Po mom mišljenju, mogla je, samo da su Hrvati bili više vjerni sebi a manje vjerni bečkom dvoru, to jest Habsburgovcima koji su ih u revolucionarnim zbivanjima 1848.-1849. godine itekako iznevjerili! Okupljeni oko bana Jelačića i sa svojim Saborom, Hrvati su mogli proglasiti nezavisnost već 1848. Uz podršku Vatikana kojemu su Hrvati također bili vjerni stoljećima te uz podršku nekih drugih europskih vladara koji nisu bili naklonjeni Habsburgovcima, Hrvatska je već tada mogla biti neovisna država! No, krenimo redom!
Kako je bečki dvor iznevjerio bana Jelačića i Hrvate 1848.-1849. godine?
Kratko i jasno, ono što smo učili iz povijesti u osnovnoj i srednjoj školi kazuje nam da su Mađari 1848. pokrenuli revoluciju s namjerom da stvore Veliku Mađarsku od Karpata do Jadrana u čijem bi sastavu bila i Hrvatska. To znači da bi se ne samo Hrvati, već i drugi narodi tadašnje kraljevine Ugarske ( Slovaci, Srbi u južnoj Ugarskoj, kasnije nazvanoj Vojvodina te Rumunji u istočnoj Ugarskoj) s vremenom pomađarili i postali dio velike mađarske nacije.
Mađari su planirali odvojiti Ugarsku od Austrije jer im je dosadila prevlast bečkih vladara iz dinastije Habsburg. U isto vrijeme, dok su se borili za slobodu svog naroda, tadašnji mađarski političari planirali su uzeti slobodu drugim narodima Ugarske, pa tako i Hrvatima. Zbog toga je došlo do rata između Hrvata i Mađara 1848.-1849. godine. Hrvate je vodio ban Josip Jelačić, a nakon što je ugušena mađarska revolucija, Franjo Josip kao vladar Habsburške Monarhije ponovno je zaveo apsolutizam i vladao centralistički iz Beča nad svim narodima Monarhije, baš kao i njegovi prethodnici.

Ispada da su Hrvati bili naveliko izigrani od Beča, jer su umjesto ujedinjene Hrvatske u sklopu federativne Monarhije ( nešto kao sada Republika Hrvatska u sastavu Europske unije) ostali politički razjedinjeni na manje cjeline ( banska Hrvatska, banska Slavonija, Vojna krajina, kotar Rijeka, kvarnerski otoci, Dalmacija), a sam ban Jelačić koji je uživao veliko vladarevo povjerenje za vrijeme rata protiv Mađara 1848.-1849. ostao je hrvatski ban tijekom 1850-ih godina, ali s vrlo ograničenim ovlastima.
Hrvatski sabor nije sazivan, umjesto vlade postojalo je kraljevsko namjesništvo, a ban Jelačić imao je vrlo ograničene ovlasti. Sve važne odluke za Hrvatsku, kao i za druge zemlje Monarhije donosili su Franjo Josip kao vladar, zatim njegova vlada i bečki parlament.
Za vrijeme apsolutizma tijekom 1850-ih godina u urede je uveden njemački jezik kao službeni, a u gimnazije kao nastavni. Pravo slobodnog sastajanja bilo je ukinuto, a štampa je podvrgnuta nadzoru. Bila je zabranjena i upotreba hrvatske trobojnice, ali su carskom odlukom 1852. ponovno uvedeni hrvatski i slavonski barjak ( kao regionalna, a ne nacionalna obilježja, opaska autora članka).[1]
Zašto Hrvati nisu trebali ratovati za Austriju protiv Mađara 1848.-1849.?
Kada je hrvatsko plemstvo na saboru u Cetingradu 1. siječnja 1527. izabralo za hrvatskog kralja Ferdinanda Habsburškog, on se obvezao poštovati i štititi povlastice Kraljevine Hrvatske, zatim opskrbljivati utvrde u njoj i svojim četama pomagati hrvatsku vojsku. Međutim, kako je napisao Trpimir Macan, „od tih obećanja nije bilo previše koristi.“[2] Bio je to austrijski nadvojvoda Ferdinand I. Habsburški.
