Ljudevit Gaj opisan je kao hrvatski političar, jezikoslovac, ideolog, novinar i književnik. On je bio središnja osoba ilirskog pokreta i kao takav imao je važnu ulogu u hrvatskom narodnom preporodu.[1] U ovom članku opisat ću njegovo podrijetlo, kulturno i političko djelovanje.
Podrijetlo Ljudevita Gaja
Na hrvatskom izdanju Wikipedie piše da se Lj. Gaj rodio u Krapini 8. srpnja 1809. godine. U njegovoj obitelji govorio se njemački jezik a majka Julijana njegovala je i kajkavštinu. Gimnaziju je pohađao u rodnoj Krapini, Varaždinu i u Karlovcu. Studij filozofije u Beču Gaj je upisao 1826. koji je nastavio u Grazu, a 1829. upisao se na studij prava u Pešti. Početkom 1832. došao je u Zagreb, gdje je radio u pravnoj struci. Filozofiju je doktorirao 1834. godine u Leipzigu u Njemačkoj.[2]
Ono čudno je zašto bi jedna obitelj koja živi u Krapini, u Hrvatskom Zagorju govorila njemačkim jezikom. Kao da nisu bili domaći ljudi. I nisu! Ako upišete „Ljudevit Gaj“ u Google tražilicu dobit ćete rezultate pretraživanja, a na desnoj strani pojavit će se naslov „Informacije“ gdje se spominju imena Gajevih roditelja. Otac mu se zvao Johann Gay a majka Juliana Schmidt, dakle pravi etnički Nijemci.
U engleskom izdanju Wikipedie piše da je Johann Gay bio njemački doseljenik iz Kraljevine Ugarske dok je njegova supruga Juliana ( djevojačko prezime Schmidt) također bila kćerka njemačkog doseljenika. Izvorno, obitelj Gay bila je hugenotska obitelj iz francuske pokrajine Burgundije. Hugenoti su bili francuski protestanti. Obitelj Gay doselila je u Kraljevinu Ugarsku u 16. ili u 17. stoljeću u mjesto zvano Batizfalva ( danas Batizovce u Slovačkoj). S obzirom da je u tom području živjelo mnogo Nijemaca i obitelj Gay se ubrzo ponjemčila.[3]
Prema tome, očito je kako Ljudevit Gaj nije bio Hrvat ni po ocu ni po majci. On je bio Nijemac koji se rodio u Hrvatskoj. Hrvatima nije smetalo njegovo njemačko podrijetlo pa je Gaj kasnije došao na čelo ilirskog pokreta, to jest hrvatskog narodnog preporoda. On je zapravo bio Ludwig Gay, ali ta se činjenica baš i ne spominje u udžbenicima povijesti kao ni u povijesnim knjigama.
Reforma hrvatskog pravopisa
U knjižici „Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja“ tiskanoj 1830. Gaj je predložio jednoslovni sustav, to jest da za svaki glas bude jedno slovo. Gajev pravopis našao je uzor u češkom pravopisu kao i u pravopisu njegovih prethodnika Andrije Jambrešića i Pavla Vitezovića. U Gajevu pravopisu našla su se slova ć, č, š, ž kao i ĕ, grafem za odraz staroga glasa „jata“ te dvoslovi dj, gj, lj, nj i tj, a uvedeno je i slovo dž. Uz male promjene Hrvati se ovim pravopisom služe i danas, a Slovenci od 1839. U oblikovanju novog pravopisa sudjelovao je i Vjekoslav Babukić, gramatičar i sudionik hrvatskog narodnog preporoda.[4]
Razvoj ilirske ( danas bi rekli jugoslavenske) ideje
Kako bi učinio popularnim novi pravopis, Gaj je uz dozvolu vladara 6. siječnja 1835. pokrenuo „Novine Horvatske,“ a četiri dana kasnije i njihov književni prilog „Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka.“ Do kraja 1835. „Novine Horvatske“ bile su tiskane na kajkavskom narječju dok su u „Daniczi“ bili objavljivani prilozi na kajkavskom i štokavskom narječju. Iduće godine ( 1836.) Gaj mijenja naziv novina u „Ilirske narodne novine“ a „Danicza“ postaje „Danica ilirska,“ s tim da su se u novinama otada objavljivali članci na štokavskom narječju.[5]
Zahvaljujući tim novinama i književnom prilogu Ljudevit Gaj i njegovi suradnici mogli su širiti svoje ideje ponajprije među plemstvom i građanstvom na području Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Najveći uspjeh Gaj i njegovi ilirci imali su na području uže Hrvatske. Iako se općenito smatra da je Gaj radio na hrvatskom narodnom preporodu, njegove su ambicije po svemu sudeći bile mnogo veće.
