Hrvatska povijest napisana je u duhu romantizma. To znači da su naši velikani uglavnom prikazani kao junaci bez straha i mane koji su radili za dobrobit Hrvatske i Hrvata. O tim velikanima učenici u osnovnim i srednjim školama uče samo ono dobro.
Ljudi nisu savršeni, svatko od nas ima neke mane i čini pogreške u životu, namjerno ili nenamjerno. U ovom članku spomenut ću tri hrvatska velikana iz 19. stoljeća te neke njihove ne baš male pogreške i nedostatke. Da bismo bolje razumjeli povijest, potrebno je o velikanima znati i oni drugu stranu njihova karaktera, a ne ih idealizirati.
Ljudevit Gaj (1809.-1872.)
Ljudevit Gaj bio je hrvatski političar, jezikoslovac, ideolog, novinar i književnik. Kao političar, bio je vođa hrvatskog narodnog preporoda u prvoj polovici 19. stoljeća. Sa svojim pristašama Gaj se suprotstavio pokušajima mađarizacije Hrvatske.
O njegovu djelovanju možete naći više podataka na web stranici hr.wikipedia.org, članak „Ljudevit Gaj“ te na web stranici enciklopedija.hr, članak „Gaj, Ljudevit.“ I dok u članku na Wikipediji piše sve pozitivno o Gajevu životu i radu, članak na enciklopedija.hr daje neke podatke o Gaju koji mu baš i ne služe na čast.
Zbog troškova svoje tiskare, političkog djelovanje i brojnih putovanja Ljudevit Gaj je zapao dugove, pa se okrenuo tajnoj politici tražeći sredstva za svoj rad. Godine 1838. počeo je održavati tajne veze s Rusijom nastojeći da ona ojača svoju ulogu na Balkanu. Nakon zabrane ilirskog imena 1843. Gaj je izgubio vodeću ulogu u ilirskom pokretu. On je tada uspostavio veze s poljskom emigracijom, koja je djelovala protiv Austrije i Rusije, vidjevši Srbiju kao središte buduće južnoslavenske države. Gaj je promijenio svoja politička stajališta pa je počeo zagovarati jaču ulogu Austrije u Srbiji i potiskivanje ruskog utjecaja. Za vrijeme revolucionarnih zbivanja 1848. godine Gaj je surađivao s banom Josipom Jelačićem, ali nakon afere u kojoj ga je bivši srpski knez Miloš Obrenović optužio da je od njega iznudio novac i preuzeo ga u banovo ime, Gajeva se politička karijera ugasila, iako mu krivnja nikada nije dokazana.
Dakle, Gaj je bio vođa ilirskog ( hrvatskog) narodnog pokreta koji se suprotstavljao pokušajima mađarizacije Hrvatske. U tadašnjim međusobnim odnosima u sklopu Habsburške Monarhije, Austrija, to jest bečki dvor podržavali su Gaja i njegov ilirski pokret protiv Mađara koji su htjeli stvaranje Velike Mađarske od Karpata do Jadrana i odcjepljenje Mađarske od Austrije. U sastavu te Velike Mađarske bila bi i Hrvatska. Gaj je tada bio odani podanik Austrije. Kasnije će uspostaviti tajne veze s Rusijom i poljskom emigracijom koje su bile neprijateljski nastrojene prema Austriji. Na taj način, Gaj je u neku ruku radio protiv Austrije, to jest protiv svoje države, što je bila izdaja. Poslije će Gaj zagovarati jaču ulogu Austrije u Srbiji i suzbijanje ruskog utjecaja. Zamislite situaciju da u današnjim složenim vanjsko-političkim prilikama netko radi za Rusiju, a onda kasnije radi za Sjedinjene Američke Države. Može li se takvoj osobi vjerovati, koja je zapravo dvostruki agent? Takav je bio i Ljudevit Gaj, radeći malo za Rusiju, malo za Austriju. Taj u biti dvostruki agent bio je vođa ilirskog ( to jest hrvatskog) narodnog preporoda!
