Početkom 20. stoljeća u Hrvatskoj su se dogodile neke važne političke promjene. Došlo je do politike „novoga kursa,“ do Riječke i Zadarske rezolucije koje će dovesti do stvaranja jedne nove političke koalicije u Hrvatskoj, a pojavila se i jedna nova politička stranka. Više o tome pročitajte u nastavku članka.
Politika „novoga kursa“
Bio je to politički program jednog dijela hrvatskih i srpskih političara iz središnje ( banske) Hrvatske i Dalmacije koji je imao za ciljeve ujedinjenje hrvatskih zemalja i poboljšanje njihova državnopravnog položaja u Austro-Ugarskoj. Inicijativa za politiku „novoga kursa“ krenula je iz Dalmacije. Zbog teških gospodarskih prilika u Dalmaciji kao i zbog prijedloga tadašnjeg namjesnika Dalmacije Erazma Handela Dalmatinskom saboru 1903. da se u Dalmaciji uvede njemački jezik kao uredovni ( službeni). Želeći se suprotstaviti jačanju njemačkog utjecaja u Dalmaciji, tri dalmatinske stranke ( Hrvatska stranka, Srpska stranka i Talijanska stranka) započele su čvrstu suradnju.
U to vrijeme bila je kriza vlasti u Austro-Ugarskoj. U Mađarskoj je jačala oporbena Narodna stranka Ferenca Kossutha koja je tražila maksimalno proširenje ugarske samostalnosti. Dalmatinski političari smatrali su da treba stupiti u savez s mađarskom oporbom. Ako bi mađarska oporba došla na vlast i imala podršku hrvatskih i srpskih političara možda bi bila voljna pomoći u rješavanju hrvatskog pitanja, to jest da se sprovede ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i izvrši revizija Hrvatsko-ugarske nagodbe radi ostvarenja financijske samostalnosti Hrvatske, a u daljoj perspektivi djelovati u smjeru stvaranja samostalne južnoslavenske države.[1]
Riječka rezolucija
Nakon što su političari iz središnje ( banske) Hrvatske iako nevoljko pristali na plan suradnje s Mađarima, Ante Trumbić, ugledni političar iz Dalmacije poveo je pregovore o suradnji s mađarskom oporbom. Nakon toga, 3. listopada 1905. došlo je do potpisivanja Riječke rezolucije kojom su hrvatski i srpski političari iz Istre, Dalmacije i banske Hrvatske pružili podršku mađarskoj oporbi u njezinoj borbi za državnu samostalnost te izrazili težnju za pomirbom Hrvata i Mađara. Rezolucijom se tražilo da se hrvatskom narodu osigura samostalni kulturni, politički i gospodarski razvoj, sjedinjenje Dalmacije s kraljevinama Hrvatskom i Slavonijom, ustavne slobode u Hrvatskoj te striktno provođenje Hrvatsko-ugarske nagodbe uz djelomičnu reviziju Nagodbe vezanu za zajedničke poslove Hrvatske i Ugarske te Hrvatske i austrijskog dijela Monarhije. Ubrzo nakon donošenja rezolucije bio je osnovan odbor koji je stupio u pregovore s predstavnicima mađarske oporbe.[2]
Zadarska rezolucija
Dva tjedna nakon Riječke rezolucije u Zadru je 17. listopada 1905. potpisana rezolucija od strane srpskih političara iz Dalmacije i banske Hrvatske. Tom rezolucijom srpski političari prihvatili su načela Riječke rezolucije uz određene uvjete, to jest da se prizna ravnopravnost srpskog naroda s hrvatskim, da se u školama uči i srpska povijest, da ćirilica kao pismo bude ravnopravna latinici u Hrvatskoj te da se jezik zove hrvatski ili srpski.