U knjižici „Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja“ objavljenoj 1830. Gaj je iznio i temeljne misli o književnoj zajednici s ostalim Slavenima, ali u prvom redu između Hrvata i Slovenaca.[6] Hrvatski povjesničar Ferdo Šišić oduševljeno piše o tome kako su Gajeve „Novine Horvatske“ početkom 1836. počele objavljivati članke na štokavskom narječju. Za Šišića bio je to pravi korak „narodnog preporoda“ jer je Ljudevit Gaj štokavski govor Hrvata i Srba prihvatio kao opći književni jezik, novi pravopis i ime ilirsko kao oznaku narodnog jedinstva. Tako je Gaj uklonio i posljednju prepreku koja je dijelila Hrvata od Hrvata te Hrvata od Srbina. Prema Šišiću, bio je to „jedan od najveličanstvenijih događaja u historiji hrvatskog naroda, jer je stoljetnom provincijskom cjepkanju i drobljenju zadan smrtan udarac.“ S godinom 1836. nestala je stara Hrvatska. Rodila se nova Hrvatska a s njom i „nova era u političkom i kulturnom životu Hrvata.“[7]
Iako Šišić pohvalno piše o njegovu djelovanju, smatram da je Ljudevit Gaj ( ili bolje rečeno Ludwig Gay) namjerno odabrao štokavsko narječje kao temelj budućeg službenog i zajedničkog jezika svih južnih Slavena ili Ilira kako je on govorio. Tada se vjerovalo da Južni Slaveni potječu od Ilira koji su tu živjeli prije njih, pa je Gaj hrvatsko ime koje se odnosilo samo na užu Hrvatsku, to jest na kajkavsko područje zamijenio namjerno ilirskim imenom koje se trebalo odnositi na daleko veći prostor na kojem su živjeli ( i danas žive) južni Slaveni.
Kako piše Trpimir Macan, još jedan hrvatski povjesničar, tada se vjerovalo da južni Slaveni potječu od Ilira. Ilirsko ime upotrebljavalo se u književnosti od 15. stoljeća, pa su ga upotrebljavali i Gaj i njegovi drugovi. Ilirskim imenom htjeli su ujediniti različite hrvatske krajeve u kojima se tijekom stoljeća razvila pokrajinska svijest ( regionalizmi, opaska autora članka). Hrvatsko ime tada je označavalo samo kajkavce. Ilirskim imenom nastojalo se obuhvatiti sva pokrajinska imena, a pod tim imenom osim Hrvata ilirci su htjeli okupiti i ostale južne Slavene u kulturnu cjelinu. Htjeli su ih okupiti zajedničkim književnim jezikom i zajedničkom narodnom, to jest ilirskom sviješću te štokavskim narječjem kojim su se služili mnogi Hrvati i Srbi.[8]
Ilirskim imenom Gaj i njegovi drugovi nisu htjeli izbrisati narodna imena poput Hrvata, Srba, Slovenaca i Bugara. Oni su vjerovali da su Slaveni jedan narod, a narod je identičan jeziku te kako su južni Slaveni jedan narod kojemu je štokavsko narječje jedan jezik.[9]
Pametnome dosta! Iz ovih riječi možemo vidjeti kako su Gaj i njegovi drugovi sve Slavene smatrali u biti jednim narodom koji se dijeli na nekoliko grana ( zapadni, istočni i južni Slaveni). Južni Slaveni nazivani su Ilirima i oni su se trebali kulturno ujediniti oko jednog književnog jezika na štokavskom narječju. S vremenom bi se među njima razvila zajednička narodna južnoslavenska svijest. Što onda kada južni Slaveni od Triglava do Crnog mora shvate da su jedan narod? Onda će se naravno pod vodstvom svojih prvaka boriti i za nacionalno ujedinjenje, što znači da bi negdje u budućnosti trebala biti stvorena i južnoslavenska država. To se i dogodilo 1918. godine stvaranjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca koje će se od 1929. zvati Kraljevina Jugoslavija. U tu državu nisu ušli Bugari koji su se već ranije izborili za svoju nacionalnu državu i nisu je se htjeli odreći stupajući u državnu zajednicu s drugim južnim Slavenima.
