Među Srbima postoji uvjerenje kako Rusija pomaže Srbiju te kako su Rusi i Srbi braća! Nije ni čudo s obzirom na istu pravoslavnu vjeru te slične slavenske jezike i običaje. Međutim, tijekom 19. i 20. stoljeća bilo je slučajeva kada ruska politika nije išla na ruku Srbiji ni Srbima. O tome ću pisati u ovom članku!
Mir u San Stefanu 1878. godine
Rat između Rusije i Turskog (Osmanskog) carstva 1877.-1878. završio je turskim porazom. Stoga su te dvije države sklopile mir u San Stefanu 3. ožujka 1878. Rusija je pobjedu u ratu htjela iskoristiti tako da područje jugoistočnog Balkana stavi pod svoj nadzor. Prema odredbama mira odlučeno je da se Crnoj Gori, Srbiji i Rumunjskoj prizna neovisnost i teritorijalno proširenje na račun Osmanskoga Carstva. Stvorena je Velika Bugarska kao autonomna kneževina, ali u vazalnom odnosu prema Osmanskom Carstvu. Velika Bugarska obuhvaćala je područja od Dunava i Crnoga mora do Egejskoga mora i albanskih planina, pa je osim današnje Bugarske obuhvaćala područja cijele Trakije, Makedonije, veliki dio Kosova te dio današnje Srbije. Na Bosporu i Dardanelima bio je dopušten promet svim neutralnim trgovačkim brodovima, kako u miru tako i u ratu. Za Bosnu i Hercegovinu bila je predviđena autonomija pod nadzorom Austro-Ugarske i Rusije. Rusija je mirom u San Stefanu ne samo područje jugoistočnog Balkana stavila pod svoju zonu utjecaja, već je imala i mogućnost izlaska na Sredozemno more preko Bugarske.[1]
Na povijesnoj karti gore možete vidjeti teritorij Velike Bugarske označen narančastom bojom, Srbija je označena zelenom bojom, Crna Gora ljubičastom, Rumunjska svijetlo plavom bojom, Austro-Ugarska svijetlo žutom, a preostali teritorij Turskog (Osmanskog) Carstva označen je tamnijom žutom bojom.
Karta je preuzeta s web stranice poskok.info, članak „SANSTEFANSKI MIR iliti koji je stvarni geopolitički rezultat Hercegovačkog ustanka?“ od 6. listopada 2021.
San Stefan danas je naselje Yeşilkӧy kraj Istanbula. Stvaranje Velike Bugarske bilo je na štetu Srbije, jer bi Velika Bugarska dobila dijelove istočne i jugoistočne Srbije (Pirot, Niš, Vranje), pa bi tako Srbija bila mala balkanska država između Velike Bugarske i Austro-Ugarske. Tako možemo vidjeti kako u drugoj polovici 19. stoljeća ruska službena politika u svom nastojanju da zavlada Balkanom nije se oslanjala na Srbe i Srbiju, već na Bugare koji su trebali uz rusku pomoć obnoviti svoje srednjovjekovno Bugarsko Carstvo.
O tom Carstvu možete na web stranici hr.wikipedia.org pročitati članke pod naslovima „Prvo Bugarsko Carstvo“ i „Drugo Bugarsko Carstvo.“ U oba članka nalaze se i povijesne karte koje pokazuju na kojim se područjima Balkana prostiralo Prvo i Drugo Bugarsko Carstvo. Oba Carstva obuhvaćala su također i velike dijelove današnje Srbije. Srednjovjekovna Raška (Srbija) bila je tijekom srednjeg vijeka često puta vazal Bugarskog i Bizantskog Carstva koja su se tada borila za prevlast na Balkanu. Tadašnja Raška bila je vazal i Duklje, rano srednjovjekovne crnogorske države. O tome možete pročitati više u članku „A gdje su grobovi srpskih vladara iz ranog srednjeg vijeka?“ na ovom blogu.
Inače, već 1844. Ilija Garašanin, tadašnji ministar unutarnjih poslova Kneževine Srbije napisao je knjižicu pod naslovom „Načertanije“ (danas bi rekli „Nacrt“). „Načertanije“ je bilo tajni državni dokument koji je kao osnovni cilj imao obnovu srpskog carstva, to jest bio je to prvi politički program Velike Srbije. No, službenu Rusiju 1878. očito nije zanimala uspostava novog srpskog carstva, jer su Rusi tada radili na stvaranju Velike Bugarske.
