Hrvatska kraljevina i slom Austro-Ugarske 1918.
U 20. stoljeće hrvatska kraljevina ušla je kao dio zemalja Austro-Ugarske Monarhije. Hrvatska kraljevina ili kako se tada službeno zvala Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija bila je politički rascjepkana kao što govori i samo ime kraljevine. Hrvatska i Slavonija bile su pod vrhovnom ugarskom upravom, dok je Dalmacija zajedno s Istrom i Kvarnerom bila u austrijskom dijelu Monarhije. Međimurje i Baranja bili su u sastavu Ugarske ( Mađarske) dok je Rijeka sa svojim kotarom bila posebna politička cjelina pod ugarskom upravom. Iako su ban i Hrvatski sabor tijekom 19. stoljeća mnogo puta tražili da se hrvatske zemlje ujedine u jednu političko-teritorijalnu cjelinu ( kao što je danas Republika Hrvatska) pod upravom bana i Hrvatskog sabora austrijski i mađarski vladajući krugovi protivili su se tome. Hrvatske zemlje bile su ne samo ovisne o Austriji i Ugarskoj već i siromašnije od austrijskih i ugarskih krajeva zbog čega je došlo do vala iseljavanja Hrvata u prekomorske zemlje ( SAD, Kanada, zemlje južne Amerike, Australija, Novi Zeland) krajem 19. i početkom 20. stoljeća.
Zbog svega navedenoga Hrvati su se najvećim dijelom razočarali u Austro-Ugarsku. U jesen 1918., pri kraju Prvoga svjetskog rata došlo je do sloma te velike države jer su njezini narodi, poglavito Slaveni u Monarhiji odlučiti zbaciti sa sebe austrijsku i mađarsku vlast. Tako su Česi i Slovaci utemeljili Čehoslovačku, Rumunji u istočnoj Ugarskoj priključili su se Rumunjskoj. Austrijanci i Mađari proglasili su svoje nacionalne republike.
Na području Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Vojvodine proglašena je Država Slovenaca, Hrvata i Srba ( Država SHS) 29. listopada 1918. Tada je Hrvatski Sabor raskinuo sve državno-pravne Hrvatske s Austro-Ugarskom. Na čelu nove države bilo je Narodno vijeće SHS.
Tragična povijest Hrvatske 1918.
Međunarodna zajednica tada predvođena Francuskom, Velikom Britanijom i SAD-om nije htjela međunarodno priznati Državu SHS dok je Italija okupirala Istru, Rijeku i dio dalmatinske obale. Srbi u Državi SHS zagovarali su ujedinjenje sa Srbijom. Osim toga, Država SHS imala je problema sa seljačkim pobunama i nasilnim oduzimanjem veleposjedničke zemlje, probleme s neplaćanjem poreza, poteškoće oko opskrbe stanovništva. Veliki problem bili su i austro-ugarski vojnici odbjegli iz vojarni ( takozvani zeleni kadar). Zbog toga je Delegacija Narodnog vijeća SHS otišla iz Zagreba u Beograd i tražila ujedinjenje Države SHS s Kraljevinom Srbijom. Delegaciju je primio regent i budući kralj Aleksandar Karađorđević. Proglašenje ujedinjenja Države SHS s Kraljevinom Srbijom u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca ( Kraljevstvo SHS) dogodilo se 1. prosinca 1918. Novonastaloj državi priključila se i Kraljevina Crna Gora te Makedonija koja je tada bila u sastavu Kraljevine Srbije.[i] Međunarodno nepriznata Država SHS postojala je samo 33 dana ( od 29. listopada do 1. prosinca 1918.).
Hrvati su propustili veliku priliku da već 1918. imaju svoju državu! Da je bilo više reda i sloge među njima, mogli su imati svoju državu kao i neki drugi mali narodi. Godine 1918. nastale su nove nezavisne države poput Litve, Letonije i Estonije koje su se oslobodile višestoljetne ruske vlasti. Tako su mogli učiniti i Hrvati ali njih je očito pratila zla sreća.