Drugim riječima, Ferdinand Habsburški nije slao veliku pomoć Hrvatskoj u obrani od Turaka Osmanlija, a nije baš ni poštivao povlastice hrvatskog kraljevstva. On je trebao upravljati Hrvatskom u dogovoru s hrvatskim banom i saborom, ali je Ferdinand, baš kao i njegovi nasljednici često puta donosio odluke u vezi Hrvatske bez da se išta pitalo bana i sabor.
Nezadovoljstvo vladavinom Habsburgovaca dovelo je do Zrinsko-Frankapanske urote, u kojoj su osim hrvatskih velikaša Zrinskih i Frankapana sudjelovali i neki mađarski plemići. Razlozi za urotu bili su apsolutizam bečkog dvora, povreda plemićkih prava kao i činjenica da Beč nije htio voditi rat za oslobođenje hrvatskih i ugarskih zemalja od Turaka, već je s Turcima sklopio mir. Urota je otkrivena, a vođe urotnika su pogubljeni dok su njihova imanja zaplijenjena od strane države. Ban Petar Zrinski i Fran Krsto Frankapan pogubljeni su u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671.[3]

Kada je 25. ožujka 1848. na velikoj narodnoj skupštini u Zagrebu donesen dokument pod nazivom „Zahtijevanja naroda“ kojim su se u 30 točaka tražile društveno-gospodarske reforme kojima bi Hrvatska bila politički ujedinjena i prešla iz feudalizma u moderno doba, vladar Ferdinand Habsburški prihvatio je samo ono što je njemu odgovaralo, to jest zahtjev za sazivanjem Sabora i imenovanje Josipa Jelačića za bana.[4] Ovdje se radi o Ferdinandu V. Habsburškom.
Vladaru je tada u Hrvatskoj trebala jaka ličnost, još k tome i časnik po profesiji koji će stanje u Hrvatskoj držati pod kontrolom u korist Habsburgovaca te koji će po potrebi ratovati za bečki dvor protiv Mađara. Josip Jelačić bio je odani hrvatski časnik, pa ga je Ferdinand Habsburški imenovao banom već 23. ožujka 1848., dakle dva dana prije velike narodne skupštine u Zagrebu i donošenja programa „Zahtijevanja naroda“ u kojima se tražilo imenovanje Jelačića za hrvatskog bana.
U tim teškim vremenima za bečki dvor, kralj je imenovao Jelačića povjerenikom, a zatim vrhovnim zapovjednikom vojske u Ugarskoj. Bilo je to u rujnu 1848., kada je Jelačić prešao s hrvatskom vojskom Dravu kod Varaždina. Jelačić je pobijedio mađarsku vojsku koja je išla u pomoć pobunjenom Beču, a zatim je s knezom Windischgraetzom pokorio Beč. Kada je Windischgraetz u listopadu postao vrhovni zapovjednik, Jelačić nije više mogao voditi neku politiku.[5] Vladar je više imao povjerenja u jednog austrijskog vojskovođu, potomka ugledne velikaške obitelji iz pokrajine Štajerske, nego li u hrvatskog časnika Josipa Jelačića.
Osim toga, zašto su Hrvati pod Jelačićevim vodstvom uopće išli gušiti revoluciju bečkih građana? Samim Bečanima je dozlogrdio njihov apsolutistički vladar, Mađari šalju vojsku u pomoć Bečanima da se jednom zauvijek riješe tih mrskih vladara iz obitelji Habsburg, a Hrvati koji su tijekom povijesti isto patili pod apsolutizmom Habsburgovaca, što oni rade? Oni spašavaju mrske Habsburgovce! Tko još ide spašavati nekoga tko ga je zlostavljao dugo vremena? Za razliku od Mađara, Hrvati su branili vladara koji nije mnogo učinio za njih. Uvijek vjerni Hrvati na usluzi bečkom dvoru, koji ih je tretirao uglavnom kao svoje sluge!
Bilo bi daleko pametnije da su Hrvati pod vodstvom bana Jelačića ostali u svojoj zemlji, proglasili neovisnu Hrvatsku i onda zatražili međunarodno priznanje od Vatikana i drugih europskih vladara. Ako bi bili jedinstveni i sačuvali neovisnost, svijet bi priznao neovisnu Hrvatsku već sredinom 19. stoljeća!
