Hrvatski jezik, kao jedan od ključnih elemenata nacionalnog identiteta, ima bogatu i slojevitu povijest koja svjedoči o kulturnom i povijesnom razvoju Hrvatske. Od svojih prvih zapisa na glagoljici do suvremenog pravopisa, jezik je bio simbol otpornosti, jedinstva i povezanosti s europskim kulturnim krugom.
Glagoljica kao temelj hrvatske pismenosti
Razvoj hrvatskog jezika započinje u 9. stoljeću s glagoljicom, prvim slavenskim pismom koje su stvorili Ćiril i Metod. Glagoljica nije bila samo pismo već i simbol kulturne i vjerske autonomije hrvatskog naroda. Posebno važnu ulogu imala je u liturgiji, čime je hrvatski jezik postao jedan od rijetkih narodnih jezika u Europi koji su se koristili u crkvenim obredima.
Prvi pisani tragovi na glagoljici, poput Baščanske ploče (oko 1100. godine), svjedoče o snažnom identitetskom utjecaju jezika. Baščanska ploča ne samo da prikazuje jezik u njegovoj ranoj formi već i ističe politički okvir tog doba, potvrđujući postojanje hrvatske državnosti.
Glagoljica, latinica i ćirilica
Srednji vijek obilježilo je suživot triju pisama – glagoljice, latinice i ćirilice. Latinica je postajala dominantnija s jačanjem utjecaja Katoličke crkve i povezivanjem Hrvatske s latinskim kulturnim krugom. Ćirilica, poznata kao bosančica u Dalmaciji (i u srednjovjekovnoj Bosni), korištena je u službenim i privatnim dokumentima.1
Kroz stoljeća, jezik se prilagođavao političkim i kulturnim utjecajima. U 16. stoljeću, pojavljuju se prvi tiskani tekstovi na hrvatskom jeziku, poput Judite Marka Marulića, koji se smatra ocem hrvatske književnosti. Taj period označava početak standardizacije jezika i jačanja njegove uloge u književnosti.
Ilirski pokret i standardizacija jezika
Ilirski pokret u 19. stoljeću bio je prekretnica u povijesti hrvatskog jezika. Pod vodstvom Ljudevita Gaja, hrvatski jezik dobiva zajednički pravopis temeljen na štokavskom narječju, koje je izabrano kao osnova standardnog jezika zbog svoje rasprostranjenosti i razumljivosti. Gaj je uveo jedinstveno gajicu, inačicu latinice prilagođenu hrvatskom jeziku, koja se koristi i danas.
Standardizacija jezika postala je ključan alat za očuvanje nacionalnog identiteta u razdoblju kada su politički pritisci prijetili njegovom opstanku. Jezik je postao sredstvo okupljanja naroda i izraz kulturnog jedinstva.
Suvremeni hrvatski jezik: Pravopis i identitet
U 20. stoljeću, s osamostaljenjem Hrvatske, hrvatski jezik ponovno dolazi u središte pozornosti. Pravopis se usklađuje s modernim potrebama, no pritom se čuva tradicionalna baština. Godine 2013., ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, hrvatski jezik postao je jedan od službenih jezika EU-a, čime je dodatno potvrđena njegova važnost u europskom kontekstu.
Hrvatski jezik danas odražava bogatstvo svoje povijesti, prilagodljivost kroz stoljeća i neodvojivu povezanost s identitetom hrvatskog naroda. Kroz jezik se prenose priče, povijest i vrijednosti koje čuvaju hrvatsku baštinu živom.
Zaključak
Razvoj hrvatskog jezika nije bio samo lingvistički proces, već i ključan element u očuvanju hrvatskog identiteta. Od glagoljaških početaka do suvremenog pravopisa, jezik je svjedočio povijesnim previranjima, kulturnim utjecajima i borbi za autonomiju. Danas, kao moderni jezik s dubokim korijenima, hrvatski jezik ostaje simbol nacionalnog ponosa i kulturne baštine.
- https://enciklopedija.hr/clanak/bosancica ↩︎