Tragična povijest Hrvatske u Kraljevstvu SHS
Stvaranjem nove države Srbija je sebi osigurala prevlast. Beograd je postao glavni grad Kraljevstva SHS a dinastija Karađorđević postala je vladarima te države. Hrvatske domobranske postrojbe su razoružane i raspuštene a srbijanska vojska preuzela je kontrolu u Hrvatskoj. Srbi kao većinski narod u Kraljevstvu SHS imali su vodeće pozicije u vlasti, vojsci, policiji i sudstvu. Cijelom državom upravljalo se centralistički iz Beograda dok su institucije bana i Hrvatskog sabora bile ukinute.
Oduzimanje i žigosanje stoke za vojne potrebe izazvalo je seljačke bune 1920. na području Zagreba, Čazme, Kutine i Siska. Srbijanski zakoni važili su za cijelu zemlju, školstvo se prožimalo srpskim duhom dok su porezi bili niži u Srbiji nego u Hrvatskoj. Poduzeća u Srbiji dobivala su unosne narudžbe a i veći dio inozemnih zajmova trošio se u Srbiji. Pravoslavci izvan Srbije bili su podvrgnuti vlasti Srpske Pravoslavne Crkve.
Radikalna stranka kao najjača srpska stranka zastupala je ideju Velike Srbije i ukidanje nesrpskih narodnosti. Ona se oslanjala na dinastiju Karađorđević i Srpsku Pravoslavnu Crkvu. Demokratska stranka kao druga najjača srpska stranka zastupala je jugoslavensko jedinstvo i težila ukidanju hrvatskoga suvereniteta, institucija i samouprave.
Hrvatska i druge bivše zemlje Austro-Ugarske ( Slovenija, BiH, Vojvodina) bile su pogođene i zamjenom austro-ugarske krune za srpske dinare u omjeru 2:1 1919., a 1920. taj je omjer iznosio čak 4:1. Iako su kruna i dinar u to vrijeme vrijedili otprilike jednako ( dakle stvarni omjer bio je približno 1:1) ljudi su u Hrvatskoj i drugdje u krajevima preko Drine i Dunava dobili 1 dinar za 2 krune a 1920. dobivali su 1 dinar za 4 krune umjesto da su dobili 4 dinara. Ne samo to! Zbog slabe kontrole nad prvim žigosanjem austro-ugarskih novčanica početkom 1919. u studenom iste godine provedeno je drugo žigosanje kruna uz lijepljenje posebnih markica na novčanice, s tim da je 20% novca donesenog na žigosanje oduzimano „u korist državne kase.“ Dakle, ako je netko došao s tisuću kruna odmah mu je oduzeto 200 kruna „u korist državne kase“ a za preostalih 800 kruna umjesto 800 dinara dobio bi 1919. 400 dinara a 1920. samo 200 dinara! Takvom nepoštenom politikom zamjene krune za dinar narod u Hrvatskoj i šire ostao je bez velikog dijela svog novca.[ii]
Usput rečeno, moj otac koji je rođen 1931. pričao mi je kako su se tijekom 1930-ih godina u školama organizirale proslave na dan svetog Save, takozvane svetosavske proslave. Na tim proslavama morali su biti nazočni svi učenici, pa i djeca Hrvata i katolika. Zašto bi Hrvati i katolici morali biti nazočni takvim proslavama osim zato da ih se posrbi i prevede na pravoslavnu vjeru. Srbi znaju kako su ih ustaške vlasti tjerale da prijeđu na katoličku vjeru za vrijeme NDH ali izgleda ne znaju što su velikosrpske vlasti Kraljevstva SHS radile hrvatskoj i drugoj katoličkoj djeci a trebali bi znati!
Ne zaboravimo ni četničke organizacije koje su postojale po Hrvatskoj za vrijeme Kraljevstva SHS u mnogim mjestima gdje su Srbi živjeli. Četnici su bili organizirani u postrojbe i imali su zadatak pomoći vojsci i žandarmeriji u suzbijanju moguće pobune Hrvata.