U prosincu 1848. novi vladar Habsburške Monarhije postao je Franjo Josip. Da namjerava vladati apsolutistički poput svojih prethodnika, Franjo Josip je pokazao donošenjem nametnutog (oktroiranog) ustava 4. ožujka 1849. On je donio sam taj ustav bez sudjelovanja parlamenta. Iako je ustav priznao ravnopravnost naroda Monarhije i njihovo pravo na vlastiti jezik i narodnost, ustav je također značio i obnovu jedinstvenoga centralističkog austrijskog carstva. Hrvatska je bila priznata kao zasebna država, ali nije bila sjedinjena. Izvan nje su ostale Vojna krajina, Istra, kvarnerski otoci i Dalmacija. Od Hrvatske su čak otrgnuti iločki i rumski kotar te priključeni novoosnovanoj Srpskoj vojvodini. Hrvatski je sabor izgubio samostalnost jer je središnji bečki parlament trebao donositi zakone za cijelu zemlju.[6]
Mađari su na ovaj ustav odgovorili tako što su se nastavili boriti za slobodu protiv Beča i za nezavisnu Mađarsku, dok su Hrvati, iako nezadovoljni ustavom, nastavili vjerno se boriti na strani svojih tlačitelja-bečkog dvora i dinastije Habsburg, utjelovljene u liku Franje Josipa. Ne bi li bilo bolje da su Hrvati tada otkazali poslušnost vladaru, baš kao i Mađari, te da su Hrvati pod vodstvom bana Jelačića i Sabora proglasili neovisnu Hrvatsku? Da li bi austrijska vojska mogla tako lako ugušiti pobunu u Hrvatskoj i Mađarskoj, pitanje je na koje nikada nećemo dobiti odgovor! Ipak, činjenica je da su Hrvati 1848. propustili priliku da se bore za svoju neovisnost!
Što su o Austriji i ratu protiv Mađara rekli pojedini saborski zastupnici na Saboru 1861.?
U svom govoru od 26. lipnja 1861. dr. Ante Starčević izjavio je između ostaloga da „za sve svoje žrtve ovaj narod dobi od Austrije glupost, sužanjstvo, siromaštvo.“[7] Pod „glupošću“ Starčević je vjerojatno mislio na opću neukost naroda, a sužanjstvo je stara hrvatska riječ za ropstvo. Drugim riječima, za svoju stoljetnu vjernost prema Habsburgovcima ( još od 1527.) Hrvati su imali uglavnom nevolje.
U nastavku govora Starčević je spomenuo da je Austrija ( to jest Habsburška Monarhija, opaska autora članka) 1848. bila u stanju raspada. Da tada Mađari nisu „na Hrvate nasrćali,“ to jest da nisu „onda Hrvati na oružje ustali, već u srpnju 1848. nebi se bilo znalo za Austriju. Da onda nebude Hrvatah, narodi austrijanski nebi bili imali drugoga posla, nego preurediti se kako za dobro najdu; da budu Hrvati i Ungarci ( Mađari, opaska autora članka) složni, oni bi se bili na razvalinah Austrije kao neodvisna država ustanovili.“[8]
Prema tome, mogli su Hrvati i Mađari 1848. proglasiti neovisnost od Austrije i imati svoje neovisne države, samo da nije došlo do rata između ta dva naroda, od čega je na kraju imala korist Austrija, to jest bečki dvor na čelu s vladarom Franjom Josipom.

Petar Verdoljak govorio je na Saboru 9. srpnja 1861. Izrazio je žaljenje što većina saborskih zastupnika nije poduprla prijedlog Eugena Kvaternika prema kojem bi Hrvatska bila neovisna država, a s Austrijom i Ugarskom bi bila povezana samo osobom zajedničkog vladara. Taj prijedlog su podržali još samo Ante Starčević i on, Petar Verdoljak.
Verdoljak je spomenuo kako su mu neki saborski zastupnici rekli da bi pristali na Kvaternikov prijedlog kad bismo imali „100 000 bajonetah.“ Verdoljak je odgovorio upitom zar mi nemamo tih „100 tisuća bajuneta,“ misleći pritom na naše vojnike iz Vojne krajine ( koja je tada obuhvaćala Liku, Banovinu, Kordun, šire područje Bjelovara i Đurđevca te slavonsku Posavinu, opaska autora članka).[9]
Ako je Hrvatska imala 1861. oko 100 tisuća profesionalnih vojnika, to je tada bila velika vojna sila! Vjerojatno ni 1848. Hrvatska nije imala manje vojnika pod oružjem. O tome govori i podatak da je ban Jelačić 11. rujna 1848. prešao Dravu kod Varaždina s 40 000 vojnika.[10]
Republika Hrvatska danas nema ni približno toliko profesionalnih vojnika. Prema tome, tih 100 tisuća vojnika-krajišnika moglo se boriti za neovisnu Hrvatsku, pa što bude!
