kraljevstvo SHS okrenuli se prema Istoku. Ta odluka bila je kobna! U dvije jugoslavenske države ( Kraljevina Jugoslavija i Titova socijalistička Jugoslavija) Hrvati su živjeli pod prevlašću Srba koji su ih nastojali polako posrbiti putem politike „narodnog jedinstva“ za prve Jugoslavije te „bratstva i jedinstva“ za druge Jugoslavije.
Slavensko bratstvo i jedinstvo je mit! Raspala se Čehoslovačka početkom 1993., u krvi su se raspale obje Jugoslavije, a sadašnji krvavi i dugotrajni rat u Ukrajini pokazuje koliko je krhko bilo bratstvo i jedinstvo Rusa i Ukrajinaca. Prema tome, stvaranje slavenskih federacija poput Čehoslovačke, SSSR-a i obje Jugoslavije bila je greška! Svaki narod treba živjeti u svojoj nacionalnoj državi, baš kao što je za svaku obitelj bolje da živi u svojoj vlastitoj kući, nego li da istu kuću dijeli s još nekim.
Alternativna hrvatska povijest. Kako je moglo biti drugačije?
Nakon što je propala Austro-Ugarska u jesen 1918., Hrvatima se pružila povijesna prilika da opet imaju svoju državu. Da je bilo više sloge među Hrvatima, da se organizirala obrana od talijanske invazije ( Talijani su tada zaposjeli Istru, Rijeku, Zadar, Šibenik i neke naše otoke) te da nije bio opći kaos u državi ( seljačke pobune, neplaćanje poreza, prometne teškoće, problemi opskrbe stanovništva, djelovanje takozvanog „zelenog kadra,“ koji su činili hrvatski vojnici pobjegli iz austro-ugarske vojske) Hrvati su mogli ustrojiti svoju vladu i vojsku i na temelju svog povijesnog državnog prava proglasiti nezavisnu državu![2]
Ako su to mogle učiniti 1918. Finska, Litva, Letonija i Estonija tako što su se odcijepile od propalog Ruskog carstva te ako je nezavisnost tada mogla proglasiti politički obnovljena Poljska, onda su to trebali i mogli učiniti i Hrvati! Ali ne, većina tadašnjih hrvatskih političara smatrala je da u tim teškim vremenima treba ići u državnu zajednicu sa Srbima, pa je tako 1. prosinca 1918. u Beogradu proglašeno stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Velika greška! Umjesto da se stvarala hrvatska neovisna država, išlo se na ujedinjenje sa Srbijom, iako su još u 19. stoljeću srpski političari otvoreno zazivali stvaranje Velike Srbije, Hrvate proglašavali „katoličkim Srbima,“ a njihov jezik smatrali samo dijalektom ( narječjem) srpskog jezika.
Ako su Hrvati mali narod koji ne može opstati sam, pa se mora nekome prikloniti, u tom slučaju moglo se 1918. godine ići u stvaranje novog saveza i nove nagodbe s Mađarima tako što bi se proglasila neka vrsta hrvatsko-mađarske državne zajednice ( federacije ili konfederacije). U tom savezu Hrvatska bi svakako trebala imati pravo na svoj jezik kao službeni, na svoje zastave i grbove, pravo na svoj državni sabor i vladu, na vlastitu vojsku i policiju te na sva ostala obilježja neovisne države. Otprilike onako kako je izgledao savez Austrije i Ugarske do 1918. godine. U tom savezu s Mađarima koji bi nam čuvali leđa, Talijani ne bi samo tako okupirali hrvatsku obalu niti bi Srbi tako lako posezali za hrvatskim krajevima. I dio Bosne i Hercegovine nastanjen pretežno Hrvatima mogao se priključiti toj hrvatsko-mađarskoj državnoj zajednici. Možda bi se tom državnom savezu priključili i bosanski muslimani ( Bošnjaci), koji bi imali bolji položaj u toj hrvatsko-mađarskoj državnoj zajednici nego u zajednici sa Srbima. Ako ništa drugo, Hrvati i Mađari ne bi činili zločine nad Bošnjacima kao što su to činili četnici Draže Mihailovića za vrijeme Drugoga svjetskog rata te razne velikosrpske postrojbe za vrijeme rata u BiH u prvoj polovici 1990-ih. Savez Mađara, Hrvata i Bošnjaka mogao je biti najbolja obrana od velikosrpske najezde!
