Hrvatska srednjovjekovna nacija
Hrvatska srednjovjekovna nacija (baš kao i druge europske nacije tog vremena) imala je svoj teritorij, jezik, običaje, religiju i institucije vlasti na čelu s vladarom (knezom ili kraljem) te banom i saborom. Srednjovjekovna nacija dijelila se u tri staleža.
Prvi stalež bio je svećenički ili crkveni stalež. U njemu su bili svećenici, redovnici, časne sestre i pripadnici višeg klera (biskupi i nadbiskupi). Njihova dužnost bila je obavljanje različitih vjerskih i humanitarnih poslova kojima se pripadnici Crkve i danas bave.
Drugi stalež bio je plemićki ili ratnički stalež. Dužnost plemića bila je braniti zemlju od vanjskih neprijatelja te provoditi zakon u državi. Ovisno o veličini posjeda i moći koju su imali, plemići su se dijelili na male, srednje i krupne plemiće. Iz redova krupnog plemstva birao se vladar. Plemstvo je imalo posjede na kojima je održavalo red i mir i ubiralo poreze od svojih podanika.
Sve zajedno, prvi i drugi stalež u hrvatskom srednjovjekovnom društvu činio je nekih 2-3% stanovništva. Ta dva staleža bili su vladajući staleži. Ostatak naroda bio je treći stalež, u kojem su oko 90% stanovništva činili seljaci, dok su preostalih 7-8% stanovništva bili građani (trgovci, obrtnici i drugi). Tako je otprilike izgledala hrvatska srednjovjekovna nacija. Slična je situacija bila i u drugim europskim nacijama toga vremena.
U srednjem vijeku, ali i kasnije, sve do 19. stoljeća osjećaji nacionalizma i nacionalne pripadnosti bili su slabije razvijeni. Najvažniji čimbenici bili su regionalna i vjerska pripadnost. To znači da je od nacionalnosti bilo važnije iz koje su ljudi pokrajine (regije) te koje su vjere ili religije.
Osjećaji regionalizma bili su u srednjem vijeku jači od nacionalnih osjećaja. Njemačka i Italija bile su podijeljene u veći broj manjih kraljevina i kneževina koje su imale svoje vladare, svoje običaje i tradiciju te svoje gospodarstvo. Stoga nas ne treba čuditi što su se u Njemačkoj i Italiji, kao i u drugim europskim zemljama s velikim brojem kneževina i grofovija razvili osjećaji lokalne i regionalne pripadnosti.
Tako je bilo i u hrvatskim zemljama sve do druge polovice 19. stoljeća. Trojedna Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija sastojala se od tri povijesne kraljevine (Dalmacije, Hrvatske i Slavonije) koje su imale svoj narodni jezik, običaje, tradiciju i organe vlasti.
Zahvaljujući ilirskom (hrvatskom) narodnom preporodu Ljudevita Gaja u prvoj polovici 19. stoljeća probuđena je nacionalna svijest u Hrvata. Ona se iz Zagreba i s područja središnje (kajkavske) Hrvatske širila u druge krajeve Trojedne Kraljevine, ali i šire, na područje Istre i Kvarnera, kao i među katolike u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori te među Bunjevce i Šokce u Vojvodini.
Postanak moderne hrvatske nacije bio je složen i dugotrajan proces u kojem je trebalo prevladati postojeće regionalizme u hrvatskim zemljama te se suočiti s pokušajima germanizacije (ponjemčivanja), mađarizacija, talijanizacije i srbizacije pojedinih dijelova hrvatskih zemalja. U borbi za širenje hrvatske nacionalne svijesti veliku je ulogu odigrala Katolička Crkva u Hrvata koja je podržavala hrvatsku nacionalnu ideju te hrvatska građanska inteligencija. S vremenom se hrvatska nacionalna ideja širila i u široke slojeve stanovništva, poglavito među seljake, koji su u 19. stoljeću činili oko 90% stanovništva hrvatskih zemalja.
Regionalizmi u hrvatskim zemljama u 19. stoljeću
U sjevernoj Hrvatskoj u prvoj polovici 19. stoljeća u gornjem društvenom sloju postojao je osjećaj posebnog užeg hrvatskog pokrajinskog patriotizma koji nije isključivao različitu etničku pripadnost, a obuhvaćao je civilnu Hrvatsku i Hrvatsku vojnu krajinu. Taj osjećaj bio je prisutan ne samo kod plemstva i općenito gornjeg sloja feudalnoga društva u civilnoj Hrvatskoj (kajkavski dio Hrvatske, opaska autora članka), već je postojao i među časnicima iz Hrvatske vojne krajine, neovisno o tome jesu li bili katolici ili pravoslavni. Tako se umirovljeni kapetan Aleksandar Trbuhović pišući Ljudevitu Gaju iz Petrinje 1835. predstavio riječima: „Ja sam rođeni Horvat, ma po zakonu crkve Srb.“ U preporodno doba taj se patriotizam prometnuo i ograničio na kajkavsko „horvatstvo,“ protivno uključivanju u hrvatski nacionalni integracijski proces.[1]
Aleksandar Trbuhović se smatrao rođenim „Horvatom“ jer je živio u Petrinji, gradu u Hrvatskoj, a po zakonu crkve smatrao se „Srbom.“ Time je htio reći da je bio pravoslavne vjere, kao i Srbi.
