Politički položaj Hrvatske kraljevine u Monarhiji
Povijest Hrvatske u 19. stoljeću bila je puna mnogih zbivanja. Tadašnja Trojedna Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija nalazila se tijekom 19. stoljeća u sastavu zemalja Habsburške Monarhije, koja se 1867. godine transformirala u Austro-Ugarsku. Unatoč centralističkoj politici austrijskih vladara iz dinastije Habsburg, ponajprije Franje Josipa i mađarskih nastojanja oko stvaranja Velike Mađarske, plemstvo i građanstvo kao i svećenički stalež u zemljama Trojedne Kraljevine uspjeli su očuvati određeni stupanj autonomije ( samouprave) prema Austriji i Ugarskoj. To se posebno odnosi na kraljevine Hrvatsku i Slavoniju koje su Hrvatsko-ugarskom Nagodbom iz 1868. bile priznate kao „politički narod“ i imale su pravo na vlastiti parlament ( Hrvatski Sabor) i bana kao njihova predstavnika, na vlastite grbove i zastave i pravo da čuvaju svoj materinji jezik, čime je usporen proces germanizacije i mađarizacije kraljevina Hrvatske i Slavonije. Takav status nisu dobili na primjer Srbi u južnoj Ugarskoj, Slovaci niti Rumunji u istočnoj Ugarskoj.
Buđenje nacionalnih pokreta u zemljama Trojedne Kraljevine i šire
Buđenjem nacionalnih pokreta tijekom 19. stoljeća a naročito u njegovoj drugoj polovici nacionalizam je zahvatio i široke slojeve naroda u Trojednoj Kraljevini koji se tada više ne izjašnjava samo po vjeri kao katolici, pravoslavni, protestanti i slično niti više samo regionalno kao Slavonci, Dalmatinci, Krajišnici ( u Hrvatsko-Slavonskoj Vojnoj Krajini) i slično već se počinju izjašnjavati i u nacionalnom pogledu kao Hrvati, Srbi i tako dalje. Uglavnom su se ljudi na području zemalja Trojedne Kraljevine izjasnili u skladu sa svojom vjerskom pripadnošću. To znači da se velika većina katolika na području Slavonije, Like, Dalmacije ali i šire ( u Bosni i Hercegovini, dijelom u Vojvodini) izjasnila kao Hrvati tijekom druge polovice 19. stoljeća dok su se pravoslavci na tim područjima većinom izjasnili kao Srbi. Nacionalno opredjeljivanje naroda u tim krajevima dovest će kasnije do rasprava i svađa oko toga čiji su Slavonija, Dalmacija, Lika, BiH, jesu li hrvatske ili srpske zemlje. Te rasprave kasnije će dovesti i do mržnje pa i strašnih zločina nad civilima tijekom Drugoga svjetskog rata i 1990-ih godina za vrijeme raspada socijalističke Jugoslavije. Nažalost, mi i danas trpimo posljedice tih strašnih događanja.
Osim hrvatskog i srpskog nacionalizma treba spomenuti i velikomađarski nacionalizam koji je radio na stvaranju Velike Mađarske od Karpata do Jadrana a u čijem bi se sastavu našle i hrvatske zemlje te talijanski nacionalizam koji je radio na tome da se Istra, Rijeka, Kvarner i Dalmacija pripoje Italiji.
Gospodarski razvoj Hrvatske kraljevine u 19. stoljeću
Industrijalizacija
U gospodarskom razvoju, hrvatske su zemlje prilično zaostajale prema drugim zemljama Monarhije. Stanovništvo je velikim dijelom živjelo na selu ( oko 90 % stanovništva) pa je poljoprivreda bila glavna gospodarska djelatnost. Ostale gospodarske djelatnosti bile su slabo razvijene što je utjecalo i na slabiji politički položaj Trojedne Kraljevine i njezinu ovisnost prema Austriji i Ugarskoj. Ipak, u drugoj polovici 19. stoljeća počinje brži gospodarski razvoj hrvatskih zemalja jačanjem industrije, bankarstva i prometa, dobrim dijelom uz učešće stranog kapitala. Fokus je bio na razvoju tekstilne, prehrambene i metalne industrije uz vrlo razvijeno šumarstvo na području Slavonije. Gradnjom željezničkih pruga pojačao se industrijski razvoj čime je došlo do povećanja proizvodnje i izvoza a samim time i do rasta gospodarstva.
Agrarni odnosi i seljaštvo
Iako je feudalizam službeno ukinut u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji 1848., idućih desetljeća seljaci i plemići svađali su se i parničili oko podjele takozvanog zajedničkog dijela feudalnog posjeda. U zajednički dio spadale su livade, pašnjaci i šume. Naravno, i seljaci i plemići htjeli su dobiti taj dio posjeda u svoju korist. Općenito, u svim zemljama tadašnje Trojedne Kraljevine prevladavao je mali seljački posjed koji nije bio usmjeren na tržišnu proizvodnju pa su seljaci često puta bili prisiljeni taj mali posjed nekome prodati i otići živjeti i raditi ili u neki veći grad u ili u inozemstvo. U drugoj polovici 19. stoljeća raspadaju se seljačke zadruge. To znači da su u jednoj kući živjeli su zajedno otac i majka te njihovi sinovi sa svoji obiteljima dok su se kćeri udavale i odlazile živjeti u kućne zadruge svojih muževa. Raspad seljačkih zadruga doveo je do podjele malih seljačkih obiteljskih posjeda na još manje posjede zbog čega su mnogi seljaci napuštali zemlju i odlazili sa sela. Bogatijih seljaka s većim posjedima i plemića koji su bili spremni baviti se komercijalnom poljoprivredom bilo je malo u hrvatskim zemljama tako da je hrvatska poljoprivreda u to vrijeme zaostajala za poljoprivredom u drugim zemljama Habsburške Monarhije ( Austro-Ugarske).
Ipak, raspad seljačkih zadruga i ukidanje feudalnih odnosa na selu doveo je do razvoja kapitalističkih oblika proizvodnje, a odlaskom seljaka u gradove pojačala se urbanizacija Zagreba, Rijeke, Osijeka, Splita i drugih gradova Trojedne Kraljevine. Dolaskom novog stanovništva u grad počele su jačati i gradske djelatnosti poput industrije, trgovine i raznih zanata. Ipak, s obzirom da su gradovi u Trojednoj Kraljevini bili mali te da je industrija tek bila u začetku mnogi ljudi sa sela a napose s područja Dalmacije i Like masovno su iseljavali potkraj 19. i početkom 20. Stoljeća u prekomorske zemlje ( SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland, zemlje Južne Amerike) u potrazi za boljim životom. Odlazak tih ljudi slabio je demografski i gospodarski tadašnju Trojednu Kraljevinu baš kao što i odlazak brojnih ljudi iz Republike Hrvatske posljednjih desetljeća slabi njezinu demografsku i gospodarsku snagu.