Prva jugoslavenska država propala je 1941. napadom nacističke Njemačke i fašističke Italije koje su raskomadale njezin teritorij na manje cjeline. Tada je uspostavljena i Nezavisna Država Hrvatska s ustaškim režimom dr. Ante Pavelića. Međutim, slomom nacizma i fašizma u Europi 1945. nastala je nova socijalistička jugoslavenska federacija koju su vodili Josip Broz Tito i njegovi komunisti. U sastavu te federacije bila je i socijalistička Hrvatska. Prema tome, ilirska ideja o jedinstvu Ilira ( to jest južnih Slavena) na Balkanu tijekom 1830-ih godina dovela je stjecajem političkih okolnosti do stvaranja jugoslavenske državne zajednice završetkom Prvog svjetskog rata 1918. Trebalo je proći blizu 90 godina dok se ilirska ideja pretvorila u političku stvarnost! Međutim, s tom državom nisu bili zadovoljni ni Hrvati ni Srbi, a ni drugi južnoslavenski narodi zbog čega su obje jugoslavenske države i propale uz velike ljudske žrtve i materijalna razaranja, naročito na teritoriju Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Toliko o Gajevoj ilirskoj ( jugoslavenskoj) ideji o bratstvu i jedinstvu svih Slavena a napose južnih Slavena!
Posljednje dvije godine svjedoci smo strašnog rata u Ukrajini gdje dva slavenska naroda ( Rusi i Ukrajinci) međusobno se ubijaju. I tamo je propala ideja o slavenskom bratstvu i jedinstvu baš kao što je propala i Čehoslovačka kao država. I ona je tijekom 20. stoljeća bila zamišljena kao bratska zajednica Čeha i Slovaka. Na kraju su oba naroda početkom 1990-ih ( kad je propao socijalizam) zaključili da im je bolje imati svaki svoju neovisnu državu. Zanimljivo da se propašću socijalizma kao društvenog uređenja početkom 1990-ih raspao i Sovjetski Savez baš kao i socijalistička Jugoslavija. Razvojem demokracije i davanjem ljudima više slobode mali slavenski narodi, a među njima i Hrvati zaključili su da im je bolje imati svoje male države nego živjeti u nekakvoj federaciji s drugim sličnim narodima. Baš kao što je svakoj obitelji bolje imati vlastitu kuću nego živjeti u stanu u višekatnici s brojnim drugim stanarima!
Ilirizam i velikosrpska ideja
Ilirizam nisu prihvatili drugi južnoslavenski narodi, pa je on ostao samo hrvatski narodni pokret. Službena Srbija je tada ( u prvoj polovici 19. stoljeća, baš kao i danas, opaska autora članka) htjela veliku srpsku narodnu državu. Srpski političari i intelektualci vjerovali su da od južne Ugarske ( Banat i Bačka, opaska autora članka) pa do Jadranskog mora živi samo srpski narod koji govori štokavštinom. Među Srbima je u prvoj polovici 19. stoljeća djelovao kao preporoditelj Vuk Stefanović Karadžić koji je sve štokavce proglasio Srbima. Za njega su Hrvati bili samo čakavci, dok je kajkavce računao kao Slovence. Prema tome, za Karadžića su svi štokavci pravoslavne, katoličke i islamske vjeroispovijedi bili Srbi.[10] I dok je Gaj sa svojim ilircima po Hrvatskoj širio priču o bratstvu svih Ilira ( to jest južnih Slavena) koji su jedan narod sastavljen od više plemena, Karadžić je veliku većinu južnih Slavena smatrao Srbima i tako postavio temelje velikosrpskoj politici za budućnost.