U stručnoj literaturi nisam našao podatak koliko je hrvatskih krajišnika poginulo boreći se u sastavu austrijske (habsburške) carske vojske protiv Mađara 1848.-1849. No, zato sam u govorima saborskih zastupnika iz 1861. našao dvije brojke koje su doista velike, s obzirom da se radilo o samo godini dana ratovanja.
U svom govoru od 18. lipnja 1861. Eugen Kvaternik je spomenuo da „kad bi bila sloga u Saboru i krajišnici došli sa 100 000 bajuneta bili bi najčestitiji narod među svim austrijskim narodima, i to za 30 dana.“ Prigovorio je i kako je Austrija dala Međimurje Ugarskoj, „iako je 40 000 naših mučenika palo na poljanama Ungarie.“[11]
Zastupnik Miroslav Kraljević iz Požege u govoru održanom 25. lipnja 1861. spomenuo je brojku od „50 000 naših hrabrih, naših slavnih, naših dičnih graničarah ostaviše kosti svoje u tudjem vilajetu.“[12]
Ne bi li bilo bolje da su ti ljudi ostali u Hrvatskoj i branili rodnu grudu od Mađara, umjesto što su prešli Dravu i borili se protiv Mađara na mađarskom tlu, a mnogi su poginuli gušeći pobunu bečkih građana protiv cara Ferdinanda V. Habsburškog.
S obzirom da je ban Jelačić prešao Dravu u rujnu 1848. i ušao u Mađarsku s 40 tisuća vojnika, a toliko je otprilike poginulo ( ako ne i više, prema izjavi M. Kraljevića), onda je očito da su stizala vojna pojačanja i to ne samo iz Vojne krajine, već vjerojatno i iz drugih dijelova Hrvatske kako bi Jelačić imao vojnika za ratovanje.
Popis stanovništva iz 1857. vršen je po pojedinim zemljama Habsburške Monarhije. Sve zajedno Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Istra i Rijeka imale su tada 2 339 683 stanovnika.[13]
Na tako mali broj stanovnika izgubiti 40-50 tisuća odraslih muškaraca, vojnika u samo godinu dana rata s Mađarima ( 1848.-1849.) doista je veliki gubitak, jer su to brojke o poginulima ne računajući ranjene, trajne invalide i nestale u borbi. Njih je možda bilo još toliko koliko i poginulih!
Treba uzeti u obzir još jednu činjenicu. Naime, ti su ljudi poginuli braneći više Austriju i bečki dvor nego svoju zemlju. Zašto? Zato jer Hrvatska 1848. nije bila toliko ugrožena od Mađara kao što se to obično prikazuje u hrvatskoj historiografiji.
Je li rat s Mađarima 1848.-1849. doista bio nužan?