Dalmatinski identitet, koji se snažnije manifestirao u drugoj polovici 19. stoljeća imao je svoju socijalnu osnovicu u slojevima koji su proizašli iz starog dalmatinskog komunalnog društva. Oni su prihvaćali slavensku osnovicu toga identiteta, ali su bili protiv integracije u hrvatsku naciju. Taj stav najbolje je izrazio Antonio Bajamonti poznatim usklikom u Dalmatinskom saboru 1864. godine: “Slavi anche domani, Croati mai,“ to jest „Slaveni i sutra, Hrvati nikada.“[2]
Antonio Bajamonti bio je liječnik i jedan od gradonačelnika Splita. On i njegovi drugovi težili su očuvanju posebnosti kraljevine Dalmacije u sklopu Austro-Ugarske i isticanju posebnosti Dalmacije prema Hrvatskoj. Kao što se može vidjeti po njegovu imenu i prezimenu, bio je talijanskog podrijetla. Upravo se među Talijanima u Dalmaciji i njihovim domaćim pristašama (talijanašima) razvio osjećaj dalmatinskog autonomaštva. Oni su se protivili političkom sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom pod vlašću bana i sabora u Zagrebu.
Naime, iako je formalno bila u sastavu Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije (od 1868. bila je Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija), kraljevina Dalmacija nije bila pod upravom hrvatskog bana i sabora, već je imala svoju pokrajinsku upravu, koja je bila podređena vlastima u Beču. Ipak, s vremenom su dalmatinski narodnjaci (članovi Narodne stranke) uz podršku katoličkog svećenstva i redovništva među katolicima u Dalmaciji proširili hrvatsku nacionalnu ideju. Uostalom, jezgra hrvatske srednjovjekovne države i prijestolnice hrvatskih vladara u srednjem vijeku nalazile su se upravo u Dalmaciji.
Tijekom 19. stoljeća postojao je i osjećaj dubrovačke posebnosti, s obzirom da je Dubrovačka Republika stoljećima bila neovisna država. Dubrovački regionalizam iskazivao se prije svega u otporu da se dubrovački identitet utopi u austrijskoj pokrajini Dalmaciji, da nekad samostalni Dubrovnik postane dio inferiornog identiteta nekadašnje obične mletačke pokrajine Dalmacije.
Nositelji osjećaja dubrovačke posebnosti razvili su svoje specifično „slovinstvo,“ koje im je omogućilo da se povežu s dalmatinskim narodnjacima koji su uz hrvatsku naglašeno isticali slavensku i južnoslavensku ideju, te da zajedno s njima zahtijevaju sjedinjenje Dalmacije sa sjevernom Hrvatskom. To sjedinjenje uklonilo bi opasnost od dalmatinskog autonomaštva i talijanizacije.[3]
Riječko „fijumanstvo“ imalo je izvorište u tradicionalnoj gradskoj trgovačkoj eliti, koja je kasnije nadopunjena građanstvom različitog etničkog podrijetla. Ono se u protivljenju političkom spajanju s Hrvatskom oslanjalo na položaj Rijeke koja je kao „corpus separatum“ („zasebno tijelo“ na latinskom, opaska autora članka) bila zasebna upravna jedinica u sklopu zemalja ugarske krune te izravno podređena središnjim ugarskim vlastima, osim u razdoblju 1848.-1868. godine. Podupirano od mađarske politike i talijanski obojeno, „fijumanstvo“ kao regionalizam utopilo se u talijanstvu nakon Prvog svjetskog rata, to jest nakon talijanske okupacije i aneksije Rijeke.[4]
Slavonski regionalizam može se lijepo vidjeti na primjeru popisa stanovništva grada Osijeka po vjeri i nacionalnosti 1851. godine. Od ukupno 11 721 stanovnika Osijeka, njih 8 098 izjasnilo se kao Slavonci, što je oko 68% žitelja. Pravoslavaca je u gradu tada bilo 1 875, a kao „Serbi“, to jest Srbi izjasnilo se 44 žitelja Osijeka. Ako pretpostavimo da se Nijemci i druge narodnosti nisu izjašnjavale kao Slavonci, Hrvata (to jest domaćih katolika, opaska autora članka) bilo je u gradu oko 6 300 (oko 53% gradskog stanovništva). Međutim, kao „Horvati“ izjasnilo se njih samo 82.
