Habsburška Monarhija ( od 1867. zvana Austro-Ugarska) bila je skup povijesnih zemalja koje su imale svoje zemaljske sabore, zakone i tradiciju, svoje plemstvo i građanstvo. U sastavu Monarhije bile su i hrvatske zemlje. Monarhijom su vladali vladari dinastije Habsburg sa sjedištem u Beču. Jedan od najvažnijih ciljeva Habsburgovaca bio je ujediniti carstvo sastavljeno od brojnih povijesnih zemalja u jednu čvrstu političku cjelinu. Stoga su Habsburgovci cijelo vrijeme postojanja te države ( sve do njezina raspada 1918.) vodili centralističku i apsolutističku politiku iz Beča koja se često puta nije sviđala podređenim narodima, pa tako ni Hrvatima. Osim želje da dominiraju nad svojim narodima, pojedini habsburški vladari provodili su i društvene reforme poput Marije Terezije koja je vladala Monarhijom od 1740. do 1780. godine.
Pokušaj germanizacije u doba vladanja Josipa II.
Mariju Tereziju na prijestolju je naslijedio njezin sin Josip II. ( vladao od 1780. do 1790.). Poput svoje majke i on je provodio brojne društvene reforme u što je spadalo i uvođenje njemačkog jezika kao službenog u cijeloj Monarhiji umjesto dotadašnjeg latinskog jezika. Josip II. smatrao je latinski jezik zastarjelim i želio ga je zamijeniti njemačkim. Svim državnim činovnicima dao je rok od 3 godine da nauče njemački jezik. Josip II. nije se htio okruniti krunom svetog Stjepana čime bi prema tradiciji postao zakoniti ugarsko-hrvatski kralj. On je taj običaj smatrao zastarjelim, ali je tim potezom kao i germanizacijom državne uprave stvorio sebi brojne neprijatelje u Hrvatskoj i Ugarskoj. Svojom politikom Josip II. probudio je mađarski nacionalizam jer su Mađari umjesto njemačkog jezika kao službenog u kraljevini Ugarskoj zatražili da mađarski jezik bude službeni ne samo za njih već i za sve narode koji su živjeli u Ugarskoj, to jest u zemljama krune svetog Stjepana. Tu su Mađari računali i kraljevine Hrvatsku i Slavoniju pa su tako i one došle na udar ne samo germanizacije već i mađarizacije krajem 18. stoljeća. Potkraj života ( 1790.) Josip II. povukao je većinu svojih reformi zbog otpora nezadovoljnih naroda. Njegovom smrću završio je i prvi neuspjeli pokušaj germanizacije ( ponjemčivanja) ne njemačkih naroda Monarhije, pa tako i Hrvata.[1]
Treba spomenuti i kako je u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji tijekom 18. i 19. stoljeća živio veći broj građana i plemića koji su se služili njemačkim jezikom kao materinjim. Bili su to doseljenici iz austrijskih i njemačkih zemalja te njihovi potomci. Oni su imali važnu ulogu u društvenom životu pojedinih gradova. Tako se Zagreb dugo vremena nazivao po njemački Agram a Osijek je bio Esseg. U Osijeku je njemački jezik uz hrvatski bio drugi službeni jezik koji se koristio u gradu.
Drugi pokušaj germanizacije hrvatske kraljevine i drugih zemalja Habsburške Monarhije bio je tijekom 1850-ih godina, na početku vladanja Franje Josipa. U novijoj hrvatskoj historiografiji taj se apsolutizam još naziva i neoapsolutizam. Provoditelj germanizacije tijekom 1850-ih godina bio je Alexander Bach, austrijski ministar unutarnjih poslova. U Hrvatskoj je ukinut Sabor i samouprava županija, raspušteno je Bansko vijeće kao vlada za Hrvatsku a zabranjena je i upotreba hrvatske zastave. Njemački je uveden kao službeni jezik u hrvatskoj kraljevini kao i u ostalim zemljama Habsburške Monarhije. Ovakvo stanje s vremenom dovelo je do otpora potlačenih naroda tog carstva, a nakon vojnih poraza austrijske vojske na talijanskom bojištu 1859. godine protiv talijanskih i francuskih trupa vladaru Franji Josipu nije preostalo drugo nego vratiti ustavno stanje u državu 1860.[2]
Tada je prestala germanizacija ( ponjemčivanje) barem na kratko vrijeme. Naime, nakon Austro-Ugarske nagodbe 1867. Istra, Kvarner i Dalmacija ostale su i dalje pod austrijskom vlašću i samim time pod njemačkim utjecajem ali i pod snažnim utjecajem talijanske manjine u tim krajevima koja je provodila talijanizaciju društva. U isto vrijeme, kraljevine Hrvatska i Slavonije došle su 1867. pod ugarsku ( mađarsku) upravu. Time su se Hrvatska i Slavonija oslobodile austrijskog utjecaja i germanizacije, ali su došle pod ugarski ( mađarski) utjecaj. Unatoč ograničenoj autonomiji tih dviju kraljevina mađarski politički krugovi nastavili su s pokušajima mađarizacije naročito za vrijeme banovanja Károlya Khuena- Héderváryja u razdoblju 1883.-1903.
