Hrvatska kraljevina se potkraj 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća našla na udaru austrijskog apsolutizma i probuđenog mađarskog nacionalizma koji je nastojao stvoriti Veliku Mađarsku od Karpata do Jadrana. Dok su vladari dinastije Habsburg sa sjedištem u Beču vladali apsolutistički zemljama Habsburške Monarhije najžešće su im se opirali Mađari koji su imali stari ustav i zakone kraljevine Ugarske. Ugarski sabor bio je središte mađarskog otpora vladavini Habsburgovaca i dominaciji Austrije nad Ugarskom. Mađarski političari borili su se tada za mađarsku nacionalnu slobodu ali su tu istu slobodu ograničavali drugim narodima Ugarske ( među njima i Hrvatima) nastojeći ih s vremenom pomađariti prvenstveno nametanjem mađarskog jezika kao službenog u cijeloj kraljevini Ugarskoj. Treba reći da su Hrvati 1102. Kolomana, ugarskog kralja izabrali za svog vladara pa su se kraljevine Hrvatska i Slavonija smatrali „pridruženim stranama“ to jest „pridruženim kraljevinama“ u odnosu na Mađare i kraljevinu Ugarsku. Drugim riječima, Mađari su kraljevine Hrvatsku i Slavoniju počeli tretirati kao dijelove Ugarske te kao dijelove buduće Velike Mađarske.
Ljudevit Gaj i Ilirska ( Narodna) stranka
Kao odgovor na velikomađarsku politiku javio se ilirski pokret na čelu s Ljudevitom Gajem. Gaj je u Budimu 1830. dao tiskati knjižicu pod naslovom „Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja.“ Taj događaj uzima se u povijesti kao početak hrvatskog narodnog preporoda iako je izvorno bio zamišljen kao mnogo širi pokret. Gaj je reformirao hrvatski pravopis na štokavskom narječju a sa svojim pristašama radio je ne samo na političkom ujedinjenju hrvatskih zemalja već i na stvaranju jednog „ilirskog“ jezika za sve „ilirce“ pa bi se tako stvorila jedna velika „ilirska nacija.“ Gaj je koristio ilirsko ime za svoj pokret jer je tada u Europi prevladavalo mišljenje da su Južni Slaveni potomci Ilira, a ilirsko ime koristilo se u književnosti od 15. stoljeća.
Recimo to današnjim rječnikom! Za Gaja su „Iliri“ bili Južni Slaveni, „ilirski“ jezik temeljen na štokavskom narječju bio je ono što se kasnije zvalo hrvatsko-srpskim ili srpsko-hrvatskim jezikom. Prema tome, Gaj i njegovi sljedbenici radili su na stvaranju jednog jezika za sve „Ilire“ ( Južne Slavene) koji bi preko jednog jezika postali jedan narod a kasnije bi se i politički ujedinili. To će se i ostvariti 1918. kada je nastala prva jugoslavenska država pod nazivom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Ipak, to nije bilo sretno rješenje za te narode jer se ta država raspala 1941. Ništa bolje nije završila ni druga jugo-socijalistička državna zajednica koja se također raspala početkom 1990-ih uz mnogobrojne ljudske žrtve i materijalna razaranja, naročito na području Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Prema tome, Gaj i njegovi pristaše stvorili su ideju o sretnoj zajednici „Ilira“ ( Južnih Slavena) koja se u praksi pokazala loša i s katastrofalnim posljedicama po južnoslavenske narode.
Ljudevit Gaj je sa svojim pristašama 1841. osnovao Ilirsku stranku koja se zauzimala za političko ujedinjenje hrvatskih zemalja ( kraljevina Hrvatske i Slavonije, Dalmacije, Vojne krajine i Rijeke) u jednu hrvatsku kraljevinu po upravom bana i Hrvatskog Sabora s hrvatskim jezikom kao službenim. Gajev suradnik grof Janko Drašković 1832. dao je tiskati knjižicu pod naslovom „Disertacija“ u kojoj je zatražio ujedinjenje Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Vojne krajine, Rijeke i Bosne u političku cjelinu zvanu „Velika Ilirija“ a zatim da se uz pristanak vladara toj tvorevini pridruže i slovenske pokrajine Kranjska, Štajerska i Koruška. U toj državnoj zajednici vlast bi imao ban koji bi vladao u ime Habsburgovaca a službeni jezik u „Velikoj Iliriji“ bio bi „ilirički.“
Ideja „Velike Ilirije“ nije imala nikakvog izgleda za ostvarenje jer Habsburgovci sve do sloma Austro-Ugarske 1918. nisu pristali ( baš kao ni mađarski političari) na ujedinjenje svih hrvatskih zemalja a kamoli da se hrvatskoj kraljevini još pridruže slovenske pokrajine i Bosna koja je veći dio 19. stoljeća bila pod osmanskom ( turskom) vlašću.