Afera oko iznuđivanja novca od bivšeg srpskog kneza Miloša Obrenovića također pokazuje Gaja u ne baš lijepim svjetlu. Iako mu krivnja nije dokazana, to ne znači da nije bio kriv. Događalo se ( i danas se događa) da neki prijestupnici prođu nekažnjeno, a neki za svoje mutne radnje čak budu i nagrađeni!
U hrvatskim medijima bilo je članaka o Gajevim mutnim radnjama. Tako se na web stranici mirovina.hr nalazi članak „Druga strana povijesti: Je li Ljudevit Gaj zapravo bio lopov i prevarant?“ objavljen 20. travnja 2018.
U članku piše kako je Gaj za vrijeme studija u Beču bio opsjednut idejom da je plemićkog roda, a vrijeme je provodio u knjižnici bezuspješno to pokušavajući dokazati. Iako se Gaj ponosio titulom doktora znanosti, tada je kružila priča da je on doktorat kupio. Njegov doktorski rad bio je zbirka radova drugih autora koje je on skupio i objavljivao pod svojim imenom.
Grof Janko Drašković, jedan od Gajevih suradnika, tražio je da mu vrati „vjerodajnicu,“ dokument s kojim je Gaj bilo gdje u svijetu mogao tražiti novac za „Maticu hrvatsku.“ Gaj je pet godina putovao Europom i skupljao novac, da bi na kraju tvrdio kako ništa nije skupio. Stanko Vraz, još jedan ilirac, pouzdano je tvrdio kako su Gaju mnogi donirali pristojne sume novaca te da ih je Gaj sve zadržao za sebe. Zbog toga će Gaj s vremenom izgubiti povjerenje ljudi i biti odbačen. S pravom, ja kažem!
Bečki i mađarski političari smatrali su Gaja veleizdajnikom jer je uspostavljao veze sa srpskim i ruskim uglednicima. Kada je srpski knez Miloš Obrenović jednom prilikom tajno odsjeo u jednom zagrebačkom hotelu, Gaj ga je posjećivao te iznudio od kneza na tisuće forinti kako ne bi razglasio informaciju da se srpski knez tu nalazi, jer se Miloš Obrenović tada skrivao od svojih političkih neprijatelja. Cijela situacija pretvorila se u veliku aferu, nakon koje je Ljudevit Gaj morao odstupiti iz javnog života.
S vremenom zaboravljen, Ljudevit Gaj će se opet pojaviti u povijesti kao velika ličnost kada se osnivala Kraljevina SHS ( to jest Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. Bila je to prva jugoslavenska država, opaska autora članka.) Tada će se o Gaju govoriti kao o velikom narodnom preporoditelju, sjajnom književniku i hrabrom političaru. Tako o Lj. Gaju piše u članku na web stranici mirovina.hr.
Prema podacima iz tog članka, možemo zaključiti da je Ljudevit Gaj bio veliki manipulator u tadašnjim društveno-političkim zbivanjima u Hrvatskoj i šire. On se čak uspio nametnuti kao vođa ilirskog, to jest hrvatskog narodnog preporoda, iako nije bio Hrvat. O tome sam pisao u svom članku „Ljudevit Gaj-pravi Nijemac i začetnik jugoslavenske ideje“ koji je objavljen na blogu iz povijesti 4. travnja 2024. U tom članku dokazao sam kako je Gaj zapravo bio čistokrvni Nijemac. S obzirom da je bio začetnik jugoslavenske ideje, nikakvo čudi da ga se slavilo u obje jugoslavenske države kao pozitivnu ličnost, iako je on kao Nijemac zapravo htio da buduća jugoslavenska država bude pod austrijskim utjecajem. To jest, trebala je tadašnja Habsburška Monarhija ( od 1867. Austro-Ugarska) proširiti svoj utjecaj i na područje Balkana, gdje se sukobljavala s ruskim utjecajem. Austro-Ugarska je 1878. okupirala Bosnu i Hercegovinu koja je do tada bila pod vlašću Osmanskog ( Turskog ) carstva. Kasniji sukobi Austro-Ugarske i Rusije oko prevlasti na Balkanu dovest će do atentata u Sarajevu 1914., što će biti početak Prvoga svjetskog rata.
Josip Juraj Strossmayer ( 1815.-1905.)