Velika većina domaćeg katoličkog i pravoslavnog stanovništva u Osijeku 1851. izjasnila se kao Slavonci, uz tek manji broj Hrvata i Srba, što nam jasno govori da hrvatska i srpska nacionalna ideja još nije uhvatila maha u Osijeku, a vjerojatno ni drugdje po Slavoniji. Tek od 1860-ih godina ojačat će hrvatski i srpski nacionalizam koji će dovesti do toga da će se žitelji Slavonije, Dalmacije te Bosne i Hercegovine početi izjašnjavati na nacionalnoj osnovi, i to katolici većinom kao Hrvati, a pravoslavni kao Srbi.
U Osijeku je tada živjelo 2 716 Nijemaca, 364 Mađara, 299 Židova, 59 Čeha, 19 Talijana, 36 Slovenaca i 4 „Galicijana.“[5] Ti „Galicijani“ su vjerojatno bili doseljenici iz Galicije, pokrajine na istoku tadašnje Habsburške Monarhije.
Ne treba nas čuditi što je u Osijeku, a vjerojatno i drugdje po Slavoniji bila jako izražena slavonska regionalna svijest sredinom 19. stoljeća. Slavonija je bila priznata povijesna kraljevina u sastavu tadašnje Habsburške Monarhije, koja će se od 1867. pa sve do njezina kraja 1918. godine zvati Austro-Ugarska. U sastavu Monarhije, kraljevina Slavonija bila je dio Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.
Sam car i kralj Franjo Josip nosio je slavonsko ime u svojoj vladarskoj tituli, baš kao i hrvatsko i dalmatinsko ime. Naime, od 29. siječnja 1869. Franjo Josip bio je „po milosti Božjoj car Austrije, kralj Ugarske i Češke, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije…..“[6]
Ako je vladar priznavao posebnost Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, koje su sve tri bile stare povijesne kraljevine sa svojom tradicijom, običajima, jezikom i institucijama vlasti, onda nas ne treba čuditi postojanje regionalizama na području Trojedne Kraljevine tijekom 19. stoljeća.
Srpsko pitanje u Hrvatskoj
O Srbima u Hrvatskoj napisane su brojne knjige i članci, tako da nema potrebe da ja opširno ulazim u tu temu. Samo ću kratko spomenuti neke činjenice. U proteklih 500 godina mnogi su ljudi s Balkana došli živjeti u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Među njima je bilo dosta pravoslavnog stanovništva-Bugara, Rumunja, Grka, Vlaha, Srba. Za Velikosrbe svi su oni Srbi, jer ako je netko pravoslavac, za Velikosrbe on je odmah i Srbin, što nije istina! Ponavljajući tezu kako su svi pravoslavci u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini Srbi te stvorivši teoriju po kojoj su Hrvati „katolički Srbi,“ nositelji velikosrpski ideologije željeli su (a i danas to žele) stvoriti Veliku Srbiju. To im do sada, na sreću, nije pošlo za rukom, ali ideja je i dalje živa i podržavana od vlasti Srbije.
S obzirom da nije bilo Hrvatske ni Bosanske Pravoslavne Crkve, Srpska Pravoslavna Crkva stavila je pod svoju vjersku vlast sve pravoslavno stanovništvo na području današnje Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine u proteklim stoljećima.
Tijekom 19. stoljeća, u vrijeme buđenja srpskog nacionalizma, Pravoslavna Crkva imala je izrazit utjecaj na oblikovanje mlade generacije u školama koje su vodili pravoslavni svećenici i redovnici. Svećenstvo, odgojeno u srpskom nacionalnom duhu na bogosloviji u Srijemskim Karlovcima, posredovalo je srpsku nacionalnu ideju i kroz vjeronauk u školama. Tako se Lazo Tomanović, pišući o svojem školovanju u zadarskoj gimnaziji 1860-ih godina, sjećao kako je svećenik koji je predavao vjeronauk đacima pravoslavne vjeroispovijesti „po sata diktirao lekcije, a drugo po sata nas je katehizirao u srpstvu.“[7] Ono „po sata“ znači „pola sata,“ dakle 30 minuta.
