Jezik je duša naroda, njegovo kulturno blago. Svatko tko voli svoj narod i domovinu trebao bi poštivati i svoj materinji jezik. Tijekom povijesti hrvatski intelektualci objavljivali su djela na hrvatskom jeziku, ali je ipak latinski bio službeni jezik hrvatske kraljevine od srednjeg vijeka pa sve do 1847. godine. Latinski jezik odigrao je važnu ulogu u obrani hrvatskih državnih ( municipalnih) prava tijekom 18. i prve polovice 19. stoljeća. O tome će više riječi biti u ovom članku.
Borba protiv mađarizacije u prvoj polovici 18. stoljeća
Ugarski sabor 1708. zatražio je da hrvatski zakoni budu u skladu s ugarskima. Na taj način, hrvatska kraljevina trebala je izgubiti pravo na svoje posebno zakonodavstvo. Zbog kuge koja je tada izbila kao i zbog otpora hrvatskih poslanika na Ugarskom saboru to tada nije bilo odlučeno. Ugarski sabor tražio je i da se ukine hrvatska povlastica plaćanja polovice ratne daće ( u odnosu na ratnu daću u Ugarskoj, opaska autora članka).[1] Zbog mađarskih pritisaka hrvatsko plemstvo idućih se desetljeća oslanjalo na bečki dvor i od njega tražilo zaštitu.
Otpor mađarizaciji i germanizaciji u drugoj polovici 18. stoljeća
Kraljica Marija Terezija osnovala je 1767. Hrvatsko kraljevsko vijeće kao neku vrstu zemaljske vlade za kraljevine Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju. Na čelu Vijeća bio je ban. Vijeće je preuzelo od Hrvatskog sabora sve upravne ovlasti. Sjedište Vijeća bilo je u Varaždinu, a nakon velikog varaždinskog požara 1776. Vijeće je preselilo svoje sjedište u Zagreb. Marija Terezija ukinula je Hrvatsko kraljevsko vijeće 1779. i sve njegove ovlasti prenijela na Ugarsko namjesničko vijeće ( tadašnju mađarsku vladu, opaska autora članka). Ona je to učinila na svoju ruku, bez da je zatražila suglasnost Hrvatskog sabora za takvu odluku. Hrvatska je na taj način po prvi puta u svojoj povijesti potpala pod ugarsku vladu i pod njezinom upravom će biti sve do 1848. godine.[2] Nije potrebno naglasiti kako su Mađari od 1779. mogli još više vršiti pritisak na hrvatsku kraljevinu da prihvati njihov jezik i zakone. Ipak, hrvatsko plemstvo koje je tada imalo odlučujuću riječ u Hrvatskom saboru nije se predavalo.
Mariju Tereziju naslijedio je njezin sin Josip II. ( vladao 1780.-1790.) U sklopu svojih društvenih reformi 1784. donio je odluku da njemački jezik za tri godine postane isključivi jezik državne uprave i javnoga života u Monarhiji ( umjesto latinskoga, opaska autora članka). Njemački jezik trebao je biti uveden i u osnovne škole. Tom pokušaju germanizacije usprotivile su se ugarske i hrvatske županije, pa ih je Josip II. ukinuo te Hrvatsku i Ugarsku podijelio na deset okružja.[3]
Rat s Turcima 1788.-1791. bacio je državu u veliku bijedu, što je dovelo do velikog nezadovoljstva. Plemstvo se otvoreno pobunilo protiv apsolutizma Josipa II. tako da kad su opet sazvane županije, one su protjerale kraljevske činovnike i ukinule njemački jezik. Prije svoje smrti, Josip II. vratio je Hrvatskoj i Ugarskoj njihov feudalni ustav i povukao je većinu svojih reformi.[4] Tako je propao pokušaj germanizacije hrvatskih i ugarskih zemalja.