Osim toga, tadašnji srbijanski ministar unutarnjih poslova Ilija Garašanin 1844. napisao je tajni državni dokument pod nazivom „Načertanije“ ( Nacrt, opaska autora članka) u kojem se planiralo oslobađanje južnoslavenskih zemalja pod turskom vlašću i njihovo pripajanje Srbiji. Na taj način obnovilo bi se srpsko carstvo ( koje su uništili Turci Osmanlije u 15. stoljeću, opaska autora članka) i stvorila velika srpska država koja bi u početku obuhvaćala Kneževinu Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i sjevernu Albaniju.[11]
Iako „Načertanije“ nije spominjalo Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju i tadašnju Hrvatsko-slavonsku vojnu krajinu možemo biti sigurni da su Ilija Garašanin, Vuk Stefanović Karadžić i drugi nositelji velikosrpske ideje imali u planu kasnije širenje Srbije i na navedene hrvatske zemlje. Uostalom, agresija Miloševićeve Srbije početkom 1990-ih na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu nije bila ništa drugo nego pokušaj da se silom sprovede plan o ujedinjenju svih Srba u jednu državu koji je zacrtan još u prvoj polovici 19. stoljeća.
Političko djelovanje Ljudevita Gaja
Gaj je 1834. uspio dobiti vladarevu suglasnost za pokretanje hrvatskih dnevnih novina s književnim prilogom. Juraj Šporer je pokušao isto 15 godina prije Gaja, ali nije uspio. Iduće godine počele su izlaziti „Novine horvatske“ s književnim prilogom skraćeno zvanim „Danica.“[12] Dakle, Hrvat Šporer nije dobio dozvolu vladara za pokretanje novina na hrvatskom jeziku ali je to uspio Nijemac Gay.
S obzirom na ojačali mađarski nacionalizam koji se suprotstavljao vlasti bečkih Habsburgovaca i tražio stvaranje Velike Mađarske od Karpata do Jadrana u kojoj bi se našle i hrvatske zemlje, bečki dvor je postao saveznik Hrvatima u njihovoj borbi protiv mađarizacije. Zbog toga je vladar Ferdinand V. podupirao djelovanje Gaja i njegovih iliraca.[13]
Ljudevit Gaj se upustio i u međunarodne političke spletke tijekom 1839.-1840. On je uspostavio veze s ruskom tajnom policijom a zatim i otišao u Rusiju nudeći svoju pomoć preko svojih navodnih veza u tadašnjoj Vojnoj krajini i u Bosni. Za tu pomoć Gaj je tražio od Rusa veliku novčanu naknadu. Obećao je Rusima da će preko svojih veza potaknuti ustanak kršćana protiv turske vlasti na Balkanu koji bi omogućio Rusiji da ujedini teritorij Srbije, Bosne i Albanije kao „žarište“ za njezine daljnje akcije na južnoslavenskom prostoru. Od ustanka i dolaska Rusa na Balkan tada nije bilo ništa, ali je Gaj svojim spletkama doveo do diplomatskih protesta Carigrada ( zapravo Istanbula, sjedišta Osmanskog carstva, opaska autora članka), Vatikana i Rusije kod vlade u Beču.[14]
Zanimljiv je podatak da je Nijemac Ludwig Gay pokušao pokrenuti akciju na Balkanu poticanjem ustanka kršćanskih naroda protiv turske ( osmanske) vlasti s ciljem protjerivanja Turaka iz tog dijela Europe. Pomoć kršćanima na Balkanu trebala je pružiti Rusija, ali čini se da ruski dvor i vlada tada još nisu bili spremni na tako veliku akciju, pogotovo što je Osmansko carstvo uživalo podršku Francuske i Velike Britanije koje su se bojale širenja Rusije na Balkanu. Stoga su Francuska i Britanija podržavale tada već politički i vojno oslabljeno Osmansko carstvo protiv Ruskog carstva. Nijemac Gay pokušao je raditi za Rusiju i stvoriti uz njezinu pomoć slobodnu slavensku državu na Balkanu! Nije zaboravio ni sebe, pa je za svoj tajni politički, da ne kažem špijunski rad tražio i veliku novčanu svotu od Rusa.
Djelovanje iliraca u Hrvatskoj i šire nije se svidjelo skupini hrvatskog plemstva i građanstva koji su osnovali 1841. Horvatsko-vugersku stranku. Njihova je želja bila da Hrvatska i dalje ostane u čvrstom savezu s Mađarima i kraljevinom Ugarskom kao što je to bilo i proteklih preko 700 godina. Njihovi protivnici predvođeni Lj. Gajem osnovali su Ilirsku stranku. Ciljevi su im bili ujedinjenje hrvatskih zemalja u jednu državnu cjelinu koja bi bila u sastavu Ugarske, ali ipak nezavisna od nje. Ilirci su imali krilaticu:“Da Bog poživi konstituciju ugarsku, Kraljevinu Hrvatsku i narodnost ilirsku!“[15]
Ilirci su bili za „konstituciju ugarsku,“ što znači za održanje ustava kraljevine Ugarske protiv apsolutizma bečkih Habsburgovaca. Prema tome, Gaj i njegovi drugovi također su bili za suradnju s Mađarima a ne samo njima mrski mađaroni, to jest članovi Horvatsko-vugerske stranke.