Kateheza je vjerski odgoj ili vjerska nastava u kršćanskim crkvama, pa bi onda „katehizirati“ značilo poučavati, predavati i odgajati. Lazar Tomanović bio je srpski političar iz Dalmacije i kasnije premijer crnogorske kneževske vlade.[8]
Nastavu kakvu je imao Lazar Tomanović imala su i brojna druga pravoslavna djeca u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i to ne samo tijekom 19. stoljeća, već vjerojatno i mnogo ranije. Pravoslavna Crkva je kroz vjeru širila i srpsku nacionalnu ideju i nadu u pravoslavnom stanovništvu kako će jednog dana doći novo „Dušanovo Carstvo.“ U isto, vrijeme, Katolička Crkva na ovim prostorima podržavala je direktno ili indirektno hrvatsku nacionalnu ideju i sjećanje na hrvatsko srednjovjekovno kraljevstvo. Stoga će se katolici na području današnje Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine tijekom druge polovice 19. stoljeća polako sve više početi nacionalno opredjeljivati kao Hrvati, dok će se pravoslavno stanovništvo na ovim prostorima sve više izjašnjavati kao Srbi u nacionalnom pogledu.
Zaključne misli
Današnja moderna hrvatska nacija formirala se tijekom 19. stoljeća, baš kao i većina drugih europskih nacija. Hrvatstvo je u prvoj polovici 19. stoljeća bilo regionalizam ograničen samo na područje zapadnog, kajkavskog dijela Hrvatske. S vremenom se hrvatstvo preobrazilo u nacionalnu ideju koju su prihvatili katolici na području Slavonije, Dalmacije, Istre, Kvarnera te mnogi katolici u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, kao i Bunjevci i Šokci u Vojvodini.
Jačanjem hrvatske nacionalne ideje koja je dolazila iz Zagreba kao glavnog grada Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije malo-pomalo slabili su regionalizmi u ostalim hrvatskim zemljama. Zagreb je bio političko središte (hrvatski ban i sabor) te crkveno sjedište ( prvo biskupija, a onda od 1852. i sjedište nadbiskupije) te najveće gospodarsko središte Trojedne Kraljevine.
Mladi katolici iz drugih krajeva Trojedne Kraljevine školovali su se u Zagrebu i prihvaćali hrvatsku nacionalnu ideju, te su tu ideju kasnije širili u svom rodnom kraju gdje su se vraćali kao obrazovani ljudi. Osim katoličkog svećenstva i redovništva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, hrvatsku nacionalnu ideju podupirala je i hrvatska građanska inteligencija.
S druge strane, pravoslavno stanovništvo u Hrvatskoj i BiH prihvatilo je srpsku nacionalnu ideju. Zbog toga su srpski političari zastupali tezu da su svi ti krajevi zapravo srpski, a Hrvati su tobože „katolički Srbi.“ Za srpske političare koji su htjeli stvaranje Velike Srbije Muslimani-Bošnjaci bili su Srbi islamske vjere, iako se velika većina Bošnjaka-Muslimana nikada nije izjašnjavala kao Srbi. Stvaranjem modernih nacija na ovim prostorima počele su i političke svađe oko pripadnosti Slavonije, Dalmacije te Bosne i Hercegovine između hrvatskih i srpskih političara. Čije su to zemlje? Jesu li to hrvatske ili srpske zemlje, je li to Hrvatska ili Srbija?
Te političke svađe dovest će do krvavih nacionalnih sukoba i zločina tijekom Drugoga svjetskog rata (1941.-1945.) te tijekom 1990-ih godina. Glavni krivac za sve te strahote je velikosrpska politika i želja za širenjem teritorija Srbije u cilju stvaranja Velike Srbije.
Da je u 19. stoljeću osnovana Hrvatska Pravoslavna Crkva, možda bi pravoslavni vjernici u Slavoniji, Dalmaciji i drugim hrvatskim krajevima bili Hrvati u nacionalnom pogledu. Ovako, ispalo je da su ti pravoslavci većinom postali Srbi tijekom 19. stoljeća.
Proces postanka i razvoja nacija traje i dalje. Današnji Hrvati ne sliče mnogo Hrvatima koji su se naselili ovdje u prvoj polovici 7. stoljeća. Tko zna kako će izgledati Hrvati za 200 ili 300 godina s obzirom na veliki broj stranaca koji dolaze u Hrvatsku. Pitanje je i hoće li Hrvata tada uopće biti ili će biti nacionalna manjina u svojoj zemlji!
[1] Nikša Stančić, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću, Zagreb, 2002., stranica 102.
[2] Navedeno djelo, stranica 103.
[3] Navedeno djelo, stranice 103.-104.
[4] Navedeno djelo, stranica 104.
[5] Ive Mažuran i skupina autora, Od turskog do suvremenog Osijeka, Osijek, 1996. tablice i tekst na stranicama 98.-99.
[6] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Veliki naslov cara Austrije,“ podnaslov „Velika titula.“
[7] Nikša Stančić, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću, stranice 120.-121.
[8] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Lazar Tomanović.“
