Kad sam počeo raditi kao nastavnik, čuo sam od starijih kolega uzrečicu:“Kakvi profesori, takvi učenici!“ Ima tu istine! Ako se učitelji i profesori drže reda i discipline, onda će se reda i discipline pridržavati i većina učenika u školi! Međutim, ako radna disciplina olabavi među nastavnicima, onda ni dijelu učenika neće biti baš stalo do reda i discipline. U ovom članku objasnit ću kako u nekim školama dolazi do nediscipline među učenicima, a samim time u tim školama ima i više ispada ( incidenata), vršnjačkog nasilja te nasilja pojedinih učenika prema nastavnicima.
Lažni pozitivizam i njegove štetne posljedice
U školstvu je danas u dobroj mjeri prisutan takozvani lažni pozitivizam. To znači otprilike „želim čuti samo dobre vijesti.“ Zbog toga, svaka škola se hvali svojim dobrim nastavnicima koji su marljivim radom s učenicima tijekom duljeg niza godina zaslužili pohvale i priznanja. Oni manje vrijedni i manje uspješni nastavnici…pa, o njima se ne govori!
Svaka škola ponosi se učenicima koji su osvajali prva, druga i treća mjesta iz pojedinih predmeta ili sportova na lokalnim, županijskim i regionalnim te državnim ili čak međunarodnim natjecanjima. Svaka čast, ali to je manji broj učenika! Što je s onom većinom učenika koji uče tek povremeno kad je sezona ispitivanja u školama ( obično na kraju prvog i drugog polugodišta) te onim učenicima koji uopće ne uče, a pohađaju školu? O njima se baš i ne govori, osim ako se ne dogodi incident u nekoj školi, pa mediji o tome obavijeste javnost. Onda se malo govori o vršnjačkom nasilju i drugim problemima koji muče hrvatsko školstvo, da bi se za dan ili dva sve to zaboravilo do idućeg incidenta u nekoj drugoj školi.
Kako lažni pozitivizam utječe na rad zaposlenika škole?
Ravnatelji i ravnateljice škola nastoje svoje škole prikazati što boljima, pa ističu postignuća svojih dobrih učenika. Ako izbije skandal u nekoj školi, ravnatelji su prvi na udaru od strane prosvjetnih vlasti ( nadležnog Ministarstva i prosvjetne inspekcije). Zbog toga, ravnatelji moraju htjeli- ne htjeli skrivati neke loše stvari u svojim školama, jer će inače oni biti krivci!
Na isti način, svaki nastavnik i nastavnica nastoje sebe prikazati kao uzorne djelatnike, pa svoje uspjehe u radu s učenicima ističu, a ono što baš i nije kako treba nastoje skriti. Inače, nastavnik ili nastavnica bit će krivi i označeni kao loši djelatnici, zbog čega se može dobiti i otkaz!
Razrednici su posebno na muci kako održati red i disciplinu u svojim razredima. Naročito se muče razrednici koji u razredu imaju veći broj zločestih učenika. Razrednici nastoje prikazati tu zločestu djecu kao ne baš tako zločestu, oni rade s njima i nastoje ih umiriti. Istina, samo što zločesta djeca koja baš i ne slušaju roditelje doma neće slušati ni razrednike u školi. Za bilo koji ispad u školi ili izvan nje razrednici će biti krivi, možda čak i više nego roditelji tih učenika. Žalosno, ali istinito!
Prije mnogo godina pričala mi je jedna nastavnica povijesti kako je bila razrednica jednom razredu u osnovnoj školi. Jedan njezin učenik je kao maloljetnik vozio motor vikendom bez vozačke dozvole. Kad ga je policija zaustavila, navodno su ga pitali „tko ti je razrednik?“ Čudo jedno da nisu pitali tko su mu roditelji, već tko ti je razrednik, rekla je ta razrednica! Kao da je ona bila više odgovorna od roditelja tog učenika zato što on maloljetan i bez vozačke dozvole vozi motor vikendom ( dakle izvan škole i izvan nastave).
Savjetnik Silvio i njegove genijalne zamisli!
Krajem 1990-ih i početkom ovog stoljeća u jednu srednju školu u kojoj sam tada radio povremeno je dolazio jedan savjetnik, kojega možemo nazvati Silvio. On je držao predavanja o tome kako raditi s učenicima po nekim novim pedagoškim metodama kojima je bio cilj razviti kritičko mišljenje u učenika. Lijepa zamisao, ali se pokazala prilično lošom u praksi!
