Tijekom prve polovice 19. stoljeća istraživala se povijest pojedinih slavenskih naroda i njihova književnost, pa su se u skladu s tim stvarale i teorije o podrijetlu Slavena kao i pojedinih slavenskih naroda. Tada su nastale i političke ideje poput panslavizma i austroslavizma koje su trebale slavenskim narodima donijeti više slobode, a tijekom 19. stoljeća oblikovale su se i današnje moderne nacije u Europi, pa tako i slavenske nacije. Pojedini intelektualci o kojima ću pisati u ovom članku spominjali su i Hrvate u svojim teorijama. Kada pročitate ovaj članak, bit će vam jasnije neke stvari vezane za hrvatsko-srpske jezične i političke sporove koji traju do danas, a počeli su davno, još u 19. stoljeću.
Ján Kollár
Rodio se u mjestu Mošovce u Slovačkoj 1793. godine. Po zanimanju evangelički svećenik, oko 30 godina proveo je u Pešti. Bio je slovački političar, pisac i jezikoslovac, ideolog slovačkoga narodnog preporoda, predstavnik češkoga narodnog preporoda te glavni ideolog panslavizma. Tijekom revolucionarnih događaja 1848.-1849. i kasnije Kollár je djelovao u Beču, u službama carskoga dvora kao savjetnik i „povjerenik za pitanja Slovačke.“ Predložio je samoupravu Slovačke i slovačke škole s češkim nastavnim programom. Zbog podrške dvoru tijekom revolucije nagrađen je 1849. tako što je imenovan za izvanrednoga profesora slavenske arheologije na Sveučilištu u Beču, gdje se interesirao za arheološka istraživanja. Ján Kollár umro je u Beču 1852.
Od njegovih znanstvenih djela najvažnije je „O literarnoj uzajamnosti između plemena i narječjima slavenskim“ u kojem Kollár smatra Slavene narodom koji ima četiri osnovna narječja-ruski, poljski, srpskohrvatski i čehoslovački.[1] Prema tome, Kollár je vjerovao u ideju panslavizma ( sveslavenstva, opaska autora članka), to jest ideju da su svi Slaveni zapravo jedan narod. Bio je to romantični nacionalizam kojemu je glavni cilj bio kulturno, vjersko i političko jedinstvo svih Slavena u Europi. Jedan od prvih zagovornika panslavizma bio je hrvatski teolog, filozof i jezikoslovac Juraj Križanić u 17. stoljeću. On je predložio osnivanje velike slavenske države s ruskim carem na čelu. Panslavenski pokreti u 20. stoljeću pogodovali su nastanku Čehoslovačke i Kraljevine Jugoslavije. [2] Ilirski pokret Ljudevita Gaja također je bio dio panslavenskog pokreta jer je težio kulturnom ujedinjenju Južnih Slavena na zajedničkom „ilirskom“ jeziku, koji će se kasnije zvati hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski.
Povijesna je činjenica da su Slaveni stoljećima bili pod vlašću drugih, neslavenskih naroda. U 19. stoljeću na području Habsburške Monarhije ( od 1867. Austro-Ugarske) pod austrijskom i mađarskom vlašću živjeli su Česi, Slovaci, dio Poljaka i Ukrajinaca te Slovenci, Hrvati i dio Srba u Hrvatskoj i Vojvodini. U tadašnjem Osmanskom ( Turskom) carstvu živjeli su Bugari, Srbi, Makedonci i Crnogorci te nešto Hrvata u Bosni i Hercegovini. Težak je bio teret tuđinske vlasti, pa se među slavenskim intelektualcima našlo i onih koji su smatrali da bi se Slaveni kao jedan veliki narod trebali međusobno pomagati.
Ján Kollár podijelio je Slavene u četiri osnovna narječja, među njima bilo je i srpskohrvatsko i čehoslovačko. Upravo je Slovak Kollár stvorio ideju da su Česi i Slovaci jedan narod, ali ta ideja pokazala se lošom u praksi. Tijekom 20. stoljeća bile su dvije Čehoslovačke, prva stvorena 1918. i druga 1945. Unatoč pokušajima da se stvori čehoslovačka nacija, ta je ideja propala padom socijalizma, pa se druga Čehoslovačka raspala na novogodišnju noć 1992.- 1993. Od tada postoje Češka i Slovačka kao dvije neovisne države.
