Općenito o ocjenjivanju učenika
Dužnost je svakog nastavnika u osnovnoj i srednjoj školi pratiti rad i učenje učenika u razredima gdje predaju nastavno gradivo. Ne samo da se ocjenjuje znanje učenika iz usmenih i pismenih provjera znanja ( testova) već treba uzeti u obzir i druge čimbenike-da li učenici pažljivo prate predavanja ili ne, da li postavljaju pitanja tijekom obrade novog gradiva ili ne, da li odgovaraju na pitanja nastavnika tijekom obrade novog gradiva ili ponavljanja gradiva, kako su napisali domaće i školske zadaće… Dosta je čimbenika koje nastavnici ocjenjuju i koji utječu na učeničke ocjene tijekom nastave, kao i na zaključne ocjene na kraju prvog i drugog polugodišta.
Mnogo puta nastavnici su u dilemi koju ocjenu dati nekom učeniku, dok sami učenici često se žale da nisu pravedno ocijenjeni. O tom potom! Iz vlastitog iskustva znam da ima učenika koji ne nauče nastavno gradivo, a traže pozitivne ocjene. Takvim učenicima teško je dokazati da radom i učenjem moraju doći do zaslužene ocjene.
Zašto se poklanjaju ocjene po školama? Progon nastavnika
Činjenica je da se na nastavnike u osnovnoj školi vrši pritisak da nekim učenicima daju visoke ocjene kako bi se mogli na kraju osnovne škole upisati u neko željeno usmjerenje u srednjoj školi. Iz vlastitog iskustva znam da je bilo učenika koji su imali na primjer odlične ocjene iz matematike, hrvatskog jezika, povijesti ili nekih drugih predmeta u sedmom i osmom razredu osnovne škole, da bi na kraju prvog polugodišta prvog razreda srednje škole iz tih predmeta imali negativne ocjene. Zašto? Oni nisu imali dovoljno znanja u osnovnoj školi, ali su im nastavnici iz ovog ili onog razloga ipak dali visoke zaključne ocjene kako bi imali dovoljan broj bodova za upis u neko usmjerenje u srednjoj školi. Visoke zaključne ocjene poslužile su svrsi jer su bile potrebne radi upisa u željeno usmjerenje u nekoj srednjoj školi. Iza tih visokih zaključnih ocjena nije stajalo stvarno znanje, dakle te su visoke ocjene bile poklonjene.
Na istoj muci nalaze se i nastavnici u srednjoj školi kada popriličan broj učenika traži više ocjene iz njihovih predmeta jer im te ocjene trebaju radi upisani na neki fakultet. Iako je njihovo znanje iz tih predmeta prilično slabo, takvi učenici očekuju da imaju ocjenu odličan (5) iz gotovo svih predmeta. Što preostaje nastavnicima u osnovnoj i srednjoj školi? Mogu se držati reda i zakona pa učenicima dati realne niže ocjene, zbog čega će ih neki učenici zajedno sa svojim roditeljima ogovarati i kritizirati kod ravnatelja škole, a neki će se od njih žaliti i nadležnom Ministarstvu i prosvjetnoj inspekciji jer tobože njihova marljiva djeca nisu dobila zaslužene visoke ocjene. Umjesto da svoju djecu nekako potaknu da nauče nastavno gradivo, nekim roditeljima izgleda da je lakše vršiti pritisak na nastavnike da njihovoj djeci daju ocjene koje oni žele! Žalosno, ali istinito! Ako djeca ne uče, tu su dijelom zakazali i roditelji, a nastavnici bi poklonjenim ocjenama trebali ispravljati tuđe neuspjehe i „krive Drine!“
Smatram da davanje nezasluženih viših ocjena učenicima nije u redu jer oni nisu savladali nastavno gradivo ( traži se nešto što nije zasluženo učenjem i radom) a nije pošteno ni prema ostalim učenicima koji su učenjem i nekim oblikom praktičnog rada i vježbi zaslužili te ocjene. Ako se da ocjena odličan (5) nekome tko tu ocjenu nije zaslužio, onda se čini nepravda učenicima koji su zaslužili tu ocjenu. Tako se u dobrih učenika javlja ljutnja ( s pravom) i osjećaj da bolje prolaze oni učenici koji uče i rade manje od njih. Neki od tih dobrih učenika mogu izgubiti volju za radom i učenjem, što se i dešava po školama, a to je rezultat poklanjanja nezasluženih ocjena dijelu učenika!
Da bi izbjegli neugodnosti od strane pojedinih učenika i njihovih roditelja, kao i prigovore od strane ravnatelja škole te drugih kolega, dio nastavnika popušta i poklanja učenicima nezaslužene ocjene, bilo da se radi o prolaznoj ocjeni dovoljan (2) iako neki učenici cijele godine nisu ništa učili, bilo da se radi o ocjenama vrlo dobar (4) i odličan (5).
Nastavnici koji daju više ocjene neće doživjeti kritike i napade od strane učenika i njihovih roditelja, dok će neki principijelni nastavnici biti izloženi kritici i poruzi u svojim sredinama jer ovom ili onom učeniku nisu htjeli pokloniti ocjene koje su ti učenici tražili. To je sramotno, jer nastavnici koji realno ocjenjuju učenike nisu zaslužili javnu blamažu!