U pregovorima s hrvatskim predstavnicima u Zadru je 14. studenoga 1905. potpisan sporazum u kome je istaknuto da su Hrvati i Srbi jedan narod koji će zajednički raditi na sjedinjenju hrvatskih zemalja. Zaključeno je da će se zajednički jezik ubuduće zvati hrvatski ili srpski, da se u školama jednako treba učiti hrvatska i srpska povijest te koristiti latinica i ćirilica, a u dalmatinskim općinskim vijećima gdje je barem trećina srpskih zastupnika treba pored hrvatske zastave izvjesiti i srpsku. Na temelju Riječke i Zadarske rezolucije stvorena je oporbena skupina nazvana Hrvatsko-srpska koalicija koja je 11. prosinca 1905. objavila svoj politički program.[3]
Djelovanje Hrvatsko-srpske koalicije ( HSK)
Na izborima u svibnju 1906. HSK dobila je većinu i sastavila vladu. Međutim, od njezina predizbornog programa koji je težio političkom ujedinjenju hrvatskih zemalja i boljem položaju Hrvatske u sklopu Austro-Ugarske nije ostalo gotovo ništa. Austro-ugarske vlasti vršile su pritisak na čelne ljude HSK tvrdeći za njih da su veleizdajnici, nakon čega su slijedili i sudski progoni 1909. ( takozvani Veleizdajnički proces u Zagrebu i Friedjungov proces u Beču). Vodeći čovjek HSK Frano Supilo istupio je iz nje a vodstvo Koalicije preuzeo je srpski političar Svetozar Pribićević koji je bio pristaša jugoslavenskog jedinstva. On i ostali srpski političari iz HSK pristali su uz politiku srbijanske vlade kojoj je bio na čelu Nikola Pašić. To znači da su srpski političari iz Koalicije podupirali ideju integralnog jugoslavenstva, s tim da bi Srbija trebala imati vodeću ulogu u budućem procesu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja.
Sve do 1918., to jest do sloma Austro-Ugarske Hrvatsko-srpska koalicija ostat će na vlasti u Hrvatskoj tako što je vodila oportunističku politiku slušajući naređenja iz Beča i Pešte. Tako je HSK nastavila voditi unionističku ( mađaronsku) politiku kao i njezini prethodnici.[4]
Osnutak i djelovanje Hrvatske pučke seljačke stranke ( HPSS)
Braća Stjepan i Antun Radić osnovali su 1904. Hrvatsku pučku seljačku stranku. Bila je to prva seljačka stranka u hrvatskoj povijesti. Sve druge stranke do tada obraćale su se građanima i plemstvu, dok su seljaci koji su činili oko 90% stanovništva hrvatskih zemalja tijekom 19. stoljeća bili bez svojih predstavnika. Braća Radić shvatili su da seljaci koji su činili ogromnu većinu Hrvata trebaju se uključiti u politiku pa su zato i osnovali stranku koja je po svom programu bila usmjerena na prosvjećivanje i gospodarski razvoj poglavito seljaštva, za hrvatsko narodno jedinstvo te za preustroj Austro-Ugarske na federativnoj osnovi. Tako bi Hrvatska bila jedna od članica te federacije. Stranka je bila u oporbi i dobivala mali broj mandata u Saboru ( 8 mandata na izborima 1911.) ali će zato nakon propasti Austro-Ugarske 1918. i stvaranjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca ta stranka postati najvažnija hrvatska stranka. Kao Hrvatska republikanska seljačka stranka tražila je podršku velikih sila za stvaranje hrvatske neutralne seljačke republike.[5]
Zaključak
U unutarnjem političkom sukobu između Austrije koja je htjela očuvati jedinstvo Monarhije i mađarske oporbe koja je tražila više samostalnosti za Ugarsku, to jest Mađarsku, dio hrvatskih oporbenih političara zaključio je kako bi se mogao postići bolji položaj za Hrvatsku u sklopu Monarhije ako hrvatski političari podrže mađarsku oporbu protiv Austrije. S obzirom da su hrvatski oporbeni političari tražili suradnju sa srpskim političarima u banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji, srpski političari iskoristili su priliku i tražili poseban status i ravnopravnost Srba s Hrvatima u Hrvatskoj, na što su hrvatski političari i pristali prihvaćanjem Zadarske rezolucije. Tako je došlo do povezivanja dijela hrvatskih i srpskih političara koje će dovesti do stvaranja političkog saveza zvanog Hrvatsko-srpska koalicija.