Slično je prošla i ideja o Hrvatima i Srbima kao jednom narodu koji pričaju srpskohrvatskim jezikom. Baš kao i Čehoslovačka, i prva jugoslavenska država nastala je 1918. ( Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca) a druga, socijalistička Jugoslavija utemeljena je 1945., ali se i ona zbog nacionalnih suprotnosti i gospodarske krize tijekom 1980-ih raspala početkom 1990-ih zajedno s padom socijalizma. Hrvatska je naime u lipnju 1991. proglasila neovisnost razdruživanjem od socijalističke Jugoslavije, a međunarodno je priznata od velikog broja država u siječnju 1992. godine.
Treća slavenska tvorevina u 20. stoljeću bio je Sovjetski Savez. Bio je to pokušaj stvaranja sovjetske nacije, ali propašću socijalizma raspao se i Sovjetski Savez u prosincu 1991. Sadašnji krvavi rat u Ukrajini pokazuje koliko je bila naivna i romantična ta ideja o Slavenima kao jednom narodu.
Zanimljivo da među germanskim narodima ( Nijemci, Englezi, Nizozemci, Danci, Šveđani i Norvežani) te među romanskim narodima ( Francuzi, Talijani, Španjolci, Portugalci i Rumunji) nije bilo takvih zamisli o stvaranju jedne velike germanske države ( s izuzetkom Adolfa Hitlera i njegova nacizma) ili jedne velike romanske države. Ti narodi imaju svaki svoju nacionalnu državu. Slikovito rečeno, bolje je da jedna obitelj ima svoju kuću nego li da živi u stanu u jednoj velikoj zgradi s mnogo drugih stanara.
Pavel Jozef Šafárik
Rođen 1795. u mjestu Kobeliarovo u Slovačkoj, bio je češki i slovački pisac, povjesničar i jezikoslovac. Potjecao je iz obitelji evangeličkoga svećenika, studirao teologiju na Sveučilištu u Jeni u Njemačkoj. Radio je kao profesor i ravnatelj u gimnaziji u Novom Sadu od 1819. Tamo je surađivao s drugim slovačkim preporoditeljima te je objavio djelo „Povijest slavenskoga jezika i književnosti prema svim narječjima.“[3] U tom djelu objavljenom 1826. Šafárik je kao Hrvate označio samo kajkavce, a istaknuo je kako su „katolički Slavosrbi“ s njima povezani u čvrstu kulturnu zajednicu. U djelu „Povijest južnoslavenske književnosti“ objavljenom 1864.-1865. na njemačkom u tri sveska, Šafárik sve štokavce pribraja Srbima, a to je radio i u svojim kasnijim radovima. Jedan je od utemeljitelja znanstvene slavistike i poredbenoga studija slavenskih književnosti te promicatelj slavenske uzajamnosti. Umro je u Pragu 1861.[4]
Ján Kollár smatrao je da postoje srpskohrvatsko narječje što će potaknuti Ljudevita Gaja da radi na stvaranju zajedničkog „ilirskog“ jezika. Kasnije će taj jezik Srbi nazvati srpskohrvatski, dok će ga Hrvati zvati hrvatsko-srpski. Šafárik je smatrao da su svi štokavci Srbi čime je dao podršku Vuku Stefanoviću Karadžiću koji je promovirao istu ideju tvrdeći da je štokavsko narječje srpski jezik, a samim time svi koji njime pričaju su Srbi. Za vrijeme svog života i rada u Novom Sadu, Šafárik se sigurno susretao i sa srpskim intelektualcima koji su ga „uvjerili“ da je štokavsko narječje samo i isključivo srpsko. „Katolički Slavosrbi“ bio je naziv za katolike u Slavoniji, Dalmaciji te Bosni i Hercegovini koji se tako nikada nisu izjašnjavali. Štoviše, razvojem hrvatske nacionalne ideje katolici u tim krajevima izjasnit će se kao Hrvati. Time je propao pokušaj posrbljivanja tih katolika i stvaranja buduće Velike Srbije do Virovitice, Siska i Karlobaga.