Zbog loših iskustava s apsolutizmom Josipa II. i njegove majke Marije Terezije, hrvatsko plemstvo okupljeno na Saboru 1790. odlučilo je da će hrvatske i slavonske županije primati naredbe od Ugarskog namjesničkog vijeća dok se ne oslobode dijelovi Hrvatske pod Turcima i Mlečanima te dok Hrvatska ne bude tolika da može sama izdržavati svoju posebnu vladu. Tako je plemstvo ozakonilo upravnu ovisnost Hrvatske o Ugarskoj, a odreklo se i financijske nezavisnosti, prenijevši određivanje ratnog poreza za Hrvatsku na Ugarski sabor. Ipak, da bi zadržalo koliko-toliko neovisnosti, plemstvo na Hrvatskom saboru zatražilo je da se ratni porez za Hrvatsku određuje odijeljeno od ugarskoga poreza, istaknulo je isključivo pravo Hrvatskoga sabora da uređuje samoupravne poslove ( na području Hrvatske, opaska autora članka) te zaključilo da se u vojsci upotrebljava hrvatski jezik.[5]
Zaključak o upotrebi hrvatskog jezika u vojsci odnosio se na hrvatske postrojbe u sastavu carske habsburške vojske. Tužna je činjenica da tadašnja hrvatska kraljevina nije mogla ni samu sebe izdržavati, što se vidi iz formulacije da Hrvatska treba ostati pod upravom Ugarskog namjesničkog vijeća ( to jest tadašnje mađarske vlade) dok Hrvatska ne bude tolika da može sama izdržavati svoju vladu. U to vrijeme, Dalmacija je još bila pod mletačkom vlašću, dok su Bosna i Hercegovina bile pod Turcima. Hrvatski sabor želio je da se ti krajevi oslobode od Turaka i Mlečana i vrate u sastav Hrvatske, kao što je bilo prije dolaska Turaka kad su te zemlje bile u sastavu srednjovjekovne hrvatske države.
Hrvatska kraljevina 1790. ne samo da je bila mala teritorijem nego je i gospodarski bila siromašna. Kao takva, bila je ovisna o politici jačih sila ( Austrije i Ugarske) koje su se borile za prevlast nad hrvatskim zemljama. Sadašnja Republika Hrvatska teritorijalno je cjelovita, ali ovisi o vojnoj i financijskoj pomoći SAD-a i Europske unije. Povijest se ponavlja, barem donekle!
Da bi se oduprlo pokušajima germanizacije iz Beča, mađarsko plemstvo počelo je razvijati narodnu misao, a u sklopu nje i želju za svojom narodnom državom koja bi se protezala od Karpata do Jadranskog mora. U toj državi živio bi samo mađarski narod i govorilo bi se samo mađarskim jezikom. Na zajedničkom saboru 1790-1791. ( u Požunu, danas Bratislava u Slovačkoj, opaska autora članka) mađarsko plemstvo zatražilo je da se mađarski jezik uvede kao službeni u Hrvatsku, a postavilo je i pitanje pripadnosti Slavonije.
Hrvatski predstavnici u Požunu kao i općenito plemstvo u Hrvatskoj branili su pripadnost Slavonije Hrvatskoj i odbili su nametanje tuđeg jezika koji bi bio „biljeg ropstva.“ Na Hrvatskom saboru 1791. zaključeno je ipak da se mađarski jezik uvede u škole u Hrvatskoj kao neobavezni predmet. Plemstvo u Križevačkoj županiji smatralo je da bi se mađarskim jezičnim zahtjevima trebalo odgovoriti „rođenim hrvatskim jezikom.“[6]
Na zajedničkom hrvatsko-ugarskom saboru u Požunu 1790. tadašnji hrvatski ban Ivan Nepomuk Erdödy izrekao je slavnu rečenicu na latinskom: „Regnum regno non praescribit leges“ što znači „Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone.“[7] Tim riječima ban Erdödy dao je do znanja da je hrvatsko kraljevstvo posebno prema Ugarskoj te da kao takvo hrvatsko kraljevstvo ima svoga bana, Sabor, ustav i svoje državno ( municipalno) pravo koje Mađari moraju poštivati.