Prihvaćanje Zadarske rezolucije bio je veliki uspjeh za Srbe u Hrvatskoj jer su bili izjednačeni u svemu kao narod s Hrvatima, bez obzira što su Srbi bili nacionalna manjina. Time je otvoren put hrvatsko-srpskoj suradnji koja će oba naroda dovesti do prve južnoslavenske države ( Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca) nakon propasti Austro-Ugarske 1918. I dok su hrvatski političari vjerovali da će u toj državi biti ravnopravni Hrvati i Srbi, među Srbima je prevladala velikosrpska ideologija koja je smatrala Hrvate „katoličkim Srbima“ a svi oni Hrvati koji su isticali posebnost Hrvata prema Srbima i tražili političku autonomiju za Hrvatsku u sklopu Kraljevstva SHS ( od 1929. zvano Kraljevina Jugoslavija) bit će progonjeni, zatvarani pa i ubijani. Tako se hrvatsko-srpska suradnja započeta 1905. Hrvatima kasnije itekako obila o glavu.
Borbu za bolji položaj Hrvatske u sklopu Kraljevstva SHS tijekom 1920-ih godina vodio je Stjepan Radić sa svojom Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom vjerujući kako će velike sile ( Francuska, Velika Britanija, SAD) pomoći Hrvatima u borbi za njihovu republiku, ali taj se plan nije ostvario. Stoga je Radić 1925. priznao postojanje Kraljevstva SHS i monarhiju, to jest vlast srpske dinastije Karađorđević. Ipak, kao dosljedan demokrat, Radić i njegova stranka ( od 1925. zvana Hrvatska seljačka stranka, skraćeno HSS) nastavili su se boriti za hrvatsku autonomiju pritom se sukobljavajući s predstavnicima velikosrpskog režima koji su radili na srbizaciji Kraljevstva SHS i njezinu postupnom pretvaranju u Veliku Srbiju.
Svoju borbu za hrvatsku slobodu Stjepan Radić platio je životom 1928. kao i nekoliko zastupnika Hrvatske seljačke stranke nakon atentata na njih u Narodnoj skupštini u Beogradu. Taj atentat na političke predstavnike Hrvata pokazao je svu brutalnost velikosrpskog režima. Ta brutalnost i srbizacija države nastavit će se i tijekom 1930-ih godina, sve do 1939., kada je uslijed međunarodnih okolnosti došlo do dogovora između HSS-a i beogradskog režima čime je ustrojena Banovina Hrvatska. Naime, nacistička Njemačka i fašistička Italija pripremale su se za novi svjetski sukob, pa su Britanci zatražili od beogradskih vlasti da popuste Hrvatima u nekim zahtjevima kako bi se smirili sukobi između Hrvata i Srba i ojačala Kraljevina Jugoslavija na unutarnjem planu. Britanci su računali na Kraljevinu Jugoslaviju kao svog saveznika u jugoistočnoj Europi u budućem sukobu Velike Britanije protiv Njemačke i Italije. Banovina Hrvatska imala je ograničenu samoupravu ali je ipak bila priznata kao posebna hrvatska teritorijalna i politička jedinica u sklopu Kraljevine Jugoslavije.
Na taj način, borba Stjepana Radića i njegovih pristaša nije bila uzaludna. Ipak, borba za očuvanje Hrvata kao posebnog naroda i Hrvatske kao posebne države nastavit će se i tijekom 20. stoljeća sve do stvaranja neovisne i demokratske Republike Hrvatske 1991. godine.
[1] O politici „novoga kursa“ vidi na web stranici hr.wikipedia.org, članak „Politika novoga kursa.“
[2] Izvor-hr.wikipedia.org, članci „Politika novoga kursa“ i „Riječka rezolucija.“
[3] Izvor-hr.wikipedia.org, članci „Politika novoga kursa“ i „Zadarska rezolucija.“
[4] Više o djelovanju Hrvatsko-srpske koalicije i pritiscima na nju vidi na stranici hr.wikipedia.org., članak „Hrvatsko-srpska koalicija.“
[5] O djelovanju Hrvatske Pučke ( Republikanske) seljačke stranke vidi na stranici hr.wikipedia.org., članak „Hrvatska pučka seljačka stranka.“