Jernej Kopitar
Rođen 1780. u Repnju kod Vodica u Sloveniji, slovenski je jezikoslovac koji je već za vrijeme studija prava u Beču objavio prvu znanstveno uređenu gramatiku slovenskog jezika. Kasnije je postao ravnatelj bečke dvorske knjižnice i cenzor slavenskih i novogrčkih knjiga. Radio je na stvaranju zajedničkog književnog jezika svih Slovenaca. Pomogao je i Vuku Karadžiću u njegovu projektu za oblikovanje srpskog književnog jezika temeljenog na narodnom štokavskom govoru.[5]
Kopitar je smatrao da su Slaveni jedan narod, da kajkavsko narječje pripada slovenskom jeziku, štokavsko narječje pripada srpskom jeziku, a samo je čakavsko narječje hrvatsko. Poticao je Vuka Karadžića na reformu srpskog pravopisa i književnog jezika, na zapisivanje narodnih pjesama i prevođenje Biblije na srpski, a pomagao je Karadžiću i u pisanju rječnika dodavanjem njemačkih i latinskih riječi te u popularizaciji njegova djela. Kopitar je umro u Beču 1844. godine.[6]
Austroslavizam protiv panslavizma
Panslavizam ili sveslavenstvo bila je politička ideja koja je smatrala da svi Slaveni tvore jednu etničku cjelinu, što je pak značilo da slavenski narodi trebaju surađivati na političkom i kulturnom području, a osobito u obrani zajedničkih interesa koje ugrožavaju druge velike etničke skupine. Ta se suradnja zamišljala u različitim varijantama, od književne i kulturne suradnje do stvaranja velike zajedničke države koja bi obuhvatila sve Slavene.[7] U tom slučaju, vodeću riječ u toj velikoj državi imala bi Rusija, to jest Rusi kao najveći slavenski narod. Juraj Križanić u 17. stoljeću predložio je osnivanje velike slavenske države s ruskim carem na čelu ( vidi o tome fusnotu broj 2. u ovom članku).
S druge strane, austroslavizam je bio politički program koji se bazirao na tvrdnji da je opstanak Habsburške Monarhije ( od 1867. Austro-Ugarske, opaska autora članka) u interesu Slavena koji se nalaze u toj državi. Austroslavisti su isticali potrebu očuvanja Monarhije te brojnost Slavena u njoj, a zalagali su se i za slavensku suradnju. Od 1848. austroslavisti su tražili preustroj Monarhije u federativnu državu slobodnih i ravnopravnih naroda. Misao austroslavizma dobro je objasnio češki povjesničar F. Palacký koji je upozorio da na jugoistoku Europe žive mali narodi kojima prijete veliki susjedi- Rusija i Njemačka. Budući da se ti mali narodi ne mogu sami obraniti, oni moraju biti dio državnog saveza različitih naroda.[8]
Želje pristaša austroslavizma da se Habsburška Monarhija pretvori u državnu zajednicu slobodnih i ravnopravnih naroda u kojemu bi slavenski narodi ( Česi, Slovaci, Poljaci, Ukrajinci, Slovenci, Hrvati i Srbi) imali svoje države u sklopu Monarhije nisu se ostvarile. Car i kralj Franjo Josip 1867. sklopio je s Mađarima Austro-ugarsku nagodbu po kojoj je Monarhija politički podijeljena na dva dijela ( Austriju i Ugarsku) u kojoj su Austrijanci i Mađari ( neslavenski narodi) imali prevlast nad ostalim, većinom slavenskim narodima Monarhije. Hrvatske zemlje ostale su podijeljene između austrijske polovice Monarhije ( Istra, Kvarner i Dalmacija) i ugarske polovice ( unutrašnjost Hrvatske).[9]
Iduće godine ( 1868.) sklopljena je i Hrvatsko-ugarska nagodba po kojoj su kraljevine Hrvatska i Slavonija imale ograničenu samoupravu u sklopu ugarskih zemalja. To svakako nije bilo zadovoljavajuće rješenje, ali je ipak ta samouprava bila kakva-takva obrana za Hrvatsku i Slavoniju od pokušaja mađarizacije.[10]
Dvojna podjela Monarhije dovela je do razočaranja u politiku austroslavizma. Slavenski narodi Monarhije bili su razočarani svojim položajem u njoj kao i austrijsko-mađarskom prevlašću. Zbog toga će se Austro-Ugarska raspasti u jesen 1918., potkraj Prvoga svjetskog rata. Česi i Slovaci stvorit će Čehoslovačku. Slovenija, Hrvatska, BiH te Vojvodina udružit će se s kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. U toj državi bit će i Makedonci, koji su već otprije bili u sastavu kraljevine Srbije. Poljaci u južnoj Poljskoj oko Krakova pridružit će se 1918. svojim zemljacima u opet uspostavljenoj poljskoj državi.