Godine 1842. car Ferdinand V. zabranio je uporabu ilirskog imena zbog brojnih kritika koje su došle na račun iliraca od strane njihovih protivnika. Gaj i njegovi sljedbenici jednostavno su promijenili ime stranke iz Ilirske u Narodna stranka i nastavili sa svojim djelovanjem na širenju narodnog preporoda uglavnom među Hrvatima. Unatoč želji Lj. Gaja da taj pokret bude sveopći ilirski ( južnoslavenski) pokret on je ipak ostao prvenstveno hrvatski narodni pokret. Drugi slavenski narodi na Balkanu imali su svoje preporoditelje. Na primjer, među Srbima je tada djelovao Vuk Stefanović Karadžić koji je reformirao srpski jezik i pravopis i za razliku od Gaja i njegovih iliraca, Karadžić je štokavsko narječje proglasio srpskim jezikom pa su po njemu i najveći dio Hrvata zapravo bili Srbi. I tako, dok su Gaj i ilirci u biti začeli jugoslavensku ideju Vuk Karadžić je postavio velikosrpsku ideju koja će među Srbima živjeti do danas.
Hrvatsko-slavonski unionisti
Djelovanje iliraca nije se svidjelo dijelu hrvatskog plemstva koje je 1841. osnovalo Horvatsko-vugersku stranku ( to jest Hrvatsko-ugarsku stranku). Na čelu stranke isticali su se braća baruni Juraj i Levin Rauch. Osim u Hrvatskoj, pristaša te stranke bilo je i u Slavoniji. Oni su se zauzimali za što tješnju suradnju Hrvatske i Ugarske, za očuvanje feudalizma i očuvanje kajkavštine kao pravog hrvatskog jezika nasuprot štokavskog narječja kojim se govorilo među Srbima, Vlasima, u Slavoniji i u Bosni i Hercegovini. Zbog želje za suradnjom s Mađarima ilirci su članove Horvatsko-vugerske stranke podrugljivo zvali „mađaronima“ a taj im je nadimak u hrvatskoj povijesti ostao do danas. Mađaroni su oklevetani kao izdajice domovine iako nisu učinili nikakvo zlo kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji.
Oni su bili za čvrstu suradnju s Ugarskom i Mađarima jer su Hrvati s njima bili u državnoj zajednici od 1102. Osim toga, Hrvati i Mađari su se zajedno borili protiv Turaka te protiv apsolutizma Beča i vladara dinastije Habsburg koji su često vladali na svoju ruku ne pitajući ni Ugarski a ni Hrvatski sabor za mišljenje. Dakle, članovi Hrvatsko-ugarske stranke nisu bili pristaše nekih fantastičnih „ilirskih“ ideja o Ilirima na Balkanu kao jednom narodu, nije im bilo stalo do povezivanja Hrvatske i Slavonije s Bosnom, Srbijom, Crnom Gorom i Makedonijom koje su tada bile pod turskom ( osmanskom) vlašću. Braća Rauch i njihovi pristaše bili su konzervativci koji su se držali tradicionalnih veza s Ugarskom i Mađarima ne iz nekih sentimentalnih razloga već iz puke potrebe. Kraljevina Ugarska bila je gospodarski mnogo jača i razvijenija od kraljevina Hrvatske i Slavonije pa su te dvije kraljevine vežući se gospodarski uz Ugarsku koja im je bila bliski susjed preko Drave i same mogle brže gospodarski napredovati. Politički razlog vezivanja Hrvatske i Slavonije za Ugarsku već sam spomenuo- obrana od bečkog apsolutizma i samovolje Habsburgovaca.
Što se tiče mađarskog nacionalizma članovi Hrvatsko-ugarske stranke izgleda da se nisu toga previše bojali. Vjerojatno su mislili da će s Mađarima moći postići dogovor a to se doista i zbilo 1868. godine kada je sklopljena Hrvatsko-ugarska nagodba.
Hrvatski Sabor 1861.
Hrvatski Sabor je 1861. trebao raspraviti o mnogim važnim pitanjima ali svakako najvažnije pitanje bilo je odnos Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije prema Austriji i Ugarskoj. S obzirom da je car i kralj Franjo Josip proteklih 12 godina ( 1849.-1861.) vladao apsolutistički ne sazivajući sabore zemalja Habsburške Monarhije pa tako ni Hrvatski Sabor velika većina zastupnika osudila je vladavinu Franje Josipa smatrajući da je on svojom politikom doveo cijelu Monarhiju u političku i financijsku krizu. Državne financije tada su bile pred bankrotom.
