Povijest Hrvatske nemoguće je zamisliti bez Mađara i kraljevine Ugarske s kojima su Hrvati bili povezani u razdoblju od 1102. do 1918. godine, dakle punih 816 godina. Oba naroda utjecala su jedan na drugoga. Bilo je suradnje u zajedničkoj obrani od Turaka Osmanlija i protiv prevlasti bečkih Habsburgovaca i njihova apsolutizma, ali bilo je i mađarskih pokušaja da se hrvatske zemlje uključe u sastav Velike Mađarske od Karpata do Jadrana. U ovom članku ukratko ću spomenuti pokušaje mađarizacije Hrvatske u posljednjih tristotinjak godina.
Pokušaji mađarizacije u 18. stoljeću
Mađarizacija sjevernog dijela Hrvatske počela je u 18. stoljeću i trajala je u većem ili manjem opsegu sve do sloma Austro-Ugarske 1918. godine. S obzirom da su Hrvati početkom 12. stoljeća ( 1102.) izabrali ugarskog kralja Kolomana za svog vladara, činjenica da su Hrvati i Mađari zajedno ratovali protiv Turaka Osmanlija i zajedno pružali otpor centralizmu i apsolutizmu austrijskih vladara dinastije Habsburg kao i činjenica da su predstavnici kraljevina Hrvatske i Slavonije bili nazočni zasjedanjima Ugarskog sabora u Mađara je u 18. stoljeću dovelo do zaključka kako su Hrvatska i Slavonija „pridružene strane“ kraljevine Ugarske.
Zbog toga se tijekom 18. stoljeća na Ugarskom saboru tražilo da zakoni u Hrvatskoj i Slavoniji budu u skladu s zakonima koje je propisao Ugarski sabor te da mađarski jezik bude službeni u Hrvatskoj i Slavoniji umjesto latinskog jezika. Tome su se hrvatski predstavnici na Ugarskom saboru odlučno protivili a ban Ivan Erdödy 1790. godine u Budimu rekao je znamenitu izjavu:“Regnum regno non praescribit leges“ to jest „Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone.“[1] Ta krilatica jasno je dala do znanja da je tadašnja Trojedna Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija posebna kraljevina sa svojim ustavom, jezikom, zakonima i posebnim narodom u odnosu na kraljevinu Ugarsku i Mađare.
Pokušaji mađarizacije do Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868.
Vrhunac mađarskog nacionalizma bio je 1848. kada je ban Josip Jelačić poveo Hrvate na strani Austrije u borbu protiv Mađara i njihovih pokušaja da stvore Veliku Mađarsku od Karpata do Jadrana u kojoj bi se našle i hrvatske zemlje. Tada je Hrvatski sabor većinom izglasao prekid svih državno-pravnih veza između Trojedne Kraljevine i kraljevine Ugarske.
Slomom mađarske revolucije i gušenjem drugih nacionalnih pokreta u Habsburškoj Monarhiji vladar Franjo Josip vladao je apsolutistički u razdoblju 1849.-1860. Obnovom ustavnog života u Monarhiji 1860. probudili su se nacionalizmi kako Mađara koji su i dalje ustrajali na svojim revolucionarnim zakonima iz 1848. kojima bi se uspostavila Velika Mađarska na teritoriju kraljevine Ugarske tako i slavenskih naroda u Monarhiji ( među njima i Hrvata) koji su tražili političku autonomiju za sebe kako bi bili zaštićeni od austrijske i mađarske prevlasti. Franjo Josip imao je dva izbora- dopustiti svakom narodu političku autonomiju i tako stvoriti federaciju u kojoj bi svaki narod Monarhije imao svoju državu a on bi im bio zajednički vladar ili podijeliti vlast u državi s najvećim političkim protivnicima- Mađarima.
Franjo Josip odlučio se za drugo rješenje pa je 1867. sklopio nagodbu s Mađarima poznatu kao Austro-ugarska nagodba. Po toj nagodbi Slaveni u Monarhiji ( Česi, Slovaci, Slovenci, Hrvati i Srbi kao i neslavenski Rumunji u istočnoj Ugarskoj) ostali su i dalje pod vrhovnom vlašću Austrijanaca i Mađara. Godinu dana kasnije ( 1868.) sklopljena je Hrvatsko-ugarska nagodba kojom su kraljevine Hrvatska i Slavonija sačuvale svoju političku samoupravu i državnu posebnost u sklopu zemalja ugarske krune. Ipak, hrvatske zemlje ostale su podijeljene između austrijske polovice Monarhije ( Istra, Kvarner, Dalmacija) i ugarske polovice ( središnja Hrvatska, Slavonija, Lika i Gorski kotar te Rijeka i njezin kotar).