Velikosrpskoj politici suprotstavljao se Stjepan Radić i njegova Hrvatska republikanska seljačka stranka koja se protivila srpskoj prevlasti u državi i zauzimala se za hrvatsku republiku. Režimu dinastije Karađorđević smetala je i Komunistička Partija Jugoslavije koja se također borila protiv monarhije a za socijalističku revoluciju zbog čega je toj stranci potkraj 1920. Vlada zabranila rad. Komunistička Partija od tada je djelovala u ilegali. Ništa bolje nije prošla ni Radićeva stranka koju su vlasti također osudile kao antidržavnu. Stjepan Radić nekoliko je puta završio u zatvoru zbog optužbe za antidržavnu djelatnost a članovi njegove stranke bili su progonjeni pa i ubijani. Radić je na kraju bio prisiljen nagoditi se s Dvorom pa je 1925. priznao Vidovdanski ustav koji je Srbiji i Srbima davao prevlast nad drugim zemljama i narodima Kraljevstva SHS. Radić je odustao od ideje hrvatske republike i stranku je nazvao Hrvatska seljačka stranka ( HSS). On i nekoliko njegovih drugova ušli su i u vladu ali su se sukobi i neslaganja s članovima Radikalne stranke nastavili.
Stoga je Radić sa svojim drugovima napustio vladu i 1927. osnovao Seljačko-demokratsku koaliciju zajedno sa Svetozarom Pribićevićem, srpskim političarom iz Hrvatske. On je također bio pristaša centralizma i surađivao je s Dvorom i Radikalima ali se s vremenom razočarao u tu politiku. Radićev HSS i Pribićevićeva Samostalna demokratska stranka činili su tu koaliciju koja se borila protiv beogradskog centralizma i imala je veliki broj pristaša u Hrvatskoj. Velikosrpski političari i Dvor odgovorili su atentatom u Narodnoj skupštini u Beogradu na zastupnike HSS-a 20. lipnja 1928. Dva zastupnika HSS-a bila su ubijena a trojica ranjena, među njima i S. Radić. On je ipak kasnije podlegao posljedicama ranjavanja 8. kolovoza 1928.[iii]
Povijest Hrvatske tijekom 1930-ih godina
Hrvatsku su idućih mjeseci nakon smrti Stjepana Radića potresale demonstracije, štrajkovi i nemiri pa je kralj Aleksandar Karađorđević 6. siječnja 1929. ukinuo Ustav, raspustio Narodnu skupštinu i uveo osobnu diktaturu. Država je nazvana Kraljevina Jugoslavija i podijeljena je na banovine kojima je raskomadan teritorij na kojem su živjeli Hrvati. Diktaturom su bila zabranjena narodna imena, zastave i grbovi pa su tako bili zabranjeni i hrvatska trobojnica i grb. Pojačalo se nasilje velikosrpskih vlasti nad svima koji su se suprotstavljali kraljevoj diktaturi. Bio je zabranjen i rad političkim strankama pa tako i rad Hrvatske seljačke stranke.
Diktatura je izazvala veliko razočaranje u Hrvata. Dio njih došao je do zaključka da se Jugoslavija mora silom rušiti kako bi se uspostavila nezavisna hrvatska država. Tu skupinu vodio je Ante pavelić, budući poglavnik Nezavisne Države Hrvatske.[iv]
Ubojstvom kralja Aleksandra u Marseillesu 1934. u kojem su sudjelovale i ustaše stanje u Kraljevini Jugoslaviji nije se bitno promijenilo. Vlasti su i dalje progonile komuniste i sve one koji su bili za stvaranje federacije u kojoj bi Hrvatska imala svoju političku autonomiju. Žandarmerija ( redarstvo) gušilo je demonstracije a u Hrvatskoj su oružnici ubijali ljude ( na primjer u Sibinju kod Slavonskog Broda u veljači 1935. a krvavih događaja bilo je i u Primoštenu, Klancu kraj Gospića te u Senju).