Strossmayer je bio katolički biskup sa sjedištem u Đakovu, teolog, istaknuti političar Narodne stranke, utemeljitelj središnjih hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija te pisac i mecena. Bio je jedna od najznačajnijih i najutjecajnijih hrvatskih ličnosti 19. stoljeća. Više o njegovu životu i radu možete pročitati na web stranicama hr.wikipedia.org, članak „Josip Juraj Strossmayer“ te na enciklopedija.hr, članak „Strossmayer, Josip Juraj.“
O Strossmayeru možete pročitati mnogo lijepih stvari u tim člancima, kao i u knjigama koje obrađuju hrvatsku povijest 19. stoljeća. Učenici u osnovnim i srednjim školama također uče sve najljepše o biskupu Strossmayeru.
Međutim, nitko nije savršen, pa nije bio savršen ni biskup Strossmayer. O njemu postoje članci u nekim hrvatskim medijima koji prikazuju onu drugu, lošiju stranu njegova karaktera.
Na web stranici express.24sata.hr 2. srpnja 2017. objavljen je članak pod naslovom „Biskup Strossmayer obožavao je razvratne seks-zabave“ u kojem se spominje njegov sukob s dva bivša svećenika koji su izašli iz crkvenog reda. Članak se temelji na knjizi Josipa Horvata „Živjeti u Hrvatskoj. Zapisci iz nepovrata 1900-1941.“
Jedan od dvojice bivših svećenika bio je Josip Miškatović ( 1836.-1890.), nekoć klerik đakovačke bogoslovije. On je radio u redakciji zagrebačkih novina „Obzor“ i podupirao je vladu bana Ivana Mažuranića, a što se nije svidjelo Strossmayeru. Kad je Miškatović 1890. umro, biskup Strossmayer napisao je članak u Glasniku Đakovačke biskupije protiv mrtvog Miškatovića. Biskup je zamjerio što je Miškatović pokopan po crkvenom obredu iako je živio „bludnim životom svećeničkog odmetnika.”
Taj članak bio je povod jednom drugom bivšem svećeniku đakovačke biskupije po imenu Karlo Josip Fučko da napiše i objavi u Zagrebu 1892. tekst pod naslovom „Miškatović i Strosmajer ili pravda božja ovdje na zemlji.“
U članku Fučko prilično grubim riječima daje do znanja da je biskup Strossmayer „politički jarac“ i „poznati tajni rovar i grobar na političko-crkvenoj areni“ te „patuljče“ koje radi „po primjeru sotone.“ Na pisanje protiv pokojnog Miškatovića biskupa su potakli „oholost, samoljublje i huda požuda.“
Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika 1869., skoro godinu dana bila je upražnjena stolica zagrebačkog nadbiskupa. U utrku za tu funkciju dao se i Strossmayer. Prema Fučku, razlog je bio „raslo je bogatstvo u Đakovu, ali trebalo je i povećega u Zagrebu.“ Osim želje za karijerom u crkvenoj hijerarhiji, prema Fučku, biskup Strossmayer je bio u odnosu s brojnim ženama dok je bio mlađi. Kako je napisao Fučko „kada je danas prestar a onda mladolik biskup širom svieta na praktična putovanja u nemoralne svrhe raztepo milijune po stranome svietu.“
Osim što je radio na tome da postane zagrebački nadbiskup, Strossmayer je želio biti imenovan i kardinalom. Nije uspio u tome, a u želji da postane biskup u Bosni i Hercegovini ili da tamo za biskupa postavi nekoga od svojih vjernih suradnika, Strossmayer je došao u sukob s bosanskim franjevcima, protiv kojih je digao tužbu u Rimu. O sukobu Strossmayera s bosanskim franjevcima pisao je franjevac dr. Berislav Gavranović u svojoj knjizi „Uspostava redovite katoličke hijerarhije u Bosni i Hercegovini 1881,“ objavljena u Beogradu 1935.