Godine 1842. ilirci su pobijedili na županijskim izborima u Varaždinu, Križevcima i Zagrebu, s tim da su u Zagrebu nadvladali mađarone silom, a ne većinom glasova. Sukobi iliraca i mađarona u Hrvatskoj bili su žestoki. Mađaroni su u Beču i u Pešti optuživali Ilirsku stranku kao veleizdajničku i naklonjenu Rusiji, za radikalizaciju mladeži i utjecaj na časnike u Vojnoj krajini. Turska se vlada potužila Beču jer je hrvatski preporod odjeknuo i u Bosni. Zbog svega toga, vladar Ferdinand V. 1843. zabranio je ilirsko ime i znak ( zvijezda i polumjesec), a uvedena je i stroga cenzura štampe. Tada su „Ilirske novine“ postale „Narodne novine,“ a Ilirska stranka promijenila je ime u Narodna stranka. Zabrana ilirskog imena nije oslabila narodni pokret jer je ilirsko ime zamijenjeno hrvatskim. Tako se pokret nastavio razvijati pod hrvatskim narodnim imenom.[16]
Činjenica da su ilirci u Zagrebu nadvladali mađarone silom pokazuje da Gaj i njegovi drugovi nisu birali sredstva u borbi za vlast. Dok su oni uživali podršku austrijske vlade i bečkog dvora, mađaroni su imali podršku Mađara. Tako su se u Hrvatskoj u prvoj polovici 19. stoljeća građani i plemići razdvojili u dva sukobljena politička tabora- jedni s osloncem na Beč, drugi s osloncem na Peštu. Nešto slično kao i danas u Hrvatskoj, gdje imamo vladajuću stranku i opoziciju uz politički i gospodarski utjecaj nekih stranih država poput SAD-a, Njemačke, Austrije i Mađarske.
Jedan važan podatak- u to vrijeme seljaci koji su činili oko 90% stanovništva nisu imali pravo glasa ( osim seoskih knezova i bogatijih seljaka), pa su se tako politikom bavila „gospoda“ iz redova plemstva, građanstva i inteligencije. Tek će braća Stjepan i Antun Radić početkom 20. stoljeća ( točnije 1904.) osnovati Hrvatsku pučku seljačku stranku koja se zauzimala i za seljake, tada veliku većinu hrvatskog naroda.
Zabrana ilirskog imena 1843. koštala je Gaja vodstva u ilirskom pokretu. Uspostavio je veze s poljskom emigracijom koja je djelovala protiv Austrije i Rusije boreći se za nezavisnu poljsku državu. Gaj je promijenio svoja politička stajališta pa je zagovarao jaču ulogu Austrije u Srbiji i potiskivanje ruskog utjecaja.[17] Mogli bismo reći da se Gaj predomislio pod pritiskom austrijskih vlasti i počeo raditi njima u prilog.