Na jednom od predavanja u školi Silvio je rekao da profesori moraju sastaviti takozvane „ljestvice postignuća,“ to jest trebali smo napisati crno na bijelo koliko gradiva učenici trebaju naučiti za ocjene dovoljan (2), dobar (3), vrlo dobar (4) i odličan (5). U praktičnim zadacima iz matematike nastavnici matematike trebali su recimo dati učenicima da na školskom satu riješe tri zadatka. Prvi ( najlakši) zadatak bio je za ocjenu dovoljan (2) ako ga riješe točno. Ako bi uz prvi točno riješili i drugi zadatak to bi onda bila ocjena dobar (3) ili vrlo dobar (4), a ukoliko bi točno riješili sva tri zadatka učenici su trebali dobiti ocjenu odličan (5).
Dakle, mi nastavnici trebali smo napisati crno na bijelo te „ljestvice postignuća“ i pročitati ih učenicima u svakom razredu na početku školske godine tako da oni znaju otprilike koliko gradiva trebaju naučiti iz pojedinih predmeta za određene ocjene.
Osim što smo morali učenicima pročitati „ljestvice postignuća,“ mi nastavnici bili smo dužni pitati učenike na kraju usmenog ispitivanja što oni misle za koju su ocjenu znali gradivo. To pitanje trebalo je u učenika razviti kritičku svijest i sposobnost samo ocjenjivanja, ali većini đaka to ipak nije najbolje sjelo. Većina je bila u nedoumici za koju ocjenu je znala gradivo, a bilo je i onih koji su samo tako tražili za sebe ocjenu odličan (5) iako nisu naučili gradivo ni približno da bi dobili tu ocjenu. Tako je dio učenika iskorištavao mogućnost samo ocjenjivanja da bi tražio za sebe nerealno visoku ocjenu.
Osim toga, savjetnik Silvio smatrao je da bismo mi nastavnici trebali malo bolje upoznati svoje učenike. Govoreći o problematičnim učenicima, provalio je i „biser“ kako neki učenici „ponekad se zalete pa nešto razbiju u školi, ali ako se s njima bolje upoznate, vidjet ćete da su to zlatne dušice.“ Baš! Kao da se možeš samo tako malo zaletjeti pa razbiti prozor, ostakljena vrata, stol ili stolicu! Takvi učenici koji razbijaju po školi ( i usput maltretiraju drugu djecu i nastavnike, moja opaska) su za Silvia bile „zlatne dušice,“ a nastavnici bi se s njima trebali upoznavati. Nikakvo čudo da se svašta događalo po školama u Hrvatskoj u proteklih 30 i više godina kraj takvih „savjetnika“ kao Silvio koji su radili na unapređenju školstva, a zapravo su ga malo-pomalo devastirali i doveli u stanje u kojem je danas!
Ravnatelj škole na kraju izlaganja zahvalio je savjetniku Silviu, istaknuvši „dali ste nam mnogo materijala za razmišljanje.“ Jest, mnogo materijala za razmišljanje na temu „kuda ide hrvatsko školstvo?“ Školstvo je danas u gomili problema, a nastavnici, učenici i njihovi roditelji imaju razloga za nezadovoljstvo, dok nadležni u Ministarstvu znanosti i obrazovanja smišljaju načine kako školstvo izvući iz problema. Uz najbolju volju, to će ići jako teško!
Kako je ravnatelj Boris pomagao lijenim učenicima?
Isti ravnatelj koji je zahvalio Silviu na predavanju u školi u kojoj je bio šef tijekom 1990-ih išao je na ruku učenicima koliko god je više mogao, a ta se praksa nastavila i kasnije, kad su neki drugi ljudi postali ravnatelji u toj školi umjesto njega.
Ravnatelj kojega možemo nazvati Boris svojski se trudio da svi učenici završe razred bez obzira jesu li redovito pohađali nastavu i učili ili nisu. Zajedno s razrednicima i školskom psihologinjom Boris se „brinuo“ da većini učenika budu zaključene pozitivne ocjene iz svih nastavnih predmeta na kraju drugog polugodišta, a oni najgori učenici išli su na popravne ispite s dvije zaključene negativne ocjene. Na popravnim ispitima bilo je jasno da svi oni moraju proći. Razred bi pali samo oni učenici koji se ne bi pojavili na popravnim ispitima, a njih je u cijeloj školi bilo tek nekolicina. Tako se ravnatelj Boris mogao hvaliti pred nadležnim Ministarstvom kako je prolaznost učenika u njegovoj školi nevjerojatnih 96-99%, od godine do godine.
Nastavnici koji nisu htjeli samo tako pokloniti pozitivne ocjene lijenim učenicima bili bi pozivani na „ribanje“ bilo kod Borisa ili kod školske psihologinje. Njih dvoje bi nastavnicima dali do znanja kako se neki učenici i njihovi roditelji žale na njih, nastavnike- dijele im negativne ocjene, viču na učenike, oni i njihovi roditelji mogli bi se žaliti nadležnom Ministarstvu i prosvjetnoj inspekciji. Što onda, dragi kolega? Ako dođe inspekcija u kontrolu, što ćete onda? Naravno, inspekcija će naći sto grešaka u radu nastavnika i jednu ili nijednu grešku u radu učenika. Uplašeni nastavnici i nastavnice tada bi ipak preko volje zaključili pozitivne ocjene takvim učenicima da ne dožive ne samo posjet inspekcije, već i prijetnje od strane pojedinih bahatih roditelja! Toliko o slobodi nastavnika u njihovu radu! Takvih primjera pritisaka na nastavnike bilo je vjerujem i po drugim školama, a vjerojatno ih ima i danas! Neki učenici pošto-poto moraju dobiti ocjene koje traže, bez obzira jesu li ih zaslužili ili ne!