S obzirom da Mađari nikada nad Hrvatima nisu činili zločine koje će kasnije činiti žandari kralja Aleksandra Karađorđevića, četnici Draže Mihailovića te Titovi jugo-partizani, Hrvati su tijekom 20. stoljeća mogli izbjeći gomilu zla kroz koja su prošli u „bratskoj“ zajednici sa Srbima i ostalim jugoslavenskim narodima. Bez obzira na sav mađarski nacionalizam i svađe u prošlosti, 1918. godine bila je mudrija opcija ići u novi savez s Mađarima nego u jugoslavensku državnu zajednicu u kojoj su Srbi bili dominantan narod.
Treća mogućnost 1918. bila je nastavak suradnje s Austrijom. Baš kao i s Mađarima, Hrvatska bi u državnom savezu s Austrijom bila jača i spremnija za obranu jadranske obale od talijanskih posezanja, a ni Srbi se ne bi tako lako odlučili na invaziju hrvatskih krajeva. Doduše, geografski između Austrije i Hrvatske nalazi se Slovenija. Pitanje je bi li Slovenci pristali da se priključe tom savezu. Ako bi Slovenija proglasila samostalnost i odlučila ne biti dio tog državnog saveza, zajednica Hrvatske i Austrije bi ipak mogla postojati, makar te dvije zemlje bile teritorijalno odvojene.
Njemačka je poslije Prvoga svjetskog rata imala manji dio svog teritorija u Istočnoj Pruskoj, koja je bila teritorijalno odvojena od matice zemlje poljskim izlazom na more. Nakon Drugoga svjetskog rata Istočna Pruska podijeljena je između Poljske i Sovjetskog Saveza. Propašću Sovjetskog Saveza dio Istočne Pruske koji je bio pod njegovom upravom postao je dio teritorija Ruske Federacije.[3]
Od državne zajednice Hrvatske i Austrije obje su zemlje mogle imati koristi. Austrija bi koristila hrvatski Jadran kao izlaz na more, dok bi Hrvatska imala jači politički položaj u tadašnjim međunarodnim političkim odnosima s osloncem na Austriju. Toj hrvatsko-austrijskoj zajednici mogli su se priključiti i Hrvati iz Bosne i Hercegovine, a moguće i bosanski muslimani ( Bošnjaci) pa bi to bila jedna prilično važna državna zajednica u ovom dijelu Europe.
Da je zaživjela i opstala veza između Hrvatske i Austrije 1918. godine, ne bi Hrvati poslije Drugoga svjetskog rata masovno išli raditi kao stranci u Njemačku i Austriju, jer bi kapitalizam tada bio i u Hrvatskoj. U državnom savezu s Austrijom Hrvatska bi se brže razvijala i uživala sve blagodati kapitalizma koji se ubrzano razvijao nakon Drugoga svjetskog rata. U tom slučaju, Hrvati ne bi morali živjeti u Titovoj socijalističkoj Jugoslaviji i bili bi pošteđeni socijalizma i „bratstva i jedinstva“ sa Srbima i ostalim narodima bivše države, a bili bi pošteđeni i ratnih strahota u prvoj polovici 1990-ih jer ne bi bili dio tada raspadajuće socijalističke Jugoslavije.
Kako god, Hrvati su imali svoju veliku priliku da izbore državnu samostalnost već 1918. godine ili da stupe u neki novi državni savez ( s Austrijom ili Mađarskom) u kojem bi Hrvatska te Hrvati u Bosni i Hercegovini imali daleko jači politički položaj i bili bi u stanju da se obrane od velikosrpskih nasrtaja, bilo sami, bilo u savezu s Austrijom ili Mađarskom.
[1] O Državi Slovenaca, Hrvata i Srba vidi više na web stranici hr.wikipedia.org, članak „Država Slovenaca, Hrvata i Srba.“
[2] O talijanskoj invaziji na hrvatsku obalu i o nesređenim društvenim prilikama u Hrvatskoj u jesen 1918. vidi članak „Država Slovenaca, Hrvata i Srba,“ podnaslov „Sukob s Italijom“ te kraj teksta u podnaslovu „Proglašenje“ na web stranici hr.wikipedia.org.
[3] O Istočnoj Pruskoj vidi na web stranici hr.wikipedia.org, članak „Istočna Pruska.“