Svi pokušaji germanizacije, mađarizacije i talijanizacije hrvatskih krajeva završili su neuspjehom jer su se Hrvati nacionalno probudili zahvaljujući djelovanju hrvatske građanske inteligencije tijekom druge polovice 19. stoljeća. Veliki doprinos očuvanju hrvatske nacionalne posebnosti dala je i Katolička Crkva u Hrvata jer su brojni katolički svećenici i redovnici kao i visoki crkveni dužnosnici podupirali hrvatsku nacionalnu ideju u Slavoniji, Istri, na Kvarneru, Dalmaciji, u Bosni i Hercegovini te u Vojvodini među Bunjevcima i Šokcima. Podupirući hrvatsku nacionalnu ideju Katolička Crkva u Hrvata odupirala se i pokušajima srbizacije hrvatskih zemalja jer su tijekom 19. stoljeća pa sve do danas dio srpske građanske inteligencije kao i dio pravoslavnog svećenstva i redovništva podupirali ideju o ujedinjenju svih pravoslavaca u Hrvatskoj i BiH sa Srbijom kako bi se stvorila Velika Srbija.
Germanizacija Hrvata u 20. i 21. stoljeću
Nakon kratkotrajne okupacije od strane nacističke Njemačke za vrijeme Drugoga svjetskog rata ( 1941.-1945.) Hrvati su se 1945. našli u drugoj, socijalističkoj Jugoslaviji. Nezadovoljni gospodarskim prilikama kao i jednopartijskim političkim sustavom u kome je bilo mjesta samo za Titove komuniste, dio Hrvata odlučio je otići na takozvani privremeni rad u Njemačku. Bilo je i onih koji su otišli na privremeni rad u Austriju i Švicarsku. Te migracije u inozemstvo počele su u šezdesetim godinama 20. stoljeća. Živeći i radeći tamo, doseljeni Hrvati i njihovi potomci prihvatili su njemački jezik i kulturu te način života. Iako ti Hrvati dobro znaju tko su i odakle su došli, činjenica je da će se dio njih s vremenom ponjemčiti ( germanizirati) što naročito važi za njihove potomke rođene u tuđini. Njima će svakako Njemačka, Austrija i Švicarska gdje su rođeni biti bliži srcu nego Hrvatska ili Bosna i Hercegovina, zemlje njihovih predaka. Posljednjih desetljeća odlazak u Njemačku i Austriju postao je toliko masovan i popularan među Hrvatima da to dovodi u pitanje i biološki opstanak Hrvata u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini.
Postavlja se pitanje tko je bio u pravu a tko je imao krivo- naši preci koji su se protivili germanizaciji Hrvata u 18. i 19. stoljeću ili današnje generacije Hrvata koje odlaze u Njemačku, Austriju i Švicarsku gdje se moraju prilagoditi životu i radu u tuđini pa tako i prihvatiti njemački jezik i kulturu? Mogli bismo čak reći da se moderne generacije Hrvata tražeći bolji život na njemačkom govornom području same polako germaniziraju. Svjedoci smo žalosne stvarnosti da Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu već desetljećima napuštaju stotine tisuća Hrvata, a posljednjih godina u Hrvatsku na njihova mjesta dolaze stranci, najvećim dijelom iz Azije. Sve je to očito posljedica nekih krivih politika u Hrvatskoj i šire čije posljedice plaća i ispašta hrvatski narod.
[1] O vladavini Josipa II. vidi više na web stranici hr.wikipedia.org, članak „Josip II., car Svetog Rimskog Carstva.“
[2] O Bachovu apsolutizmu vidi ukratko na stranici hr.wikipedia.org, članak „Bachov apsolutizam.“