Nije, kažem ja! U Beču je 13. ožujka 1848. izbila revolucija. Kralj je obećao ustav, koji je proglašen nakon dva dana. Mađari su isposlovali svoju nezavisnu vladu i potvrdu zakona, od kojih su neki izravno pogađali Hrvatsku. Bilo je određeno da hrvatske zemlje izravno šalju svoje zastupnike u Ugarski sabor, a brodovi su trebali isticati ugarsku zastavu i grb.[14]
Zbog toga je novoizabrani ban Josip Jelačić 19. travnja 1848. prekinuo sve veze s Ugarskom i proglasio da hrvatske oblasti ( gradovi i županije, opaska autora članka) ne smiju primati naloge od ugarske vlade sve dok Hrvatski sabor ne odluči o odnosima dvaju naroda i država.[15]
S obzirom da nije došlo do dogovora s Mađarima, Jelačić je u tajnom sporazumu s bečkim dvorom 7. rujna 1848. navijestio rat ugarskom ministarstvu ( to jest ugarskoj vladi, opaska autora članka). Četiri dana kasnije, Jelačić je s hrvatskom vojskom od 40 tisuća momaka prešao Dravu, ušao u Čakovec i odmah proglasio Međimurje sastavnim dijelom Hrvatske ( ono je do tada bilo u sastavu Ugarske, opaska autora članka). Nakon toga, Jelačić je krenuo preko Kaniže i Stolnog Biograda prema Budimu. Mađarski sabor povjerio je privremeno vođenje državnih poslova Ludoviku Kossuthu s još dva ministra, a 16. rujna 1848. Kossuth je izabran predsjednikom odbora „za zemaljsku obranu. Kossuth je „grozničavom brzinom počeo organizirati narodni otpor, našavši u madžarskoj inteligenciji prikladne suradnike, a u fanatiziranim masama nepresušivo vrelo snage.“[16]

Iz citiranog teksta u prethodnoj rečenici vidi se kako Mađari nisu ni imali organiziranu vojsku, jer je Ludovik ( zapravo izvorno Lajos Kossuth) počeo „grozničavom brzinom organizirati narodni otpor,“ to jest skupljati vojsku tek kad je hrvatska vojska na čelu s banom Jelačićem ušla u Mađarsku.
Ono što su Jelačić i Hrvatski Sabor trebali napraviti jest proglasiti neovisnost Hrvatske, tražiti njezino međunarodno priznanje od Vatikana i drugih europskih država, a hrvatska vojska trebala je ostati u Hrvatskoj i ako treba ginuti za rodnu grudu, a ne ginuti za bečki dvor na mađarskim poljima i gušeći pobunu građana u Beču!
Sasvim je u redu što je Jelačić zauzeo Međimurje i vratio ga matici zemlji, baš kao i luku Rijeka nešto ranije ( 31. kolovoza 1848.). Jelačić je mogao rasporediti vojsku duž Drave da čuvaju granicu i svakako poslati jaku vojnu posadu u Osijek.
Naime, Osijek je jedini grad u Hrvatskoj koji su zauzeli Mađari, ali ne silom, već zato što su bili pozvani od lokalnih simpatizera ( mađarona) koji su tamo bili brojni.
O tome svjedoči i F. Šišić, pišući kako su tada ( 1848.) Mađari razvili jaku agitaciju u Slavoniji. Zato je ban Jelačić otišao „onamo te je opet čvrsto sveže s materom zemljom; jedini Osijek držao je s Madžarima.“ Ban Jelačić zauzeo je Osijek 26. travnja 1849.[17]
Kada su Mađari ušli u Osijek? O tome govori jedna knjiga iz povijesti Osijeka, u kojoj se spominju politički sukobi osječkih iliraca (narodnjaka) s mađaronima 1848. godine. Prilike su se u Osijeku „usijale“ 22. listopada 1848. Tada je u osječku tvrđavu došao Casimir Batthyani, povjerenik mađarskog Odbora za obranu domovine. Mađarska vojska ostala je u Osijeku idućih oko 6 mjeseci. Naime, ban Jelačić tri puta boravio je u Osijeku u svibnju 1849. godine.[18]
Dakle, nakon što je Jelačić 11. rujna 1848. prešao Dravu kod Varaždina i s hrvatskom vojskom ušao u Mađarsku, više od mjesec dana nakon toga ( 22. listopada 1848.) mađarska vojska kojoj je na čelu Casimir Batthyani ulazi u Osijek, vjerojatno na poziv tamošnjih mađarona. Mađarska vojska ostat će u Osijeku i okolici sve do 26. travnja 1849., kada ih je odatle istjerao ban Jelačić sa svojim trupama.
Slom mađarske revolucije dogodio se 13. kolovoza 1849. kada se mađarska vojska predala Rusima u Vilagošu. Franjo Josip zatražio je pomoć od ruskog cara Nikole I., koji je poslao 200 tisuća momaka da pomogne austrijskoj carskoj vojsci ( i Jelačiću) slomiti mađarsku revoluciju.[19]
Nakon toga Franjo Josip je zaveo apsolutizam nad cijelom Habsburškom Monarhijom. On je skoro jednako tretirao Hrvate koji su se borili na njegovoj strani kao i Mađare koji su se borili protiv njega. Žalosna je činjenica da Hrvati tada nisu imali dovoljno povjerenja u svoje snage. Tijekom novije hrvatske povijesti ( od 18. do 20. stoljeća) hrvatski su političari bili međusobno razjedinjeni i tražili su oslonac izvana- neki u Beču, neki u Mađarima, a neki su se kasnije oslanjali na srpsku podršku, to jest tražili su pomoć od Beograda.