Pokušaji mađarizacije nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe
Iako su kraljevine Hrvatska i Slavonija imale svoju političku samoupravu prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi, Mađari su s vremenom nastavili s pokušajima mađarizacije kada su postavljeni dvojezični hrvatsko-mađarski natpisi na državnim uredima te kada su mađarske vlasti uvele mađarski jezik kao službeni na svim željeznicama u kraljevini Ugarskoj, pa tako i u Hrvatskoj i Slavoniji. Kako tada nije bilo Hrvatskih željeznica prugama u Hrvatskoj i Slavoniji prometovali su vlakovi Mađarskih državnih željeznica pa su Mađari smatrali da se u njihovim vlakovima i na željezničkim postajama po Hrvatskoj i Slavoniji mora govoriti mađarski. Ta odredba bila je u suprotnosti s Hrvatsko-ugarskom nagodbom po kojoj je u Hrvatskoj i Slavoniji bio službeni samo hrvatski jezik a za zajedničke poslove ( u što je spadala i željeznica) bilo je određeno da se koriste i hrvatski i mađarski jezik.[2]
Pokušaja nametanja mađarskog jezika u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je naročito tijekom banovanja Khuena-Héderváryja ( 1883.-1903.). Njegovo banovanje završit će velikim narodnim pokretom u Hrvatskoj 1903. Uz brojne nemire i sukobe prosvjednika s oružništvom ( policijom). Narodu je bilo dosta nametanja mađarskog jezika, zastava i grbova po Hrvatskoj.[3] Razočaranje s Austro-Ugarskom odvest će Hrvate 1918. godine u novu nesretnu zajednicu južnoslavenskih naroda poznatu pod nazivom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, od 1929. službeno zvana Kraljevina Jugoslavija.
Hrvati Međimurja i Baranje ponovno će se naći na udaru mađarskog nacionalizma za vrijeme Drugoga svjetskog rata ( 1941.-1945.) kada su te dvije hrvatske regije pripale Mađarskoj nakon raspada Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941.
Možemo zaključiti kako su mađarske vlasti nastojale mađarizirati Hrvate uvođenjem mađarskog jezika u državnu upravu i službe. U tim pokušajima mađarske vlasti doživjele su potpuni neuspjeh jer su Hrvati ostali vjerni svom materinjem jeziku.
U hrvatskoj historiografiji dosta se kritički pisalo o pokušajima mađarizacije. Ipak, pogledajmo tu temu i s one druge, bolje strane. Činjenica je da i danas u južnoj Mađarskoj postoje brojna hrvatska sela. Istina, dio Hrvata se tijekom povijesti pomađario sklapajući obiteljske veze s pripadnicima mađarskog naroda. Na isti način, dio mađarskih doseljenika s vremenom se pohrvatio živeći u Hrvatskoj.
Mađarima svakako služi na čast što u svojim pokušajima da Hrvatima nametnu mađarski jezik nisu činili masovne zločine protiv hrvatskog naroda. Iako su se Hrvati još od 18. stoljeća odupirali mađarizaciji, Mađari nisu nikada prešli Dravu i ubijali, palili, silovali i pljačkali kao što će to u 20. stoljeću po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini raditi pripadnici jednog drugog naroda. Doduše, u velikim protumađarskim nemirima po Hrvatskoj i Slavoniji 1883. i 1903. godine među hrvatskim prosvjednicima bilo je ubijenih, ranjenih i zatvorenih. Uz dužno poštovanje prema njihovoj žrtvi u borbi za hrvatsku slobodu, stradalih Hrvata u sukobima s policijom za vrijeme Austro-Ugarske bilo je daleko manje nego što će biti hrvatskih žrtava u sukobima s žandarima kralja Aleksandra Karađorđevića za vrijeme Kraljevine Jugoslavije kao i hrvatskih žrtava koje će stradati od četnika Draže Mihailovića i od Titovih jugo-partizana za vrijeme Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon tog rata.
Zaključak
Mađari nisu zaboravili svoju prošlost i vrijeme kada su vladali nad drugim narodima u kraljevini Ugarskoj. I u današnjoj Mađarskoj postoje snage koje bi željele vratiti prošlost i sanjaju o proširenoj Mađarskoj, baš kao što u Srbiji i danas djeluju snage koje bi rado ostvarile ideju Velike Srbije koja je nastala u 19. stoljeću. U Italiji ima onih koji bi željeli da se Italija proširi na hrvatsku jadransku obalu. Prema tome, Hrvatska i Hrvati nalaze se između tri brojčano veća naroda ( Mađara, Srba i Talijana) među kojima djeluju nacionalističke snage koje bi htjele širenje svoga teritorija na pojedine hrvatske krajeve.
Razjedinjenost hrvatskih političara, gospodarsko zaostajanje i demografsko pražnjenje Republike Hrvatske ide na ruku nacionalistima tih zemalja. Krajnje je vrijeme da svi oni koji u Hrvatskoj imaju vlast i mogućnost nešto promijeniti shvate da trebaju ostaviti po strani političke i ostale podjele u hrvatskom društvu te poraditi na sveukupnom jačanju Hrvatske. Slaba Hrvatska može lako postati plijen susjeda, dok bi politički, gospodarski i vojno jaka Hrvatska bez sumnje obranila svoju nezavisnost.
[1] Vidi o tome na web stranici hr.wikipedia.org u članku „Regnum regno non praescribit leges.“
[2] Vidi više o tome na web stranici hr.wikipedia.org u člancima „Protumađarske demonstracije u Hrvatskoj 1883.“ i „Hrvatsko-ugarska nagodba,“ naročito podnaslovi „Položaj Hrvatske u Austro-Ugarskoj“ i „Zajednički hrvatsko-ugarski poslovi.“
[3] Vidi o tome na hr.wikipedia.org u člancima „Károly Khuen-Héderváry“ i „Narodni pokret 1903. godine.“