O „Načertaniju“ možete više saznati iz online članaka koje ćete dobiti ako u Google tražilicu upišete riječ „načertanije.“ Ja sam u gornjem tekstu koristio podatke s web stranice hr.wikipedia.org, članak „Načertanije.“
Berlinski kongres 1878. godine
Jačanje ruskog utjecaja na Balkanu nije se svidjelo nekim europskim silama, ponajviše Austro-Ugarskoj i Velikoj Britaniji. Zbog toga je u Berlinu sazvan kongres na kojem su predstavnici velikih europskih sila-Njemačke, Austro-Ugarske, Rusije, Velike Britanije, Francuske, Italije i Osmanskog Carstva odlučivali o granicama na jugoistoku Europe. Pojedina zasjedanja koja su se bavila pitanjima njihovih zemalja pohodili su i poslanici Grčke, Rumunjske, Srbije i Crne Gore.
Kongres je održan od 13. lipnja do 13. srpnja 1878. Na njemu su revidirane odluke mira u San Stefanu iz ožujka 1878. godine. Na temelju odluka Kongresa kneževine Srbija i Crna Gora postale su neovisne države uz određena teritorijalna proširenja. Austro-Ugarska je dobila pravo na zaposjedanje Bosne i Hercegovine, Velika Bugarska, stvorena mirom u San Stefanu smanjena je na veličinu autonomne kneževine, dok je dio Bugarske pod nazivom Istočna Rumelija postala autonomna pokrajina u sastavu Osmanskoga Carstva. Rumunjska je dobila neovisnost te izgubila pokrajinu Besarabiju u korist Rusije. U zamjenu za Besarabiju, Rumunjska je dobila sjevernu Dobrudžu. Rusija je osim Besarabije dobila i Batum (danas Bat’umi), Kars i Ardahan, a Velika Britanija Cipar. Plovidba Dunavom od Đerdapa postala je slobodna, a njezina regulacija stavljena je pod nadzor međunarodnog povjerenstva.[2]
Batumi je danas grad u Gruziji, ujedno i glavni grad autonomne pokrajine Adžarije. Kars i Ardahan su gradovi na sjeveroistoku Turske te središta istoimenih pokrajina.
Povijesna karta gore pokazuje granice u jugoistočnoj Europi uspostavljene na Berlinskom kongresu 1878. godine. Karta je preuzeta s web stranice enciklopedija.hr, članak „Berlinski kongres.“ Najveći gubitnik bila je Bugarska, čiji je teritorij znatno smanjen, dok je dobar dio njezina nacionalnog teritorija (Istočna Rumelija) ostao kao autonomna pokrajina u sastavu Turskog (Osmanskog) Carstva.
Srbija i Crna Gora su se teritorijalno proširile i dobile međunarodno priznanje kao neovisne države. Crna Gora dobila je dio Sandžaka na sjeveru, ali je ipak veći dio Sandžaka ostao pod turskom (osmanskom) upravom teritorijalno razdvajajući Crnu Goru i Srbiju. Boka kotorska bila je u sastavu Dalmacije u sklopu Austro-Ugarske, a što je Dalmaciji oduzeto nakon 1918. i stvaranja prve jugoslavenske države pod nazivom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Zbog toga je Crna Gora 1878. imala mali pojas obale na Jadranskom moru.
Srbija se 1878. proširila na jugoistok i dobila područje oko Niša. Ipak, tada međunarodno priznata Srbija nije imala Vojvodinu, dio Sandžaka ni Kosovo. Ovo treba naglasiti jer kad su Hrvatska i Slovenija početkom 1990-ih tražile međunarodno priznanje, onda su neki preko Drine rekli kako Srbiji i Crnoj Gori ne treba međunarodno priznanje, jer su ga dobile još 1878.! Jesu, ali je tadašnja Srbija bila teritorijem otprilike upola manja nego 1991., a Crna Gora 1878. nije imala Boku kotorsku, to jest veliki dio obale koju danas ima.
Hrvatska 1991. i uloga Sovjetskog Saveza i Rusije
Kada je Hrvatski Sabor 25. lipnja 1991. donio „Ustavnu odluku o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske,“ tim činom počeo je proces hrvatskog razdruživanja od socijalističke Jugoslavije (SFRJ). Naime, ta odluka bila je ustavnopravni temelj samostalnosti i nezavisnosti hrvatske države. [3]
Nakon toga pojačali su se napadi velikosrpskih snaga na Hrvatsku uz podršku JNA koja se stavila na stranu velikosrpskog režima Slobodana Miloševića.