Prevelika vjernost Habsburgovcima i nepovjerenje u vlastite snage Hrvate su koštali neovisnosti, koja su mogli steći možda već 1848. godine. Unatoč brojnim vojnicima u Vojnoj krajini koji su bili naoružani, Hrvati su radije služili Beču nego se borili za svoju slobodu.
Da je tome tako, pokazala je i buna u Rakovici kod Slunja koju je pokrenuo Eugen Kvaternik, borac za nezavisnu Hrvatsku. Buna je počela 8. listopada 1871. kada je Kvaternik proglasio Hrvatsku nezavisnom državom, a završila je pogibijom E. Kvaternika i njegovih najbližih suradnika tri dana kasnije. Oni su ubijeni od svojih vlastitih ljudi s kojima su krenuli u bunu.[20]
U buni je sudjelovalo oko 1700 vojnika, s tim da se većina njih razbježala nakon što je austrijska vojska krenula na ustanike, pa je uz Kvaternika ostalo tek nešto više od 400 momaka. Vidjevši da su stvari krenule po zlu, 30-ak izdajnika iz redova ustanika organiziralo je zasjedu za Kvaternika i njegove najbliže suradnike koji su i poginuli u napadu iz zasjede 11. listopada 1871.[21]

Zanimljiva je činjenica da je Eugen Kvaternik podigao ustanak za neovisnu Hrvatsku u kraju u kojem je živjelo dosta pravoslavnog (srpskog) stanovništva. Iako je Kvaternik vjerovao da su oni građani Hrvatske te da će se zajedno s Hrvatima-katolicima boriti za neovisnu Hrvatsku, to se nije dogodilo. Štoviše, među onima koji su planirali zasjedu i ubojstvo Kvaternika i njegovih najbližih suradnika bili su Srbi Miloš Kosanović i Maksim Momčilović.
Tako je san o neovisnoj Hrvatskoj još dugo vremena ostao samo san.
[1] Više o revoluciji 1848.-1849., banu Jelačiću, ratu s Mađarima i bečkom apsolutizmu vidi u knjizi Trpimira Macana, Povijest hrvatskoga naroda ( dalje Povijest), Zagreb, 1992., stranice 285.-289.
[2] Navedeno djelo, stranice 123.-124.
[3] O uroti Zrinsko-Frankapanskoj vidi više u navedenom djelu, stranice 217.-222.
[4] Vidi o tome na web stranici povijest.hr, članak „Zahtijevanja naroda-začetak modernog hrvatskog Sabora-1848.“
[5] Trpimir Macan, Povijest, stranice 287.-288.
[6] Navedeno djelo, stranice 288.-289.
[7] Dnevnik Sabora trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije držana u glavnom gradu Zagrebu god. 1861. ( dalje Dnevnik Sabora 1861.). U Zagrebu 1862., Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, stranica 278.
[8] Navedeno djelo, stranica 279.
[9] Navedeno djelo, stranica 406.
[10] Trpimir Macan, Povijest, stranica 287. i Ferdo Šišić, Povijest Hrvata, Pregled povijesti hrvatskoga naroda 600.-1918. ( dalje Povijest Hrvata), Split, 2004., stranica 430.
[11] Dnevnik Sabora 1861., stranica 195.
[12] Navedeno djelo, stranica 264.
[13] Trpimir Macan, Povijest, stranica 291.
[14] Navedeno djelo, stranica 285.
[15] Navedeno djelo, stranica 286.
[16] Ferdo Šišić, Povijest Hrvata, stranice 429.-430.
[17] Navedeno djelo, stranice 429. i 438.
[18] Ive Mažuran i skupina autora, Od turskog do suvremenog Osijeka, Osijek, 1996., stranica 165.
[19] Ferdo Šišić, Povijest Hrvata, stranice 438.-439.
[20] Navedeno djelo, stranica 466., i Trpimir Macan, Povijest, stranica 309.
[21] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Rakovička buna,“ podnaslov „Tijek bune.“