Kako postati ravnatelj ili ravnateljica škole?
Da bi se postalo ravnatelj ili ravnateljica neke osnovne ili srednje škole kandidati u pravilu moraju zadovoljiti nekoliko osnovnih zakonskih uvjeta. Na primjer, moraju biti hrvatski državljani, imati odgovarajuću stručnu spremu ( u pravilu završen neki fakultet, to jest imati diplomu), ne biti krivično kažnjavani te imati određeni broj godina radnog iskustva u struci, to jest u sustavu odgoja i obrazovanja.
Osim ovih standardnih uvjeta propisanih zakonom, budući ravnatelji i ravnateljice škola moraju udovoljiti i nekim specifičnim, nepisanim uvjetima kako to već u životu ide. Poželjno je da su kandidati iz uglednije obitelji u tom kraju, da su u dobrim odnosima s gradonačelnikom, načelnikom općine ili s nekim drugim lokalnim utjecajnim ljudima. Ako su članovi stranke koja u tom kraju ima većinu, to je kandidatima dodatni plus. Prethodni mandat ravnatelja ili ravnateljice škole olakšava im dobivanje još jednog mandata.
Ponekad je biti ugledan u svom kraju i biti član neke političke stranke možda i važnije od diplome. Iako vjerujem da je većina ravnatelja i ravnateljica škola posljednjih 30 i više godina časno i odgovorno radila svoj posao, među njima se našlo i onih koji tu funkciju nisu zaslužili. U ovom članku spomenut ću ravnatelje jedne škole u kojoj sam radio kao ogledni primjer kakvih je sve likova bilo među ravnateljima škola tijekom 1990-ih i početkom ovog stoljeća. Ljudima koje spominjem u nastavku članka dao sam izmišljena imena. Njihova stvarna imena nisu toliko važna koliko činjenice koje ću iznijeti o njima.
Kako je lokalna politika utjecala na izbor Nikole i Šime za ravnatelje srednje škole?
Tijekom 1990-ih ravnatelj u jednoj srednjoj školi u kojoj sam radio bio je Nikola. On je bio mali partijski službenik za vrijeme Jugoslavije i socijalizma. Partijski potrčko! Navodno čak nije ni diplomirao, već je završio neki tečaj za nastavnika u školi. Predavao je fiziku i elektrotehniku. Nema veze ako i nije završio studij. Dovoljno je bilo što je bio partijski podoban.
Dolaskom neovisne Hrvatske 1990.-1991., Nikola je ( kao i mnogi njemu slični) napustio Partiju i prešao u najveću političku stranku u Republici Hrvatskoj, što mu je osiguralo mjesto lokalnog šefa te stranke te mjesto ravnatelja srednje škole. Kao politički moćnik radio je što je htio, između ostaloga, zaposlio je određen broj ljudi u školi koji nisu imali potrebno obrazovanje, ali su po njegovu sudu bili dobri za rad u školi.
Koliko je Nikola bio voljen i poštovan od zaposlenika škole kazuje i podatak da se Dan škole slavio na njegov rođendan dok je on bio ravnatelj. Za mene je to ulizivanje zaposlenika svom šefu, ali većini u kolektivu bilo je normalno da se na rođendan voljenog ravnatelja slavi i Dan škole, baš kao što se za Jugoslavije 25. svibnja svake godine slavio Dan mladosti, a ujedno i rođendan Josipa Broza Tita, komunističkog diktatora.
Nakon što je njegova stranka izgubila parlamentarne i predsjedničke izbore početkom 2000. godine, u veljači 2000. Nikola daje ostavku na mjesto ravnatelja i potpuno se prebacuje u političke vode, prihvativši dužnost u visokoj hrvatskoj politici. Pričalo se da mu je ostalo samo nekoliko mjeseci do isteka ravnateljskog mandata. Pošten čovjek ostao bi do kraja mandata, a onda otišao na novu funkciju, ali se Nikoli jako žurilo da se čim prije makne iz škole!
Njega je naslijedila školska psihologinja kao privremena v. d. ravnateljica. U svibnju 2000. novi v. d. ravnatelj postaje Šime, nastavnik strojarske grupe predmeta. On je bio lokalni šef jedne političke stranke koja je u tom kraju krajem 1990-ih i početkom ovog stoljeća imala dosta jak utjecaj. U koaliciji s drugim strankama ta je stranka osvojila popriličan broj glasova na izborima početkom 2000. Već u jesen iste godine, samo nekoliko mjeseci nakon što je postao v. d. ravnatelj, Šime odlazi na dužnost gradonačelnika, što znači da je mjesto v. d. ravnatelja srednje škole za njega bilo samo odskočna daska za njegovu dalju političku karijeru. On je bio v. d. ravnatelj nekih 5-6 mjeseci, od čega je dio mandata „odradio“ preko ljetnih praznika.
Šime je nakon nekog vremena otišao s mjesta gradonačelnika na dužnost u Županijski ured za prosvjetu i kulturu, odakle će se kasnije ( kao član najveće hrvatske stranke u koju se naknadno prebacio) postati ravnatelj gradskog Centra za kulturu. Na toj dužnosti dočekat će i mirovinu. Nikola i Šime dobri su primjeri koji pokazuju kako su neki sasvim prosječni likovi iz prosvjete pravili karijeru na račun lokalne politike.
