Neke škole imaju stanove koje daju na korištenje svojim zaposlenicima. Dobiti školski stan nije lako. Takvih stanova je malo a više je onih koji bi ih htjeli dobiti, pa ravnatelj ili ravnateljica škole moraju dobro razmisliti kome će od svojih zaposlenika dodijeliti takav stan. Školski stan može dobiti bračni par učitelja ili profesora koji rade u toj školi, da ljudi imaju svoj dom i mogu zasnovati obitelj. Takav stan može dobiti neko da tako kažemo deficitarno zanimanje, to jest učitelj ili profesor kojeg nema među zaposlenicima a prijeko je potreban. Onda se novi zaposlenik u tu školu nastoji privući i dodjelom školskog stana na korištenje.
Priča koja slijedi u nastavku ovog članka istinita je i zasnovana je na mom iskustvu, kao i na iskustvu još jednog kolege s kojim sam radio u jednoj srednjoj školi. U lipnju 2001. Škola je odlučila dati jedan školski stan na korištenje nekom od svojih zaposlenika. Prijavio sam se na natječaj s molbom u kojoj sam naveo da sam bivši učenik te škole i sadašnji zaposlenik, nemam svoj stan ni kuću, živim s roditeljima u malom stanu koji je otac dobio od poduzeća dok je radio. Do tada sam skupio šest i pol godina radnog staža i bio sam stalni zaposlenik škole. Prešao sam tada već i 30-u godinu života i bilo je krajnje vrijeme da se osamostalim, to jest da uz stalan posao i redovnu plaću imam i stambeni prostor, pa makar ga dobio samo na korištenje od škole. To znači da ne bih bio vlasnik stana već bih ga samo koristio. Kako god, stan bi de facto bio moj jer bih u njemu živio.
Osim mene, školski stan je zatražio i jedan profesor povijesti koji je početkom 1990-ih došao raditi u tu školu. On je skoro deset godina bio podstanar u tom gradu. Godinama su mu u školi obećavali školski stan, ali nikako da ga on i dobije. Vjerojatno je bilo još zainteresiranih za taj stan, ali sigurno znam da smo tada taj profesor i ja tražili dobivanje školskog stana na korištenje.
Kakva je bila odluka ravnateljice škole i Školskog odbora po tom pitanju? Oni su odlučili dati stan na korištenje školskom računovođi. On je bio tada lokalni političar jedne stranke i član Gradskog poglavarstva. Njegovi roditelji bili su imućni, a njegova majka godinama je radila kao profesorica u toj školi. Tko takvom čovjeku ne bi dao školski stan na korištenje? Nema veze što su u školi bila barem dva profesora, stalna zaposlenika bez riješenog stambenog pitanja. Trebalo je izaći u susret „gospodskom sinu“ i uvaženom članu Gradskog poglavarstva.
Nije potrebno posebno naglašavati da smo ja i kolega profesor povijesti bili uvrijeđeni takvom odlukom ravnateljice i Školskog odbora. Bio sam prisiljen i dalje živjeti u malom stanu s roditeljima, dok je onaj profesor nastavio biti podstanar, da bi kasnije digao zajam za kupnju jedne stare kuće u tom gradu koju je pomalo obnavljao. Ovakvih priča prosvjetnih djelatnika o nemogućnosti da dobiju školski stan ili da na neki drugi način dođu do vlastitog doma sigurno je bilo još u Hrvatskoj, a takvih priča vjerojatno ima i danas!