Zašto su Mađari tražili Slavoniju? Zato što su tijekom srednjeg vijeka neki mađarski plemići imali posjede u Slavoniji, dok su neki rođaci tadašnjih ugarskih kraljeva bili slavonski banovi. Zbog toga su Mađari smatrali Slavoniju svojom, iako nikada u njoj nisu bili većinsko stanovništvo.
Hrvatsko plemstvo kao vladajući stalež u tadašnjoj hrvatskoj kraljevini nije htjelo prihvatiti mađarski jezik kao službeni, pa je branilo latinski kao službeni jezik u Hrvatskoj sve do 1847., kada je službenim jezikom postao hrvatski jezik.
Zašto su Mađari htjeli pomađariti ne samo Hrvate, već i druge narode Ugarske? U Ugarskoj su tada živjeli još i Slovaci, Srbi, Rumunji te dosta Židova i Nijemaca. Prema podatku iz engleske Wikipedie, Mađari su sredinom 19. stoljeća od 14 milijuna žitelja Ugarske činili manje od 6 milijuna.[8] To znači da je Mađara tada bilo oko 40% u stanovništvu kraljevine Ugarske, dakle bili su manjina. To je zapravo bio glavni razlog zašto su mađarski vladajući krugovi krenuli s mađarizacijom drugih naroda Ugarske, ali im je taj pokušaj propao. Naime, tijekom 18. i 19. stoljeća ostali narodi Ugarske imali su svoje prosvjetitelje i preporoditelje koji su budili nacionalnu svijest u tim narodima. Propašću Austro-Ugarske Monarhije 1918. ti su se narodi odvojili od Mađara. Slovaci su se s Česima udružili u Čehoslovačku, Rumunji u istočnoj Ugarskoj pridružili su se Rumunjskoj, dok su se Hrvatska, Bosna i Hercegovina te Srbi u Vojvodini pridružili Srbiji i Crnoj Gori u novostvorenom Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, koje će se od 1929. zvati Kraljevina Jugoslavija. Toj državi pridružili su se i Slovenci koji su do 1918. živjeli u austrijskom dijelu Monarhije, kao i Makedonci koji su tada živjeli u sastavu kraljevine Srbije.
Hrvatski otpor mađarizaciji u prvoj polovici 19. stoljeća i reforma hrvatskog pravopisa
Tijekom prve polovice 19. stoljeća mađarsko plemstvo na saborima u Požunu nastavilo je vršiti pritisak na Hrvatsku da prihvati mađarski jezik kao službeni i odbaci latinski, te da se protestantima u Hrvatskoj da građansko pravo. Hrvatski poslanici na saboru u Požunu branili su latinski jezika, a bili su i protiv davanja građanskih prava protestantima jer su se bojali ako odustanu od jednog svog staleškog prava da će ugroziti i sva ostala staleška prava, to jest ugrozit će hrvatsku samostalnost.[9]
Hrvatska je bila tradicionalna katolička zemlja i u vrijeme buđenja i jačanja protestantizma tijekom 16.-17. stoljeća Hrvatski sabor donio je odluku da protestanti nemaju građanska prava u Hrvatskoj. Tako se htjelo spriječiti širenje protestantizma u hrvatskoj kraljevini. S vremenom su se protestanti naseljavali u Hrvatskoj, a Ugarski sabor je protestantima u Ugarskoj dao građanska prava i pred zakonom ih izjednačio s katoličkom većinom. Hrvatski sabor to nije htio napraviti u Hrvatskoj jer su se hrvatski plemići bojali da će odstupanjem od jednog starog hrvatskog zakona kasnije morati odustati i od drugih zakona pa su ustrajali na starim zakonima i tako malo-pomalo postajali nazadni u odnosu na mađarsko plemstvo. Sloboda i samostalnost hrvatske kraljevine bili su hrvatskom plemstvu na prvom mjestu, kao i očuvanje njihovih ( plemićkih) prava i povlastica.