Kako su Vera i Filip došli na čelo srednje škole?
Nakon što je Šime otišao za gradonačelnika, u jesen 2000. ravnateljica srednje škole postala je Vera, nastavnica matematike koja nije bila uključena u politiku, ali je zato njezin suprug bio istaknuti član druge najveće hrvatske političke stranke. Kao takav, on je „pogurao“ svoju gospođu i omogućio joj da bude prvo v. d. ravnateljica srednje škole, a kasnije je imenovana pravom ravnateljicom sa svim ovlastima koje idu uz status ravnateljice škole. Vera je lijepo izgledala i lijepo pričala, i to je bilo to! Za uspješno vođenje škole nije bila sposobna! Nedisciplina među nastavnicima odrazila se i na nedisciplinu među učenicima, tako da je u nekim razredima bilo gotovo nemoguće raditi. Vera je sve to gledala i puna ljubavi i razumijevanja tolerirala, sve tamo negdje do kraja 2008., kada je završio njezin drugi ravnateljski mandat, pa se vratila u nastavu. Ona je kasnije dobivala pohvale i priznanja za „uspješno“ vođenje škole.
Veru je zamijenio Filip, ambiciozni profesor engleskog jezika. On se već u jesen 2000. godine kandidirao za ravnatelja škole, ali je Vera dobila mnogo više glasova na Nastavničkom vijeću, kada su profesori odlučivali tko će biti ravnatelj ili ravnateljica škole. Odluku Nastavničkog vijeća potvrdilo je i nadležno Ministarstvo, pa je tako Vera bila ravnateljica po volji većine zaposlenika škole i Ministarstva.
Filip se nije predavao. On je ponovno 2008. napisao molbu nadležnom Ministarstvu da bude ravnatelj škole. Ministarstvo je uvažilo njegovu molbu, s tim da profesore te škole ovaj put nitko nije pitao žele li Filipa za ravnatelja. Za svaki slučaj, bolje je ne pitati nastavnike u školi, da čovjek ne bi opet izvisio kao što je bilo u jesen 2000. godine. Filip je bio član najveće hrvatske političke stranke, neko vrijeme i član Gradskog poglavarstva, sudski tumač i prevoditelj za engleski jezik te voditelj aktiva stranog jezika u toj srednjoj školi. Skupio je on dosta poslova i poznanstava na račun kojih je postao ravnatelj škole. Bio je strog i ciničan, zamjerao je zaposlenicima kašnjenje na nastavu iako je sam kao nastavnik redovito kasnio na nastavu. Zamjerao je ravnatelj Filip i zašto se učenicima daju negativne ocjene, iako je i sam kao profesor engleskog jezika podijelio gomilu negativnih ocjena. Bio je on pravi dvoličnjak koji je znao kako se treba ponašati! Pred šefovima se klanjaj, a svoje kolege preziri i kad im postaneš šef, onda ih gazi!
Zaključak
Likova u hrvatskom školstvu poput Nikole, Šime, Vere i Filipa vjerojatno je bio popriličan broj. Bili su to karijeristi koji su na račun lokalne politike postajali ravnatelji, iako nisu zaslužili tu dužnost. Bavili su se politikom i kojekakvim drugim poslovima, dok im je rad u školi bio sporedna stvar. Zaposlili su i dosta nestručnjaka, svojih prijatelja i rođaka koji su posao nastavnika radili kako-tko i kako-kada. Treba li se onda čuditi što je po nekim školama slaba radna disciplina, ima dosta incidenata, učenici slabo nauče gradivo i tako dalje. Riba smrdi od glave!
Ravnatelji škola trebaju biti ljudi koji žive samo od svoje plaće i koji su potpuno posvećeni školi, to jest odgoju i obrazovanju djece i mladeži, a ne da im je glava u politici, stražnjica u ravnateljskoj fotelji a noge negdje u nekoj djelatnosti gdje se još može nešto dodatno zaraditi! Kraj takvih ravnatelja kojih vjerojatno ima i danas i koji svoj nerad i nered u školi skrivaju na sve moguće načine ( ugled škole ipak je na prvom mjestu) nikakvo čudo što se povremeno u medijima pojave vijesti o vršnjačkom nasilju! Ima toga još što ne valja po školama, ali mediji o tome ili ne pišu ili pišu vrlo rijetko. Šteta!
Što se tiče nadležnog Ministarstva i prosvjetne inspekcije, oni imaju povjerenja u ravnatelje i ravnateljice škola i njima prepuštaju da odrađuju najveći dio posla. Prosvjetna inspekcija ide povremeno po školama, pregleda školsku dokumentaciju, porazgovara s ravnateljima škola i sastavi izvještaj o nadzoru. Ako nešto nije u skladu s propisima, inspekcija traži od Škole da se to popravi. Tako to ide sve dok neka afera ne izbije u javnost, pa onda silom prilika prosvjetna inspekcija mora naknadno intervenirati u nekoj školi! Onda je često puta kasno jer je šteta već počinjena, na ovaj ili onaj način! Tada strada ne samo ugled škole i prosvjete, već može stradati i nečije dijete, neki nastavnik ili neka treća osoba.