Što se tiče stava prema kraljevini Ugarskoj i Mađarima, zastupnici su bili podijeljeni u mišljenju pa su tako nastale tri političke skupine ( stranke), od kojih su dvije imale prethodnice u četrdesetim godinama 19. stoljeća.
Najbrojnija stranka bila je Narodna stranka u kojoj su se isticali đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, zagrebački nadbiskup i kardinal Juraj Haulik te Ivan Kukuljević, tada veliki župan Zagrebačke županije. Ta stranka je na saborskoj sjednici od 24. srpnja 1861. donijela zakonski članak 42. Članak je potvrdio i sam vladar Franjo Josip i taj članak je kasnije bio osnova za određivanje položaja kraljevina Hrvatske i Slavonije prema kraljevini Ugarskoj. Člankom 42. potvrđena je teritorijalna cjelovitost Trojedne Kraljevine i njezina samostalnost prema Ugarskoj. Ističe se u članku kako je svaka veza između dviju kraljevina pravno posve prestala 1848. ( zbor rata između Hrvata i Mađara kada je Hrvate u rat za obranu domovine vodio ban Josip Jelačić) te je dvjema kraljevinama zajednički samo vladar.
Ipak, uvažavajući zajedničku prošlost te zajednički interes oko čuvanja ustavne slobode, Trojedna Kraljevina je spremna stupiti u užu državnopravnu vezu s kraljevinom Ugarskom čim ona prizna samostalnost i teritorijalnu cjelovitost Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Dalje se u članku 42. navodi da bi dvije kraljevine imale zajedničko zakonodavstvo i vrhovnu upravu ( vladu) a koja bi se odnosila na one državne poslove koji bi se odredili državnim ugovorom. Trojednoj Kraljevini trebala je biti zajamčena samostalnost u poslovima uprave, sudstva, školstva i bogoštovlja ( vjerskih poslova).
Članovi Narodne stranke vjerovali su da će se zemlje Trojedne Kraljevine okupiti pod vlašću bana i Hrvatskog Sabora. To znači osim građanske Hrvatske i Slavonije vlast bana i sabora trebala se protegnuti i na Istru do rijeke Raše, Kvarner, Rijeku i njezin kotar, Dalmaciju, Vojnu krajinu ( područje Like, Banovine, Korduna, šire područje Bjelovara i Đurđevca te slavonska Posavina). Političkim ujedinjenjem svih tih hrvatskih zemalja pod upravom bana i sabora stvorili bi se preduvjeti za brži gospodarski razvoj i prometno povezivanje Trojedne Kraljevine. Međutim, ni Franjo Josip a ni mađarski političari nisu to željeli pa će Austro-ugarskom nagodbom iz 1867. Istra, Kvarner i Dalmacija završiti pod upravom Austrije, dok će Hrvatska i Slavonija te Rijeka i njezin kotar biti u ugarskom dijelu države. Kasnijim potpunim ukidanjem Vojne krajine 1881. i taj dio Hrvatske i Slavonije našao se pod ugarskom vrhovnom upravom. Austro-ugarska nagodba značila je slom politike Narodne stranke.
Druga stranka na Saboru bili su Unionisti koje su njihovi protivnici podrugljivo zvali mađaroni. Unionisti su bili nasljednici Hrvatsko-ugarske stranke iz 1840-ih godina. Među njima su se isticali barun Levin Rauch, grof Ivan Erdödy, veliki župan Varaždinske županije i grof Julije Janković, veliki župan Požeške županije. Oni su također tražili da Trojedna Kraljevina sklopi državni savez s kraljevinom Ugarskom i Mađarima ali ne bezuvjetno kako su ih napadali njihovi politički protivnici a takav stav o Unionistima zadržao se i u tradicionalnoj hrvatskoj historiografiji. Za razliku od pristaša Narodne stranke koji su htjeli da se Monarhija preuredi na federativnoj osnovi tako da svaki narod ima svoju državu a sve države da budu povezane u jednu političku cjelinu ( kao danas zemlje EU), Unionisti nisu bili za federaciju već samo za nagodbu s Mađarima. Unionistima se nije sviđala apsolutistička vlast Franje Josipa i smatrali su da se Trojedne Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija treba držati uz Ugarsku a protiv Austrije.