U svrhu opiranja mađarskom nacionalizmu Josip Kušević, protonotar Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 1830. napisao je knjižicu na latinskom „De municipalibus iuribus…“ ( O municipalnim pravima i statutima kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije). U tom djelu Kušević je koristio povijesne dokumente kako bi obrazložio i dokazao da Hrvatska ( Trojednica) ima poseban položaj i državnost i kao takva nije podložna Ugarskoj, nego je ravnopravna s njom.[10]
Iste godine kad je Kušević objavio svoje djelo (1830.) i Ljudevit Gaj je dao objaviti svoju knjižicu pod nazivom „Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja“ kojom je preuredio hrvatski pravopis i istaknuo književnu zajednicu s ostalim Slavenima.[11]
O djelovanju Lj. Gaja ( zapravo Nijemca po imenu Ludwig Gay) pisao sam u članku pod naslovom „Ljudevit Gaj- pravi Nijemac i začetnik jugoslavenske ideje“ koji možete pročitati na ovom blogu.
Čudno je to da je jedan Nijemac preuredio hrvatski pravopis, baš kao što su Napoleonovi Francuzi početkom 19. stoljeća dali Hrvatima prve novine na njihovu jeziku. Te novine zvale su se „Il Regio Dalmata-Kraglski Dalmatin“ i tiskane su na hrvatskom i talijanskom jeziku u Zadru u razdoblju 1806.-1810.[12]
Od zauzetih slovenskih i hrvatskih pokrajina Napoleon je stvorio Ilirske pokrajine sa sjedištem u Ljubljani. Francuske vlasti gradile su ceste i škole. U osnovne škole uveden je hrvatski jezik kao nastavni. Guverner pokrajina maršal Marmont podupirao je rad na standardizaciji hrvatskog jezika kako bi ga učinio službenim. Šime Starčević je 1812. u Trstu tiskao hrvatsko-francuski rječnik i dvije jednostavne gramatike hrvatskoga jezika namijenjene novom pučkom školstvu Njegov je pravopis bio najjednostavniji prije Gajeve pravopisne reforme.[13]
Hvala Francuzima što su nam dali prve novine barem napola na hrvatskom i što su pomagali da hrvatski jezik zaživi kao službeni. Šteta što nisu dulje ostali u našim krajevima. Umjesto da pale, razaraju i pljačkaju, Francuzi su gradili i svakako su bili među boljim okupatorima od svih okupatora koji su nas okupirali tijekom povijesti. Ilirske pokrajine obuhvaćale su Hrvatsku preko rijeke Save, dakle Pokuplje, Banovinu, Kordun, Liku i Gorski kotar te Istru, Kvarner i Dalmaciju kao i dio zapadne Slovenije. Šime Starčević je svojim radom na standardizaciji hrvatskog jezika olakšao posao Nijemcu Ludwigu Gayu oko reforme hrvatskog pravopisa, tako da mu posao i nije bio pretežak!
Stekao sam dojam da se u hrvatskoj povijesti mnogo više govori i piše o Ljudevit Gaju ( to jest Ludwigu Gayu) a mnogo manje o Šimi Starčeviću i nekim drugim hrvatskim jezikoslovcima poput Andrije Jambrešića i Pavla Rittera Vitezovića koji su prije Gaja radili na standardizaciji hrvatskog jezika i pravopisa. O njihovu radu možete više saznati na stranici hr.wikipedia.org ako u tražilicu unesete njihova imena i prezimena.
Hrvatski i mađarski jezici kao službeni umjesto latinskoga
Ilirski pokret ili hrvatski narodni preporod pod vodstvom Ljudevita Gaja našao je svojih pristaša među hrvatskim plemstvom i građanstvom. Svojim djelovanjem ilirci su se suprotstavljali mađarizaciji Hrvatske. U borbi za narodnu slobodu i samostalnost jezik je imao veliko značenje. Tijekom prve polovice 19. stoljeća pitanje službenog jezika u Hrvatskoj bilo je sve aktualnije. Do kada će latinski biti službeni jezik u Hrvata? Što će Sabor učiniti po tom pitanju?