Osim toga, ravnatelj Boris „brinuo“ se da učenici koji to žele mogu se prebaciti iz jednog usmjerenja u drugo tijekom prvog polugodišta prvog razreda srednje škole, iako je takvih prebacivanja bilo čak i u drugom polugodištu prvog razreda. O čemu se tu radilo? Prema tadašnjim zakonskim odredbama učenik je mogao promijeniti usmjerenje ( na primjer iz elektrotehničkog usmjerenja u usmjerenje prodavač) tek kad završi prvi razred, s tim da je taj učenik tijekom drugog razreda u novom usmjerenju bio dužan položiti sve stručne predmete iz tog usmjerenja iz prvog razreda čiju nastavu nije pohađao tijekom prvog razreda.
To znači da se neki učenik koji je završio prvi razred elektrotehničkog usmjerenja mogao prebaciti u drugi razred usmjerenja prodavač, s tim da je u drugom razredu uz redovnu nastavu u usmjerenju prodavač morao položiti sve stručne predmete tog usmjerenja iz prve godine. Na taj način vjerojatno se nastojalo otežati učenicima svojevoljne prijelaze i „šetanje“ iz jednog usmjerenja u drugo. Uostalom, svaki učenik tijekom sedmog i osmog razreda osnovne škole ima dovoljno vremena da odluči koje će usmjerenje upisati u prvom razredu srednje škole. Učenici i njihovi roditelji mogu se doći informirati u bilo koju srednju školu u svom kraju i šire te saznati koji su uvjeti upisa, što se uči u pojedinim usmjerenjima te kakve su mogućnosti zapošljavanja učenika nakon što završe srednjoškolsko obrazovanje.
Međutim, ravnatelj Boris kao i ravnatelji poslije njega u toj školi kršili su zakonske odredbe tako što su brojnim učenicima svake školske godine ( uglavnom u prvom polugodištu) omogućavali da se prebace iz jednog usmjerenja u drugo već u prvom razredu. Bilo je dovoljno da učenik ili njegovi roditelji napišu zamolbu na Nastavničko vijeće da se njihovu sinu ili kćerki omogući prijelaz iz jednog usmjerenja u drugo. Ravnatelj Boris bi pročitao zamolbu i izrazio stav da djetetu treba pomoći. Zatim bi formalno pitao nastavnike da li se slažu s tim i ogromna većina bi se složila. Tako su deseci učenika u toj školi svake školske godine mijenjali usmjerenje. Mislite li da su u novom usmjerenju bili bolji i marljivo učili? Većina njih bila je jednako nezainteresirana za učenje i bilo kakav rad, ali su se zato ravnatelji te škole u suradnji s školskom psihologinjom i razrednicima tih učenika „brinuli“ da svi oni završe razred po razred s pozitivnim ocjenama. Teško nastavnicima koji nisu htjeli poklanjati ocjene! Takvi bi brzo postali predmet ogovaranja u kolektivu kao i među učenicima i njihovim roditeljima!
Učenici s poklonjenim ocjenama, od kojih su se neki ponašali drsko prema nastavnicima bili su „face“ po razredima! Koje čudo da je s vremenom dio marljivih učenika gubio volju za učenjem i radom! Sve je to bila „zasluga“ ravnatelja Borisa i ostalih korumpiranih djelatnika te škole. Vjerujem da svu tu rabotu oko prebacivanja učenika iz jednog usmjerenja u drugo te rabotu oko poklanjanja ocjena nisu radili badava! Tko je lud da krši zakon i pedagoške standarde samo tako, tobože iz ljubavi prema učenicima i želje da im se pomogne? Bilo je i nastavnika koji su zgađeni takvim stvarima otišli raditi u neke druge škole, ali oni su bili manjina! Većina je šutjela i radila što im se kaže. Tako su čuvali radno mjesto i dobivali mjesečnu plaću i druge materijalne beneficije, ali su zato gubili ugled u očima učenika i njihovih roditelja, a gubili su i zdravlje! Tako su patili nastavnici te škole koji su namjerno ili pod prisilom radili neke stvari koje nisu bile u skladu s školskim zakonima i pedagoškim standardima. Savjest proradi prije ili poslije, a posljedice lošeg rada kad-tad dođu na naplatu!