Kako je Vijeće sigurnosti UN-a reagiralo na velikosrpsku agresiju na Hrvatsku? Za razliku od Ukrajine kojoj je nakon ruskog napada potkraj veljače 2022. odmah pružena velika materijalna i vojna pomoć Zapada, Hrvatska nije bila te sreće! Naime, Vijeće sigurnosti UN-a 25. rujna 1991. jednoglasno je prihvatilo rezoluciju broj 713 kojom se uvodi „potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji.“[4]
Odluka o embargu na slanje oružja na područje Jugoslavije nije naštetilo do zuba naoružanoj JNA i dijelu srpskog stanovništva u Hrvatskoj koji se pobunio protiv stvaranja samostalne i demokratske Republike Hrvatske. Ta odluka naštetila je Hrvatima, koji nisu imali dovoljno oružja za obranu domovine.
U tim teškim trenucima za Hrvatsku, Rusija je poslala velike količine naoružanja i vojne opreme Hrvatskoj, kako bi se mogla obraniti od velikosrpske agresije. O ruskoj pomoći Hrvatskoj tijekom 1990-ih možete pročitati u člancima iz pojedinih hrvatskih i ostalih medija ako u Google tražilicu upišete riječi „rusija pomogla hrvatskoj“ i „rusi oružje hrvatska.“
Osim vojne pomoći, službena Moskva pokušala je i mirovno posredovati između hrvatske i srpske strane tako što je posljednji predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov 15. listopada 1991. na razgovor u Moskvu pozvao hrvatskog predsjednika F. Tuđmana i srbijanskog predsjednika S. Miloševića.[5]
Gorbačovljev pokušaj da u razgovoru s Tuđmanom i Miloševićem nađe mirno rješenje hrvatsko-srpskog sukoba nije urodio plodom, jer je velikosrpska agresija na Hrvatsku tada već bila u punom jeku. Milošević nije pristao na mirno rješenje krize, pa se Hrvatska morala oružjem braniti! U tu svrhu Hrvatskoj je više nego dobro došlo oružje iz Rusije koje je poslano za vrijeme ruskog predsjednika Borisa Jeljcina.
Zaključak
Rusija je 1878. bila za Veliku Bugarsku koja bi obuhvatila i dio današnje Srbije. Tom su se planu usprotivile zapadne sile (ponajprije Austro-Ugarska i Velika Britanija) koje nisu željele jačanje Rusije na Balkanu.
Vojno pomažući Hrvatsku 1991., Rusija je dala do znanja da ne želi Veliku Srbiju koju su planirale velikosrpske snage na čelu sa srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem. Srbiji su tijekom 19. i 20. stoljeća više išle na ruku zapadne zemlje (SAD, Francuska i Velika Britanija) nego Rusija! Zapadne zemlje podržale su stvaranje prve i druge jugoslavenske države u kojoj su Srbi imali prevlast nad drugim narodima te države, pa tako i nad Hrvatima.
Kada su nacistička Njemačka i fašistička Italija napale Kraljevinu Jugoslaviju u travnju 1941., kralj Petar II. Karađorđević i jugoslavenska vlada pobjegli su u London i tamo našli utočište za vrijeme Drugoga svjetskog rata (1941.-1945), a SAD i Velika Britanija su sve tamo negdje do 1943. podržavale četnički pokret, koji je težio stvaranju Velike Srbije. Kasnije su Amerikanci i Britanci podržali Tita i njegov partizanski pokret, u kojem su vodstvo imali komunisti.
Prema tome, tvrdnja kako pravoslavna Rusija podržava pravoslavnu Srbiju baš i nije točna! Prije će biti da su zapadne sile išle na ruku Srbiji, zbog čega su Srbi i Srbija mogli imati prevlast u obje jugoslavenske države tijekom 20. stoljeća. Za Velikosrbe, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevina SHS, od 1929. zvana Kraljevina Jugoslavija), baš kao i ona druga, Titova socijalistička Jugoslavija bile su samo etape u stvaranju jedne velike srpske države na Balkanu. Od toga na kraju nije bilo ništa zbog otpora Hrvata i drugih ne srpskih naroda koji su se htjeli osloboditi srpske dominacije.
U borbi za slobodu Hrvatima je tijekom 1990-ih veliku vojnu pomoć pružila upravo Rusija i tako spriječila stvaranje Velike Srbije!
[1] Izvor-enciklopedija.hr, članak „Sanstefanski mir.“
[2] Izvor-enciklopedija.hr, članak „Berlinski kongres.“
[3] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Dan neovisnosti (Hrvatska),“ početak članka.
[4] Izvor-web stranica domovinskirat.hr, članak „Kako su Ujedinjeni narodi uveli embargo na uvoz oružja-donesena Rezolucija 713.“
[5] Izvor-Novi list (web stranica novilist.hr), članak „Rusija i Hrvatska od Gorbačova do Agrokora: Donosimo analizu političkih i gospodarskih odnosa s moćnom svjetskom silom,“ podnaslov „Gorbačovljev poziv.“