Dio nastavnika dat će poklonjene ocjene učenicima dijelom iz straha da ih se javno ne proziva u školi i u mjestu u kojem žive, dok će dio nastavnika pokloniti više ocjene nekim učenicima zato što su bili dobri na satu. Ako neki učenik zaslužuje ocjenu dovoljan (2), naći će se i nastavnika koji će mu zbog dobrog vladanja dati ocjenu više, to jest dobar (3) ili će nekome tko je zaslužio ocjenu vrlo dobar (4) zbog dobrog vladanja na satu zaključiti ocjenu odličan (5).
S poklonjenim ocjenama iz srednje škole neki studenti mogu određeno vrijeme studirati!
Zašto učenici traže ocjene koje nisu zaslužili svojim radom? Hoće li se tako ponašati jednog dana i na poslu? Možda će jednog dana i svog poslodavca tužakati u Ministarstvo gospodarstva ili nekoj drugoj državnoj ustanovi jer nisu dobili plaću kakvu su htjeli? Što reći o roditeljima koji su spremni tužiti školu i zvati novinare te pisati žalbe nadležnom Ministarstvu i prosvjetnoj inspekciji jer njihova djeca nisu dobila visoke ocjene, koje su im prijeko potrebne za upis na fakultet? Hoće li danas-sutra tužiti ili prijaviti nekome poslodavca koji njihovu djetetu nije dao visoku plaću kakvu oni misle da njihovo dijete zaslužuje?
Što se događa s maturantima koji se upišu na fakultete s poklonjenim zaključnim visokim ocjenama? Dobar dio njih ne završi studij jer nemaju potrebno predznanje a ni naviku učenja. Takvi studenti godinama studiraju, mijenjaju fakultete i studije i na kraju ne završe nijedan od tih studija. No, glavno da su oni studirali i da su njihovi roditelji potrošili prilične svote novca na njihovo studiranje. Pravo im budi, jednima i drugima!
Među tim lijenim studentima vjerojatno će se naći i onih koji imaju novaca za kupovinu diplome, pa će s tom lažnom diplomom preko veza i poznanstava zasjesti na neko radno mjesto i oteti posao jednoj stručnoj osobi koja je marljivo učila od osnovne škole do fakulteta. Ako je to nekima u ovoj zemlji normalno, onda nikakvo čudo da je dosta mladih i školovanih ljudi posljednjih desetljeća napustilo Hrvatsku i otišlo tražiti posao i bolji život negdje u inozemstvu!
Moralna kriza društva i njezin utjecaj na školstvo
Na žalost, mi danas živimo u društvu koje se nalazi u dubokoj moralnoj krizi, što se odražava na međuljudske odnose na svim razinama, od obitelji pa nadalje. Ta kriza prisutna je i u školstvu. Nema više mnogo poštovanja prema starijima, naporan rad se baš i ne cijeni, treba sve nešto napraviti i steći na brzinu. S obzirom da ima onih koji su se obogatili preko noći i postali velike face, nikakvo čudo da se taj trend odrazio na razmišljanje jednog dijela djece i mladeži. Daj mi nešto što trebam, ako nećeš onda si ti loš! Ako neka djeca doma od roditelja, baka i djedova dobiju sve što žele, onda očekuju isti tretman i u školi. Ipak, nastavnici nisu dužni njima ispunjavati svakojake želje, a to dio djece i mladeži ne prihvaća.
Zbog takvog načina razmišljanja pate dobri nastavnici koji su pod pritiskom da poklanjaju veće nezaslužene ocjene učenicima, a pod pritiskom su također i ravnatelji i ravnateljice škola te školski psiholozi i pedagozi kojima se učenici i njihovi roditelji žale kako ovaj ili onaj nastavnik ne da ocjenu iz svog predmeta koju bi oni htjeli!
Zaključak
Što učiniti? Vrijeme je da se u hrvatskom školstvu ( kako u osnovnim tako i u srednjim školama) uvede testiranje učenika na temelju testova koje bi sastavili stručnjaci za pojedine predmete. Otprilike onako kako se to radi na maturi i završnom ispitu. Neka iz većine predmeta u osnovnoj i srednjoj školi budu po jedan ili dva pismena ispita u prvom i u drugom polugodištu u svakom razredu! Osim toga, nastavnici bi mogli i dalje usmeno ispitivati učenike da utvrde njihovo znanje.
Nastavnici bi trebali imati status službenih osoba da se spriječe verbalni, a ponekad i fizički napadi na njih. Ako pacijent ne može liječniku odrediti koje lijekove da mu prepiše, ako okrivljeni na sudu ne može sucu reći koju kaznu da mu dosudi, onda po istom principu ni učenici i njihovi roditelji nemaju zakonsko pravo tražiti od nastavnika ocjene koje oni žele! Takvim roditeljima bilo bi bolje da potiču svoju djecu da nauče nastavno gradivo, umjesto što gnjave nastavnike da im samo tako poklone željene ocjene! Ako učenici zakažu u školi, onda je to dijelom neuspjeh i njihovih roditelja! Najlakše je onda okriviti neke nastavnike ili cijelu školu što njihovo dijete nema ocjene koje želi!
Neka učenici nauče gradivo i obave ostale zadatke koje nastavnici stavljaju pred njih da bi dobili željene ocjene, a ne da neki od njih zajedno sa svojim roditeljima gnjave nastavnike! Mnogi nastavnici sa zadovoljstvom će učenicima dati bolje ocjene ako se oni potrude. Doduše, uvijek je bilo nastavnika i nastavnica koji nisu rado davali visoke ocjene, ali takvi su u današnje vrijeme manjina! Prema tome, radom i učenjem do zasluženih ocjena! To je pošteno i u skladu s pedagoškim standardima!
