Sabor Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije 1861. predstavlja jedan od ključnih događaja u oblikovanju suvremenog hrvatskog identiteta. Upravo je taj Sabor, održan u politički burnim vremenima bio poprište važnih rasprava koje su odredile politički smjer i težnje hrvatskog naroda.
Na Saboru 1861. godine narodni zastupnici iz različitih dijelova Trojedne Kraljevine raspravljali su o političkoj budućnosti svoje domovine unutar tadašnje Habsburške Monarhije. Tada su formirane i prve moderne političke stranke u Hrvatskoj-Narodna stranka, Unionistička stranka i Stranka prava.
Među zastupnicima koji su sudjelovali u radu Sabora bili su i predstavnici slobodnog i kraljevskog grada Osijeka. Oni su u svojim govorima izrazili duboku predanost očuvanju hrvatske nacionalne posebnosti i očuvanju suvereniteta Trojedne Kraljevine, naročito prema Mađarima i Kraljevini Ugarskoj. Osječki zastupnici također su osudili apsolutističku i centralističku politiku koja je dolazila iz Beča, a bila je utjelovljena u liku vladara Franje Josipa. Zastupnici grada Osijeka na Saboru 1861. bili su Hugo Marinović, Ladislav Arvay, Todor Gjurgjević i Franjo Pinterović. Osim njih, na Saboru je nastupio i Ljudevit plemeniti Salopek, vlastelin iz Sarvaša pokraj Osijeka. On je također sudjelovao i u radu Gradske skupštine Osijeka.
Kao pristaše unionističke politike, saborski zastupnici iz Osijeka i Ljudevit plemeniti Salopek zauzimali su se za pomirbu, dogovor i suradnju s Mađarima i Kraljevinom Ugarskom, a protiv bečkog apsolutizma koji je provodio Franjo Josip. Isti stav zastupali su i brojni zastupnici iz drugih hrvatsko-slavonskih gradova i županija. Iako su unionisti (pogrdno zvani mađaroni) bili žestoko kritizirani od strane članova Narodne stranke i Stranke prava na Saboru 1861., dalji razvoj političkih događaja u Habsburškoj Monarhiji pokazao je da su unionisti bili politički realni. Naime, sklapanjem Austro-ugarske nagodbe 1867., politika Narodne stranke i Stranke prava doživjele su neuspjeh, pa je za hrvatsku stranu ostala realna još samo unionistička opcija. Zahvaljujući unionistima sklopljena je Hrvatsko-ugarska nagodba 1868. godine, po kojoj su Kraljevine Hrvatska i Slavonija sačuvale političku i kulturnu autonomiju u sastavu zemalja Krune svetoga Stjepana, to jest ugarske polovice Austro-Ugarske Monarhije. Hrvatska regnikolarna deputacija (to jest Hrvatski kraljevinski odbor) koja je išla sklapati Hrvatsko-ugarsku nagodbu u Peštu 1868. imala je 12 članova, a među njima bio je i Osječanin dr. Ante Stojanović. On se također žestoko zauzimao za sporazum i suradnju s Mađarima i Kraljevinom Ugarskom, a protiv bečkog apsolutizma koji je Hrvatima donio malo dobra.
Više o radu Sabora iz 1861., o govorima osječkih zastupnika i Ljudevita plemenitog Salopeka na njemu, kao i o djelovanju gradskih vlasti Osijeka i uglednih Osječana tijekom 1860-ih godina možete više pročitati u mojim e-knjigama „Osječka gradska elita u 1860-ima“ i „Hrvatsko-slavonski unionisti ( Mađaroni) u 1860-ima“ koje se nalaze na ovoj web stranici (novijahrvatskapovijest.com) na pod stranici “Knjige.”.
Naslijeđe Sabora iz 1861. godine
Sabor 1861. ostavio je duboki trag u hrvatskoj povijesti, postavivši temelje za dalju političku borbu za bolji položaj Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije u sastavu Habsburške Monarhije, koja se politički transformirala u Austro-Ugarsku 1867. godine. Stavovi osječkih i ostalih saborskih zastupnika iz sve tri političke stranke (Narodne, Unionističke i Stranke prava), kao i odluke koje su donesene na Saboru doprinijeli su jačanju hrvatskog nacionalnog identiteta te očuvanju suvereniteta i posebnosti Trojedne Kraljevine prema Austriji i Kraljevini Ugarskoj.
Danas, nakon više od 160 godina, Sabor iz 1861. služi kao podsjetnik na važnost političkog dijaloga i nacionalnog jedinstva u borbi za narodnu slobodu. Kroz prizmu povijesti, osječki zastupnici i njihovi suvremenici podsjećaju nas koliko je važno biti hrabar, imati viziju te biti nepokolebljivo predan idejama narodne slobode i ravnopravnosti među narodima.
U sjećanje na Sabor Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije iz 1861. godine trebamo odati priznanje svim zastupnicima tog Sabora jer su hrabro zastupali interese i ideale hrvatskoga naroda, ostavljajući tako neizbrisiv trag u novijoj hrvatskoj povijesti, kao i u temeljima hrvatske državnosti.
