Ravnatelj Franjo i njegove mućke oko zapošljavanja mladih djelatnika
Školske 1995./1996. godine radio sam kao profesor povijesti i geografije na određeno puno radno vrijeme ( na godinu dana) u jednoj srednjoj školi u Podravini. Kako je rekao ravnatelj te škole ( možemo ga zvati Franjo) nitko se od domaćih ljudi nije javio na natječaj, pa sam ja dobio posao. Osim mene, rekao je Franjo, javila se na natječaj jedna žena iz Hercegovine, pa je on meni dao posao jer sam živio bliže njihovoj školi. Hvala lijepa, dragi ravnatelju Franjo! Posao uvijek dobro dođe, pa makar i malo dalje od rodnog mjesta!
U toj školi sam u skladu s školskim propisima dobio i „Odluku o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme“ od 1. rujna 1995. do 31. kolovoza 1996., dakle dobio sam posao za cijelu školsku 1995./1996. godinu. Iduće školske godine ( 1996./1997.) radio sam cijelo prvo polugodište ( od rujna do prosinca 1996.) bez „Odluke o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme.“ Iako sam ravnatelja Franju nekoliko puta pitao za taj dokument i kad ću ga dobiti, on bi mi odgovorio:“Javi se tajnici škole!“ Ona bi mi odgovorila:“Javite se ravnatelju!“ Tako su se njih dvoje igrali sa mnom.
Nakon što sam položio stručni ispit krajem studenoga 1996., pitao sam ravnatelja Franju mogu li dobiti stalan posao u školi. On je odgovorio:“Ja ću se vratiti u nastavu, ti ćeš morati otići!“ On je bio profesor povijesti, pa se mogao vratiti u nastavu predavati povijest. Ipak, imao je Franjo nekoliko godina do mirovine, pa je bila mala vjerojatnost da će se pod stare dane s mjesta ravnatelja škole vratiti u učionicu među đake. Osim toga, ja sam tada imao 22 sata nastave tjedno, od čega samo 4 sata tjedno nastave povijesti i 18 sati nastave geografije. Da se Franjo i vratio u nastavu, uzeo bi mi 4 sata nastave povijesti tjedno što mu ne bi bilo ni približno dovoljno za punu radnu normu. Možda bi mi uzeo i satnicu geografije i predavao ju kao nestručnjak, ali čisto sumnjam da mu je povratak u nastavu bio cilj!
Kad sam mu rekao da imam diplomu, položen stručni ispit i gotovo 2 godine radnog staža, pa bih kao takav zadovoljio uvjete za dobivanje stalnog posla, Franjo je rekao:“Ima još uvjeta!“ Pitao sam:“Kojih uvjeta?“ ali on mi nije rekao koji su to dodatni uvjeti, već je samo nastavio ponavljati:“Ima još uvjeta, ima još uvjeta!“
On je vjerojatno čekao nekog domaćeg čovjeka da diplomira ili barem da postane apsolvent, pa da dođe raditi u školu. Kako god, uvrijeđen Franjinim ponašanjem prema meni, nakon što je završilo prvo polugodište školske 1996./1997. godine, to jest između Božića i Nove Godine dao sam otkaz u toj školi i otišao raditi u jednu drugu srednju školu, u svoj rodni kraj.
Ravnatelj Franjo bio je bijesan, rekao je da ne mogu samo tako otići. Odgovorio sam mu da mogu jer mi nije dao „Odluku o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme,“ to jest držao me je tako reći ilegalno na poslu u školi. S obzirom da nema dokumenta u kojem piše do kada moram raditi u toj školi, mogu otići iz nje bilo kada. Bila je to batina s dva kraja koja se Franji obila o glavu! S obzirom da nije bilo dokumenta u kojem je pisalo do kada moram raditi u toj školi, on je meni bilo kada mogao dati otkaz i zaposliti nekog drugog, najvjerojatnije domaćeg čovjeka, ali isto tako i ja sam mogao otići iz škole kad mi se prohtjelo! To sam i napravio sa zadovoljstvom!
U toj srednjoj školi radila je sa mnom na određeno vrijeme i jedna mlada profesorica povijesti i geografije koja je u međuvremenu dobila i stalan posao, dok je sin od tajnice škole koji je tamo radio kao apsolvent tjelesne i zdravstvene kulture dulji niz godina ( nikako da diplomira i postane profesor) dobio „Odluku o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme“ i za školsku 1996./1997. godinu. Taj dokument ja nisam dobio, a trebao sam ga dobiti u skladu s propisima! Očito sam bio manje vrijedan kao stranac iz drugog kraja i bez mame koja radi u školi i prijateljuje s ravnateljem. Ništa zato! Otišao sam i više se nisam vratio u tu školu! Ova priča pokazuje s kakvim se problemima susreću neki mladi nastavnici te kako pojedini ravnatelji različito ocjenjuju svoje djelatnike na temelju nekih kriterija koji nemaju veze s školskim zakonima i propisima. Ravnatelja poput Franje tada je sigurno bilo još, tipova koji su namještali posao kome su htjeli, a tko im se nije sviđao, taj je morao otići iz škole prije ili poslije! Takvih ravnatelja i ravnateljica vjerojatno i danas ima u nekim školama, jer neke se stvari nikada ne mijenjaju!
Ravnatelj Vinko i njegov prezir prema nekim domaćim kadrovima
Školske 1998./1999. godine u jednoj srednjoj školi u mom rodnom kraju radila je na određeno vrijeme mlada profesorica, nazovimo je Nela. Ona je bila domaći kadar s završenim studijem. Osim toga, njezina majka Milka kao profesorica najveći dio radnog vijeka odradila je u toj školi i otišla u zasluženu mirovinu. Sve to skupa nije mnogo značilo ravnatelju Vinku i ostalim moćnicima u toj školi. Iduće školske godine Nela je otišla raditi u jednu drugu srednju školu. Za takav kadar Vinko nije imao mjesta, ali je imao mjesta za kojekakve domaće i ostale nestručnjake, kao što su bili Mara i Slavko ( vidi članak pod naslovom „Tko sve radi po školama? Zapošljavanje nestručnjaka“ na ovom blogu).