Zbog verbalnih napada i vrijeđanja od strane svojih neistomišljenika, 42 saborska zastupnika iz redova Unionističke stranke napustilo je Sabor 13. srpnja 1861. U proglasu je stajalo da su se borili za „ojamčenje ustavne slobode, državne samostalnosti i mile nam narodnosti.“ Oni su nastojali postići „garanciju ovih narodnih dragocjenostih ograničenim i uvjetnim realnim sdruženjem sa kraljevinom Ugarskom.“ Ono „uvjetnim“ značilo je da su Mađarima postavljali uvjete koje oni moraju ispuniti ako žele dogovor s Trojednom Kraljevinom. Ti uvjeti su bili očuvanje hrvatskog ustava, očuvanje narodne posebnosti prema Mađarima i očuvanje narodnog ( hrvatskog) jezika. Bez toga za Unioniste nije bilo dogovora s Mađarima i kraljevinom Ugarskom. Pa ipak, članovi Narodne stranke i Stranke prava smatrali su Unioniste izdajicama i zvali ih mađaronima zbog čega su oni i napustili Sabor sredinom srpnja 1861.
Ipak, razvoj događaja u Monarhiji išao je na ruku Unionistima. Nakon sklapanja Austro-ugarske nagodbe 1867. postalo je jasno da su Franjo Josip i mađarski političari postigli dogovor o podjeli vlasti u državi na račun drugih manjih, većinom slavenskih naroda poput Čeha, Slovaka, Slovenaca, Hrvata i Srba te Rumunja u istočnoj Ugarskoj. Franjo Josip želio je da dođe do dogovora između Hrvata i Mađara što je konačno i učinjeno Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. kojom su kraljevine Hrvatska i Slavonija bile priznate kao posebne kraljevine u odnosu na kraljevinu Ugarsku a zajamčena im je i samouprava u unutarnjim poslovima koji su bili određeni člankom 42. iz 1861. Hrvatska i Slavonija imale su pravo na svog bana i sabor, na svoje zastave i grbove i pravo na vlastiti službeni ( hrvatski) jezik. To je bilo više nego što su dobili drugi narodi Monarhije. Franjo Josip i mađarski političari smatrali su da je to sasvim dovoljno ustupaka Hrvatima a Unionisti koji su u ime kraljevina Hrvatske i Slavonije sklopili nagodbu bili su s tim zadovoljni. Nije došlo do ujedinjenja svih hrvatskih zemalja pod vlašću bana i sabora što su priželjkivali članovi svih triju stranaka. Kako god, Hrvatsko-ugarskom nagodbom Unionisti su spasili što se spasiti dalo i uzeli su ono što im je ponuđeno. Hrvatska je ipak bila slabija strana u odnosu na Austriju i Ugarsku.
Treću stranku ( Stranka Prava) činila su samo trojica od 229 zastupnika na Saboru. Bili su to Ante Starčević, Eugen Kvaternik i Petar Vrdoljak. Oni su smatrali da bi se sve zemlje Trojedne Kraljevine trebale ujediniti u jednu političku cjelinu i onda sklopiti državni ugovor s Austrijom i Ugarskom. Ujedinjena Hrvatska bi tako bila nezavisna država koja bi s Austrijom i Ugarskom bila povezana samo osobom zajedničkog vladara ( Franjo Josip) koji bi bio i hrvatski kralj. Hrvatska bi na taj način bila u personalnoj uniji s Austrijom i Ugarskom ali na to rješenje ne samo da nisu ni pomišljali Franjo Josip i mađarski političari već i među samim zastupnicima ta ideja se činila neostvarivom. Kvaternik i Vrdoljak vjerovali su da će se 100 tisuća hrvatskih krajišnika-graničara, profesionalnih vojnika koji su se nalazili u Vojnoj krajini ako treba boriti za hrvatsku nezavisnost. Od toga nije bilo ništa!
Nakon što su sklopljene Austro-ugarska i Hrvatsko-ugarska nagodba ( 1867. i 1868.) Eugen Kvaternik je podigao bunu u Rakovici kod Slunja za nezavisnu Hrvatsku u listopadu 1871., ali je buna nakon nekoliko dana ugušena. Malo se krajišnika pridružilo buni a Kvaternik je poginuo. San o nezavisnoj Hrvatskoj ostao je san idućih 120 godina, sve do 1991.
Svi oni koji žele više saznati o djelovanju političkih stranaka u 19. stoljeću na području središnje Hrvatske i Slavonije mogu pročitati knjigu „Hrvatsko-slavonski unionisti ( Mađaroni) u 1860-ima.“