Hrvatski sabor 1847. proglasio je hrvatski jezik službenim u Hrvatskoj umjesto latinskog jezika.[14] Pod izrazom „Hrvatska“ misli se na Trojednu Kraljevinu Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju koju hrvatski povjesničari u svojim djelima često nazivaju skraćenim imenom „Hrvatska.“
Što se tiče Mađara, u njih je latinski bio službeni jezik do 1844., dok je mađarski jezik bio službeni jezik kraljevine Ugarske u razdoblju 1836.-1849., te ponovno od 1867. pa sve do 1946. Tako piše u engleskom izdanju Wikipedie.“[15]
Ispada da su Mađari htjeli svoj jezik nametnuti Hrvatima tijekom 18. i prve polovice 19. stoljeća a sami su u to vrijeme koristili latinski kao službeni jezik. Ako su Mađari tada koristili latinski kao službeni jezik u Ugarskoj, imali su pravo i Hrvati koristiti ga kao službeni jezik, što su i činili sve do 1847. godine. Prema tome, otpor Hrvatskog sabora i hrvatskih poslanika na zajedničkom hrvatsko-ugarskom saboru u Požunu uvođenju mađarskog jezika kao službenog u Hrvatsku bio je više nego opravdan i pravno utemeljen. Hvala im što su branili hrvatska državna ( municipalna) prava pred pokušajima mađarizacije i tako dali svoj doprinos obrani hrvatske slobode i posebnosti prema kraljevini Ugarskoj i Mađarima. Hrvate je u borbi protiv mađarizacije podržavao bečki dvor, to jest vladari dinastije Habsburg kojima se nije svidjela ideja jačanja i širenja Mađarske, jer bi se takva Velika Mađarska prije ili poslije odvojila od Austrije. To svakako nije bilo u habsburškom i austrijskom interesu.
S druge strane, Mađarima služi na čast što u svojim pokušajima da pomađare Hrvatsku punih 140 godina ( od 1708. do 1848.) uvijek su to nastojali učiniti legalnim putem, preko Ugarskog sabora u Pešti te hrvatsko-ugarskog sabora u Požunu. Iako su Hrvati uporno odbijali pristati na mađarske zahtjeve, Mađari nisu nijednom prešli Dravu da bi činili zločine nad Hrvatima kao što će to u 20. stoljeću ( za vrijeme Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon njega kao i u 1990-ima) činiti pripadnici nekih drugih, Hrvatima „bratskih“ naroda a sve u cilju da Hrvate i njihovu domovinu pošto-poto uvuku u neke svoje tvorevine.
Doduše, krajem 19. i početkom 20. stoljeća bilo je slučajeva da su se hrvatski demonstranti u otporu mađarizaciji ( naročito za vrijeme vladanja bana Khuena-Héderváryja 1883.-1903.) sukobljavali s žandarmerijom i tada je bilo mrtvih i ranjenih Hrvata. Uz dužno poštovanje prema tim hrvatskim žrtvama, njihov broj bio je daleko manji nego što će biti broj mrtvih, ranjenih i prognanih Hrvata kasnije od strane žandara kralja Aleksandra Karađorđevića, četnika Draže Mihailovića i Titovih jugo-partizana.
[1] Trpimir Macan, Povijest hrvatskoga naroda ( dalje u fusnotama Povijest), Zagreb, 1992., stranica 231.
[2] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Hrvatsko kraljevsko vijeće.“
[3] Trpimir Macan, Povijest, stranica 238.
[4] Navedeno djelo, stranice 238.-239.
[5] Navedeno djelo, stranica 239.
[6] Navedeno djelo, stranice 239.-240.
[7] Izvor-stranica povijest.hr, članak „Hrvatski ban ustao u obranu zemlje ( 1790.).“
[8] Izvor-en.wikipedia.org, članak „Kingdom of Hungary,“ uvodni dio članka, peti pasus.
[9] Trpimir Macan, Povijest, stranica 273.
[10] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Josip Kušević.“
[11] Trpimir Macan, Povijest, stranica 274.
[12] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Kraljski Dalmatin.“
[13] Trpimir Macan, Povijest, stranica 270.
[14] Navedeno djelo, stranica 284.
[15] Izvor-en.wikipedia.org, članak „Kingdom of Hungary,“tablica desno, podnaslov „Official languages.“