Vladar je 1845. dopustio ponovnu upotrebu ilirskog imena u književnosti i donio odluku o osnivanju katedre za „ilirski jezik i književnost“ na zagrebačkoj Akademiji, a popustila je i cenzura štampe u Hrvatskoj.[18]
Zašto su vlasti u Beču popustile po pitanju ilirskog imena i ublažile cenzuru štampe u Hrvatskoj? Zbog jačanja mađarske oporbe pod vodstvom Lajosa Kossutha, Beč je 1845. popustio pritisak na Narodnu stranku (bivšu Ilirsku, opaska autora članka) i potaknuo ju na suradnju s konzervativnom strankom ugarskih magnata ( visokog plemstva, opaska autora članka) koji su smatrali da se društvene i političke reforme trebaju provoditi u suradnji s vladom. Narodna stranka je tako postala vladina stranka ( misli se na bečku vladu, opaska autora članka), što je za posljedicu imalo imenovanje njezinih istaknutih pristaša iz redova plemstva na mjesta velikih župana u Hrvatskoj i „dvorskog tajnika“ u Ugarskoj dvorskoj kancelariji, središnjem upravnom tijelu za Ugarsku u Beču. Tako je i službena Hrvatska prihvatila preporodni program. U skladu s tim, Sabor je 1845. donio zaključke o osnivanju najviših nacionalnih političkih, nastavnih, kulturnih i crkvenih institucija. Donio je i zaključak o osnivanju samostalne hrvatske vlade, o osnivanju sveučilišta i nacionalnog kazališta te o izdizanju zagrebačke biskupije na stupanj nadbiskupije. Sabor je konačno 1847. donio i zaključak o uvođenju narodnog jezika kao službenog u Hrvatskoj.[19]
Ljudevit Gaj ponovno je imao znatniju ulogu u političkom životu Hrvatske u ožujku 1848., kada je vodio veliku Narodnu skupštinu u Zagrebu na kojoj su prihvaćena „Zahtijevanja naroda.“[20] Bio je to naziv za političku peticiju ili proglas koji je obuhvaćao program Narodne stranke u 30 točaka. Između ostaloga, tražilo se imenovanja Josipa Jelačića za hrvatskog bana, što brže sazivanje Sabora, političko ujedinjenje hrvatskih zemalja, neovisnost Hrvatske o Ugarskoj i tako dalje. „Zahtijevanja naroda“ pred vladara u Beč odnijela je delegacija od 400 ljudi kojima je na čelu bio Ljudevit Gaj. Vlasti u Beču nisu htjele izaći u susret hrvatskim zahtjevima, pa je vladar odobrio samo prvu točku „Zahtijevanja naroda,“ to jest da Josip Jelačić bude imenovan za bana.[21]
Gaj je surađivao s banom Jelačićem, ali nakon afere u kojoj ga je bivši srpski knez Miloš Obrenović optužio da je od njega iznudio novac i preuzeo ga u banovo ime, Gajeva se politička karijera ugasila, iako mu nikada nije dokazana krivnja.[22]
Napušten od svojih drugova i gotovo zaboravljen, Ljudevit Gaj je umro u svojoj tiskari u Ćirilometodskoj ulici u Zagrebu 20. travnja 1872. godine u dobi od 63 godine.[23] Tako je završio svoj život veliki Nijemac koji je proveo reformu hrvatskog pravopisa i radio na ilirskoj ( u biti jugoslavenskoj) ideji.
[1] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Ljudevit Gaj.“
[2] Isti izvor, isti članak, podnaslov „Životopis.“
[3] Izvor-en.wikipedia.org, članak „Ljudevit Gaj,“ podnaslovi „Biography“ i „Origin.“
[4] Izvor-enciklopedija.hr, članci „Gaj, Ljudevit“ i „gajica.“
[5] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Ljudevit Gaj,“ podnaslov „Životopis“ i članak „Novine Horvatzke.“
[6] Ferdo Šišić, Povijest Hrvata. Pregled povijesti hrvatskoga naroda 600.-1918., Split, 2004., stranica 408.
[7] Navedeno djelo, stranica 413.
[8] Trpimir Macan, Povijest hrvatskoga naroda, Zagreb, 1992., stranica 278.
[9] Navedeno djelo, stranica 278.
[10] Navedeno djelo, stranica 279.
[11] Više o „Načertaniju“ vidi na web stranici hr.wikipedia.org, članak „Načertanije.“
[12] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Ljudevit Gaj,“ podnaslov „Životopis“ i članak „Juraj Šporer.“
[13] Trpimir Macan, Povijest hrvatskoga naroda, Zagreb, 1992., stranice 276.-277.
[14] Nikša Stančić, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću, Zagreb, 2002., stranica 173.
[15] Trpimir Macan, Povijest hrvatskoga naroda, Zagreb, 1992., stranica 282.
[16] Navedeno djelo, stranica 282.
[17] Izvor-enciklopedija.hr, članak „Gaj, Ljudevit.“
[18] Trpimir Macan, Povijest hrvatskoga naroda, Zagreb, 1992., stranica 283.
[19] Nikša Stančić, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću, Zagreb, 2002., stranica 174.
[20] Izvor-enciklopedija.hr, članak „Gaj, Ljudevit.“
[21] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Zahtijevanja naroda.“
[22] Izvor- enciklopedija.hr, članak „Gaj, Ljudevit.“
[23] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Ljudevit Gaj.“