Pametnomu dosta! Nije potrebno dalje navoditi citate da bi se zaključilo kako biskupu Strossmayeru nije bilo dovoljno biti samo biskup slavonski sa sjedištem u Đakovu. On je htio biti i zagrebački nadbiskup i kardinal, te staviti pod svoju upravu i Katoličku Crkvu u Bosni i Hercegovini. Novca i vlasti nikada dosta! Osim toga, biskup je volio žene i nije im mogao odoljeti, ako ćemo vjerovati onome što je o njemu napisao Karlo Josip Fučko. Još samo da spomenem, onako usput, Jurja Haulika je na mjestu zagrebačkog nadbiskupa 1870. naslijedio Josip Mihalović, a ne Josip Juraj Strossmayer!
Barun Levin Rauch ( 1819.-1890.)
Barun Rauch bio je jedan o osnivača i vođa horvatsko-vugerske stranke 1841., koja se zauzimala za što čvršću suradnju Hrvatske s Ugarskom i Mađarima. Zbog toga su njihovi protivnici ilirci pristaše te stranke pogrdno zvali mađaroni, a taj im je naziv ostao i u hrvatskoj povijesnoj znanosti sve do danas. O djelovanju baruna Raucha možete više pročitati na web stranicama hr.wikipedia.org, članak „Levin Rauch“ te na enciklopedija.hr, članak „Rauch, Levin.“
U lipnju 1867. Rauch je imenovan banskim namjesnikom ( to jest vršiteljem dužnosti bana, opaska autora članka) sa zadatkom da provede izbore za Sabor u Hrvatskoj i Slavoniji. Pod njegovim vodstvom Unionisti ( mađaroni) osvojili su većinu na izborima potkraj 1867., pa su tako imali većinu i u novom sazivu Sabora, koji se sastao početkom siječnja 1868. godine. Iste godine sklopljena je Hrvatsko-ugarska nagodba, kojom su uređeni odnosi između kraljevina Hrvatske i Slavonije te kraljevine Ugarske.
Levin Rauch imenovan je banom 8. prosinca 1868. Kao ban vladao je apsolutistički i progonio sve protivnike Hrvatsko-ugarske nagodbe, a sudeći prema nekim povijesnim izvorima, upleo se i u gospodarski kriminal. Zbog toga su Ivan Vončina i Matija Mrazović ( političari Narodne liberalne stranke) u listu „Zatočenik“ koji je izlazio u Sisku ( u tadašnjoj Vojnoj krajini, izvan nadležnosti bana) optužili bana Raucha za korupciju i tajno sudjelovanje u konzorciju ( udruženju, opaska autora članka) za isušenje Lonjskog polja. Rauch je tužio Vončinu i Mrazovića za klevetu, kao i Josipa Miškatovića, tada urednika „Zatočenika.“ Rasprava se vodila pred pukovnijskim sudom u Petrinji. Sud je 7. siječnja 1871. oslobodio Rauchove protivnike svake krivnje. Osramoćeni Rauch podnio je ostavku na dužnost bana 19 dana kasnije, to jest 26. siječnja 1871.
U hrvatskoj povijesti Levin Rauch ostao je zapamćen kao osoba prilično gruba karaktera koja je radila u interesu Mađara, a protiv hrvatskog naroda. Ipak, služi mu na čast što je podnio ostavku nakon što je na sudu dokazano da je bio umiješan u aferu oko isušivanja Lonjskog polja. Kao takav, Rauch može biti primjer nekim hrvatskim poduzetnicima i političarima u posljednjih 30-ak godina za kojima su se vukle razne afere, ali oni su bili nedodirljivi. Neki od njih su i danas nedodirljivi i ne pada im na pamet da podnesu ostavke na svoje dužnosti. U odnosu na njih, Levin Rauch se čini kao prilično odgovorna i moralna osoba.
Rauch je bio kritiziran od svojih suvremenika, političkih protivnika zbog promađarske unionističke politike, a ni u hrvatskoj povijesti nema baš blistavu reputaciju. S druge strane, Ljudevit Gaj i Josip Juraj Strossmayer i dalje su u hrvatskoj povijesti označeni kao „dobri momci“ koji su radili za dobrobit Hrvatske i Hrvata, bez obzira na sve njihove mane i grijehe. Kad se nekoga voli, onda mu se i mnogo toga oprašta! Kad se nekoga ne voli, on je uvijek loš! Tako to ide u životu, ali i u povijesti!