Bez obzira na teror vlasti, novi vođa HSS-a Vlatko Maček nastavio je s miroljubivom politikom. On je pregovarao i s regentom knezom Pavlom Karađorđevićem o rješenju hrvatskog pitanja. Ti pregovori doveli su do sporazuma Cvetković-Maček 26. kolovoza 1939. kojim je uspostavljena Banovina Hrvatska na većem dijelu teritorija na kojem su živjeli Hrvati. Dragiša Cvetković bio je tadašnji predsjednik jugoslavenske vlade i na nagovor kneza Pavla koji je upravljao državom on je sklopio sporazum s najvećim političkim protivnikom režima- Hrvatskom seljačkom strankom.
Sporazum Cvetković-Maček sklopljen je samo 6 dana prije izbijanja Drugoga svjetskog rata. Naime, 1. rujna 1939. nacistička Njemačka napala je Poljsku čime je počeo i Drugi svjetski rat. Banovina Hrvatska imala je ograničene ovlasti. Uspostavljen je ponovo Hrvatski Sabor te institucija bana. Za bana je imenovan Ivan Šubašić, jedan od prvaka HSS-a.
Povijest Hrvatske za vrijeme NDH ( 1941.-1945.)
Uspostavom Banovine Hrvatske nisu bili zadovoljni velikosrpski političari koji su tvrdili da je Hrvatima previše dano i tražili su da se od Srbije, Crne, Gore, Makedonije, Vojvodine i ostatka Bosne i Hercegovine stvori Srpska banovina što bi zapravo bila Velika Srbija. Komunisti su smatrali da je Banovina Hrvatska samo dogovor vodećih hrvatskih i srpskih političara o podjeli vlasti a na štetu naroda. Ustaše su također bili nezadovoljni i smatrali su da je nezavisna Hrvatska izvan okvira Jugoslavije jedino ispravno rješenje za Hrvate. Slomom Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. ustaše su postigli svoj cilj-stvorena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH) na većem dijelu teritorija današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Kada su njemačke trupe ušle u Zagreb jedan od ustaških vođa po imenu Slavko Kvaternik u ime ustaškog poglavnika Ante Pavelića proglasio je uspostavu NDH 10. travnja 1941. S obzirom da je Vlatko Maček kao vođa HSS-a, najveće hrvatske političke stranke odbio njemačku ponudu da bude na čelu NDH ta je uloga dopala Antu Pavelića.[v]
Kao demokratski političar i antifašist Maček je vjerovao da će u Drugom svjetskom ratu pobijediti Zapadni Saveznici ( Amerikanci i Britanci) pa će HSS nakon rata na izborima u Hrvatskoj opet osvojiti većinu. Tada će i Maček doći na vlast u Hrvatskoj ali to se nije dogodilo. Tijekom Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj i drugdje na područjima bivše Kraljevine Jugoslavije jačao je antifašistički partizanski pokret koji su vodili komunisti na čelu s Josipom Brozom Titom. Oni će preuzeti vlast u novoj jugoslavenskoj državi a Maček će biti prisiljen na kraju rata bježati iz Hrvatske na Zapad jer su ga komunisti osudili zbog pasivnosti i takozvane „politike čekanja.“
U međuvremenu su ustaše na području NDH uspostavile svoju vlast uz podršku njemačkih i talijanskih okupacijskih snaga. Vladavina ustaša nailazila je na otpor u NDH. Dio Srba otišao je u partizane ili četnike a i dio Hrvata također se pridružio partizanima u borbi protiv fašizma.
O događanjima u NDH nemam namjeru opširno pisati jer su već napisane brojne knjige i snimljeni mnogi filmovi na temu Drugoga svjetskog rata na području NDH ali bih ipak skrenuo pozornost na jedan u hrvatskoj javnosti malo poznati događaj iz 1944., dakle iz vremena kada je fašistička Italija već položila oružje a nacistička Njemačka je bila sve bliže vojnom porazu.