Na istoku Europe Oktobarskom revolucijom 1917. propalo je Rusko carstvo i uspostavljena je nova sovjetska Rusija, koja će se 1922. preimenovati u Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika ili kraće Sovjetski Savez. Komunisti će njime vladati sve do kraja te države 1991. godine. U Sovjetskom Savezu našli su se slavenski narodi Rusi, Bjelorusi i Ukrajincu uz poveći broj ostalih neslavenskih naroda. Za male slavenske narode, baš kao i za Ruse kao najveći slavenski narod kraj Prvoga svjetskog rata označio je novu etapu njihova društveno-gospodarskog razvoja. Sve tri slavenske države ( čehoslovačka, jugoslavenska i sovjetska država) bile su bazirane na ideji slavenskog jedinstva i suradnje, ali će sve tri države doživjeti neuspjeh i propasti krajem 20. stoljeća.
O Hrvatima i Srbima, o Zapadu i Istoku
Kolika je zbrka oko imena naroda i jezika vladala tijekom 19. stoljeća najbolje pokazuje činjenica kako je Šafárik kajkavce smatrao Hrvatima, dok je Kopitar kajkavsko narječje smatrao dijelom slovenskog jezika. Prema tome, kajkavci u Međimurju, Hrvatskom zagorju, Podravini i drugdje trebali su biti Slovenci. S time se složio i Vuk Karadžić- štokavci su Srbi, kajkavci su Slovenci a samo su čakavci trebali biti Hrvati. Čisto sumnjam da je itko od tih intelektualaca došao u Hrvatsku i pitao ljude po užoj Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji te Bosni i Hercegovini što su po nacionalnosti. Puni sebe, ti su intelektualci rodom iz Slovačke ( Kollár i Šafárik), Kopitar iz Slovenije te samouki seljak Vuk Stefanović Karadžić iz Srbije donosili zaključke o Hrvatima na njihovu štetu, bez da su Hrvate pitali što misle o tome.
Vuk Karadžić je 16. rujna 1861. imenovan počasnim građaninom Zagreba, kada mu je Zastupništvo grada Zagreba dodijelilo Povelju počasnoga građanina.[11] Gradsko Zastupništvo danas bi bila Gradska skupština. Neki naivci u tadašnjem Zastupništvu grada Zagreba dodijelili su Karadžiću počasno građanstvo grada Zagreba, tko zna zašto? Možda zato što je Zagrepčane kao i ostale kajkavce smatrao Slovencima, a ne Hrvatima po uzoru na svog prijatelja i mentora Jerneja Kopitara.
Tijekom druge polovice 19. stoljeća hrvatska nacionalna svijest proširila se iz uže Hrvatske i iz Zagreba kao nacionalnog sjedišta među katolike Slavonije, Dalmacije, Bosne i Hercegovine te među Bunjevce i Šokce u Vojvodini. U isto vrijeme, pravoslavno stanovništvo tih krajeva bilo je pod utjecajem srpske propagande čiji su nositelji bili srpsko pravoslavno svećenstvo i srpska građanska inteligencija koji će pravoslavce na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine uvjeriti da su Srbi.
Treba spomenuti da u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini od 16. do 19. stoljeća među pravoslavcima nije bilo samo Srba, nego i pripadnika drugih naroda ( na primjer Grka, Rumunja i Vlaha). Naročito je bio veći broj Vlaha, koji su bili poseban narod, potomci Ilira, rimskih kolonista i drugih naroda koji su živjeli u antičko doba na ovim prostorima. U srednjovjekovnoj Srbiji Vlasi su bili poseban narod u odnosu na Srbe. O tome svjedoči i propis iz zakonika cara Dušana:“Srbin da se u Vlahe ne ženi.“ Tijekom srednjeg vijeka Vlaha je bilo i u hrvatskom kraljevstvu. U središtu Zagreba postoji ulica zvana Vlaška, koja podsjeća na njih.[12] Za srpske povjesničare nije bilo dileme da su Vlasi zapravo Srbi jer je trebalo biti što više Srba u Hrvatskoj kako bi se ostvarila ideja Velike Srbije.