Osim Mare i Slavka, Vinko je zaposlio još nastavnika za koje se kasnije ispostavilo da niti su diplomirali niti su uopće bili prosvjetni djelatnici po struci. Glavno da su oni bili Vinku po volji! Takvih ravnatelja i ravnateljica kao što je Vinko sigurno je bilo još po Hrvatskoj! Nikakvo čudo ako djeca u nekim školama pokazuju slabo znanje. Trebalo bi provjeriti tko tamo radi te koliko su uopće stručni pojedini nastavnici u tim školama. Posao je ravnatelja da pazi koga zapošljava, a posao prosvjetne inspekcije i školskih nadzornika da povremeno obiđu škole i provjere kako rad škole u cjelini tako i rad pojedinih zaposlenika škole! Ako ne u 1990-ima, danas bi trebala biti veća transparentnost u pogledu zapošljavanja prosvjetnih djelatnika. Nije svejedno tko učenicima predaje u nastavi, stručni ili nestručni kadar.
Početak školske godine i objava natječaja za slobodna radna mjesta po školama
Nova školska godina počinje uvijek 1. rujna, a nastava obično počinje prvog ponedjeljka u rujnu. Pripreme za početak nove školske godine u osnovnim i srednjim školama obavljaju se svake godine otprilike od 20. kolovoza. Učitelji i profesori dolaze u školu krajem kolovoza kako bi se pripremili za početak nove školske godine. U srednjim školama tada traje jesenski rok popravnih ispita, kao i jesenski rok za upis preostalih kandidata u neko od usmjerenja u prvi razred srednje škole. Osim toga, nastavnici u osnovnim i srednjim školama trebaju odrediti svoja zaduženja, to jest tko će predavati koji predmet u kojim razredima, tko će biti razrednik u nekom razredu i tome slično.
Mladić odgovara:”Sjajno, hvala! Ako možete još negdje srediti da dobijem koji sat u nastavi, to bi bilo super!”
Nakon što stalni zaposlenici dobiju svoju satnicu u nastavi, preostali dio sati iz pojedinih predmeta predstavlja „višak sati“ u nastavi i on treba ići na natječaj. To znači, ako je preostalo 10 sati nastave povijesti tjedno ravnatelj te škole raspisuje natječaj za te sate, pa se možda javi neki nastavnik ili nastavnica povijesti koji će na taj način dobiti posao za iduću školsku godinu u toj školi, makar i na nepuno radno vrijeme.
Nekada, u 1990-im godinama škole su masovno u dnevnom tisku raspisivale natječaje za „višak sati,“ to jest za slobodna radna mjesta tijekom kolovoza i početkom rujna. Posljednjih godina došlo je do znatne promjene. Iako se satnica po školama raspoređuje krajem kolovoza a nastava počinje početkom rujna, malo je natječaja za „višak sati,“ to jest za slobodna radna mjesta u to vrijeme. Škole sada masovno daju natječaje za „višak sati“ krajem rujna i tijekom listopada, pa čak i u studenom, kada je već prošlo pola nastave u prvom polugodištu.
Zašto se to radi? Kakvog smisla ima objavljivati natječaje za „višak sati“ po školama mjesec ili dva nakon što je nastava počela? Tko se javi na takve natječaje, obično bude odbijen jer već netko radi na tom radnom mjestu, to jest netko već predaje te sate, osoba kojoj je ravnatelj škole ukazao povjerenje i dodijelio te sate krajem kolovoza. Možda je ta osoba već radila prošle školske godine i stekla povjerenje ravnatelja i kolega. Kako god, bilo bi pošteno da se natječaji za „višak sati“ u nastavi opet raspisuju u kolovozu i rujnu, kako bi svi kandidati koji se jave na natječaj bili koliko-toliko ravnopravni.
Inače, prema zakonu ravnatelji škola su u 1990-ima imali pravo zaposliti nekoga bez objave natječaja na rok od 90 dana. Kasnije je taj rok smanjen na 60 dana. Koga će to ravnatelj zaposliti bez objave natječaja ako ne nekog koga već poznaje? Nisu li ravnatelji i ravnateljice osnovnih i srednjih škola na taj način u sukobu interesa? Tisuće su ljudi proteklih 30 i više godina dobili posao bez objave natječaja i ostali raditi po školama. Time su u podređen položaj dovedeni svi oni kandidati koji su čekali objavu natječaja i uzalud se javljali jer su neki ljudi, stručni ili nestručni već sjedili na tim radnim mjestima i radili.
O zapošljavanjima preko veze ne govori se u školstvu, barem ne javno. Hrvatski mediji rijetko pišu o toj temi, a trebali bi svakako više se baviti tom problematikom. Ako ravnatelji i ravnateljice škola imaju pravo po zakonu zapošljavati ljude bez objave natječaja, jasno je da će tu biti svakakvog pogodovanja i zapošljavanja po rodbinskoj i prijateljskoj liniji. To nikako ne znači da među zaposlenicima koji su dobili posao bez objave natječaja nema i stručnih ljudi za posao u školi. Ipak, dalo bi se pričati a trebalo bi i provjeriti koliko je stručnih, a koliko nestručnih zaposlenika dobilo posao u školi preko veze i poznanstava. Tu provjeru trebale bi obaviti prosvjetne vlasti, to jest nadležno Ministarstvo i prosvjetna inspekcija.