Taj događaj poznat je kao urota Lorković-Vokić. Glavni sudionici urote bila su dva istaknuta ministra iz ustaške vlade. Mladen Lorković bio je ministar unutarnjih snaga ( policije) a Ante Vokić bio je ministar oružanih snaga NDH. Plan je bio da se ustaše i domobrani u suradnji s HSS-om stave na stranu Zapadnih saveznika ( Amerikanaca i Britanaca) koji su već bili u južnoj Italiji. Ustaše i domobrani zaratili bi s njemačkim snagama koje su se tada nalazile u NDH. Urotnici su očekivali da će se Amerikanci i Britanci iz Italije iskrcati na dalmatinskoj obali. Osim ustaša i domobrana, urotnici su planirali i suradnju sa srpskim četnicima i čak možda i sa snagama partizanskog pokreta krenuti u borbu protiv njemačkih snaga.
Od tog plana na kraju nije bilo ništa. Saveznici nisu bili zainteresirani za iskrcavanje na hrvatskoj jadranskoj obali, partizani također nisu htjeli suradnju s ustašama i domobranima jer su komunisti na čelu s Titom bili za suradnju sa snagama antifašističke koalicije ( SAD, Velika Britanija, SSSR) a Nijemci su ubrzo doznali što spremaju Lorković i Vokić. Pavelić se morao opravdavati pred Nijemcima i da bi dokazao svoju odanost, Pavelić je dao uhititi Vokića i Lorkovića koji su bili zatvoreni u Lepoglavi. Tamo su bili i pogubljeni u travnju 1945. prilikom povlačenja vojske NDH s tog područja.[vi]
Tako je propao pokušaj prelaska NDH na stranu Zapadnih saveznika. Ustaše i domobrani izgubili su rat, mnogi Hrvati su doživjeli stradanja ( Bleiburg, Križni put) a Titovi komunisti preuzeli su 1945. vlast u novoj socijalističkoj Jugoslaviji u kojoj se našla i Hrvatska. Da je urota Lorković-Vokić uspjela te da su se svi Hrvati ( ustaše, domobrani i hrvatski partizani) radi dobrobiti svog naroda i domovine ujedinili u jednu hrvatsku vojsku možda bi sudbina Hrvatske u drugoj polovici 20. stoljeća bila drugačija. Možda bi Hrvatska opstala kao nezavisna država izvan Jugoslavije. Ovako, već poslovična hrvatska podijeljenost odvela je Hrvate da se bore jedni na strani fašizma a drugi na strani antifašizma. Podijeljeni narod ne može na kraju imati sretnu sudbinu!
U svojoj knjizi „Zašto je hrvatska povijest bila tako tragična?“ opisao sam ne samo kako je došlo do ulaska Hrvatske u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. te kako je tekla urota Lorković-Vokić već sam također pisao i o mnogim drugim tragičnim događajima iz hrvatske povijesti počevši od srednjeg vijeka pa do 20. stoljeća. U toj knjizi opisao sam kako su Hrvati imali velike ljudske i materijalne gubitke a gubili su i državni teritorij zahvaljujući krivim procjenama tadašnjih hrvatskih moćnika. Preporučujem tu knjigu svima onima koji žele nešto više saznati o tragičnoj sudbini Hrvata kroz povijest.
[i] Više o Državi SHS i njezinu ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom vidi na web stranici hr.wikipedia.org, članci pod naslovima „Država Slovenaca, Hrvata i Srba“ i „Nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.“
[ii] Trpimir Macan, Povijest hrvatskoga naroda, Zagreb, 1992., stranice 391.-392. Više o zamjeni austro-ugarskih kruna za srpske dinare vidi na stranici hr.wikipedia.org. u članku „Jugoslavenska kruna.“
[iii] Navedeno djelo, stranice 393.-394., 396.
[iv] Navedeno djelo, stranica 396.
[v] Navedeno djelo, stranice 400.-402.
[vi] Više o uroti Lorković-Vokić možete pročitati na web stranici hr.wikipedia.org, članak pod naslovom „Urota Lorković-Vokić.“