Tijekom 19. stoljeća, a naročito u njegovoj drugoj polovici došlo je do nacionalnog opredjeljivanja na ovim prostorima, uglavnom na vjerskoj osnovi. Nakon što se narod Slavonije i Dalmacije te Bosne i Hercegovine nacionalno podijelio uglavnom na Hrvate i Srbe, postavilo se pitanje pripadnosti tih krajeva. Jesu li ti krajevi hrvatski ili srpski? Tada je počela rasprava između hrvatskih i srpskih intelektualaca koja je dovela do svađe a kasnije i do mržnje koja će rezultirati zločinima nad civilnim stanovništvom, kako hrvatskim tako i srpskim. Taj problem traje do danas. Svi smo mi žrtve rasprava i svađa koje su počele još u 19. stoljeću oko pripadnosti ljudi i krajeva na ovim prostorima, a posljedice Drugoga svjetskog rata i Domovinskog rata iz 1990-ih Hrvatska i Bosna i Hercegovina trpe i danas.
Što se tiče panslavizma i austroslavizma, bilo je to u osnovi pitanje tko će voditi male slavenske narode u Europi- pravoslavna Rusija ili katolička Austrija? Tijekom 19. stoljeća Austrija i Rusija vodile su diplomatski rat za dominaciju nad Slavenima, naročito nad Slavenima na Balkanu. Taj sukob traje i danas, samo sada između Rusije i zapadnih zemalja predvođenih SAD-om. Trenutno SAD ima jači utjecaj na Balkanu, ali Rusija ima svoje uporište u Srbiji, među bosanskim Srbima u Republici Srpskoj te dijelom u Crnoj Gori.
Kako izgleda taj sukob možemo vidjeti u nekim aspektima gospodarstva. Koliko je njemačkih i austrijskih banaka i trgovačkih supermarketa prisutno ne samo u Hrvatskoj, već i u susjednim zemljama? Nije li svojedobno ruska Sberbank djelovala u Hrvatskoj i s još jednom ruskom bankom ( VTB) imala popriličan udio vlasništva u posrnulom Agrokoru, kasnije u Fortenova Grupi? A pitanje kupnje plina? Hoćemo li nabavljati ruski ili američki plin za svoje potrebe? Iz kojih zemalja će Hrvatska nabaviti naoružanje?
Sve to pokazuje da se na ovim prostorima vodi politički i gospodarski sukob za prevlast nad malim slavenskim i ostalim narodima, sukob koji je počeo još u 19. stoljeću između tadašnjih sila Habsburške Monarhije ( od 1867. Austro-Ugarske) i carske Rusije. U tom sukobu Hrvatska je kao tradicionalno katolička zemlja uvijek bila na strani Zapada, dok su Srbi bili mnogo više naklonjeni Rusiji. Upravo će te političke i vjerske suprotnosti između Hrvata i Srba dovesti do propasti obje jugoslavenske države ( Kraljevine Jugoslavije i socijalističke Titove Jugoslavije) u 20. stoljeću. Ako su Hrvati i Srbi slični, to ne znači da su jedan narod, baš kao Česi i Slovaci ili Rusi, Bjelorusi i Ukrajinci. Neki bi rekli da su Hrvati i Srbi braća, baš kao i ostali slavenski narodi. Braća se mogu voljeti, ali i mrziti. Ne zaboravimo da su prema Bibliji Kain i Abel bili braća, ali to nije spriječilo Kaina da ubije Abela!
.
[1] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Ján Kollár.“
[2] Više o panslavizmu vidi na stranici hr.wikipedia.org, članak „Panslavizam.“ O Jurju Križaniću vidi više na stranici enciklopedija.hr, članak „Križanić, Juraj.“
[3] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Pavel Jozef Šafárik.“
[4] Izvor-enciklopedija.hr, članak „Šafárik, Pavel Jozef.“
[5] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Jernej Kopitar.“
[6] Izvor-enciklopedija.hr, članak „Kopitar, Jernej.“
[7] Izvor-enciklopedija.hr, članak „panslavizam.“
[8] Izvor-enciklopedija.hr, članak „austroslavizam.“
[9] Više o Austro-ugarskoj nagodbi vidi na stranici hr.wikipedia.org, članak „Austro-ugarska nagodba.“
[10] Više o Hrvatsko-ugarskoj nagodbi vidi na hr.wikipedia.org, članak „Hrvatsko-ugarska nagodba.“
[11] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Vuk Karadžić,“ podnaslov „Počasni građanin Zagreba.“
[12] O Vlasima vidi više na stranici hr.wikipedia.org, članak „Vlasi.“
