Koliko je vremena prošlo od posljednjeg velikog štrajka prosvjetnih djelatnika? Bilo je to prije pet godina, u jesen 2019. Povremeno se oglase sindikati u školstvu tražeći veće plaće uz obaveznu prijetnju štrajkom ako se ne ispune njihovi zahtjevi. Tako je i ovih dana, kada se priprema proračun za iduću, 2025. godinu. Što se tiče prosvjetnih djelatnika, ide im plaća i ostala materijalna primanja, ide im i radni staž. Nije bajno u školstvu, ali se radi i dobiva se plaća. Šuti i ne pravi probleme! Dio prosvjetara šuti jer se boji da ne navuče na sebe bijes kolega i šefova po školama, dio njih šuti jer im i nije tako loše. Dakle, stanje u školstvu zapravo i nije loše. Dapače! Naporno radimo i bilježimo uspjehe na koje smo ponosni. Naravno, ima i onih hrabrih koji bi mijenjali neke stvari u školstvu, ali oni su izgleda manjina i nemaju vlast, pa time ni mogućnost da neke stvari promjene.
Priča o profesoricama Mari i Jani
U jednoj srednjoj školi u kojoj sam radio bile su sa mnom tada dvije starije kolegice, profesorice hrvatskog jezika i književnosti u 50-im godinama života. Nazovimo ih Mara i Jana. Mara je bila posvećena svom poslu i živjela je za njega. Ona nije bila tako okretna i snalažljiva kao Jana. Jana se sprijateljila s gradonačelnikom i jednim lokalnim poduzetnikom, a i njezin suprug bio je lokalni političar i županijski vijećnik jedne oporbene stranke. Na račun toga, Jana je postala jako velika u vlastitim očima. Bila je predsjednica lokalnog ogranka Matice hrvatske i nitko njoj nije bio ravan. Jana je voljela svima pametovati ( kako kolegama, tako i učenicima) i dokazivati kako je ona u pravu, a drugi trebaju raditi kako ona kaže.
Jednom prilikom Mara mi se požalila na Janino ponašanje. Upitao sam je zašto se ne žali, zašto Jani ne kaže neke stvari. Na to je Mirjana meni uzvratila pitanjem: “Što je vama? Znate li vi tko je Jana?“ A tko je Jana, molit ću lijepo! Ona je bila istih godina kao i Mara, imale su otprilike isti broj godina radnog staža ( 30 i nešto), radile su godinama zajedno, imale su i istu visoku stručnu spremu i sad se Mara boji Jane jer se ova zna s nekim važnim tipovima u gradu, a i njezin suprug je županijski vijećnik tamo neke oporbene stranke. Možeš misliti! Mara se uplašila Jane!
Moram reći da donekle mogu razumjeti ( iako ne opravdavam takvo ponašanje) da je Jana digla nos i pravila se važna. No, za mene je veći krivac Mara koja, umjesto da joj je rekla neke stvari u lice, ona je živjela u strahu od Jane. Zbog takvih kukavica kao što je Mara mi imamo svega i svačega u školstvu, ali i šire, u cijeloj državi. Dok takvi kao Jana mute, onakvi kao Mara mudro šute pazeći da se ne zamjere! Žalosno, ali istinito!
Smatram da pravi intelektualci trebaju imati svoje mišljenje i jasno ga izraziti, ne bojeći se kritike. No, tu je problem! U hrvatskom školstvu, kao i u drugim djelatnostima ima ljudi koji su fakultetski obrazovani i možda bi i mogli promijeniti neke stvari u svojim sredinama, ali se oni boje negativnih kritika pa šute! Zbog toga i imamo društvo puno nepravde i nejednakosti! Ono malo hrabrih intelektualaca koji se ne boje mogu biti prezreni od svojih kolega koji će se radije ulizivati onakvima kao Jana nego da im se suprotstave! Takvi intelektualci i nisu pravi intelektualci. Pravi intelektualac ne boji se reći neke stvari i usprotiviti se nepravdi!
Priča o nekoliko nastavnika iz strukovnih usmjerenja
Druga priča vezana je za nekoliko nastavnika iz strukovnih usmjerenja te iste škole u kojoj su radile Mara i Jana. Oni su predavali stručne predmete u različitim usmjerenjima. Kad sam jedne godine bio zadužen napraviti inventuru sitnog inventara po školi za vrijeme zimskih praznika, ti nastavnici su mi rekli da nešto od inventara koje imaju u svojim kabinetima i radionicama nije vlasništvo škole, već njihovo. Pa kako, pitao sam. Tako, jer njima škola ne daje dovoljno novca za nabavu alata i materijala za nastavu, pa oni moraju sami od kuće donositi alat i iz svoga džepa nabavljati radni materijal za nastavu.
To znači da je nastavnik iz tekstilnog usmjerenja od kuće donio nekoliko pegli da učenici imaju čime glačati tkaninu za vrijeme stručne nastave. Kolega iz metalskog usmjerenja donio je od kuće brusilicu, jer mu škola to nije htjela nabaviti. Preskupo za školu, pa je on sam donio svoju brusilicu da ima čime raditi na nastavi i pokazati učenicima kako se s njom radi.
Škola je dobivala novac za nabavu alata i ostalog materijala za nastavu u različitim usmjerenjima. Ipak, dio novca koji je dolazio za potrebe učenika strukovnih usmjerenja trošio se na neke druge stvari. Tako mi je jedan nastavnik iz metalske struke jednom prilikom rekao kako je škola dobila novac za nabavu materijala za stručnu nastavu učenicima iz strukovnih usmjerenja. Što je bilo s tim novcem? Prema riječima kolege iz metalskog usmjerenja, tadašnja ravnateljica škole tim novcem nabavila je računala za gimnaziju! Ako je to bila istina, onda je ravnateljica napravila nešto što se zove nenamjensko trošenje sredstava i zapravo je krivično djelo! Ali, koga briga za male financijske malverzacije u nekoj provincijskoj srednjoj školi? Hrvatske medije zanima većinom krupni kriminal koji se događa u gospodarstvu. Doista, kada su posljednji put mediji pisali i govorili o financijskim malverzacijama u školstvu kao što to čine sada u najnovijoj aferi koja se tiče zdravstva i njezinog smijenjenog ministra.
Zahvaljujući šutnji nastavnika iz strukovnih usmjerenja u toj školi, ravnateljica je mogla kupiti računala za gimnaziju, umjesto da nabavi alat i ostali materijal potreban za nastavu u strukovnim usmjerenjima. To znači da su nastavnici stručnih predmeta u tim usmjerenjima morali i dalje od kuće donositi potreban alat te od svojih novaca kupovati različite potrepštine za nastavu.
Bilo bi daleko časnije za te nastavnike da su se udružili i zajedno nastupili te rekli ravnateljici: „Dosta je!“ Ako treba, pozvati i novinare te se žaliti prosvjetnoj inspekciji i nadležnom Ministarstvu. Možda bi se tada neke stvari promijenile. Jednom nastavniku ravnateljica škole i prosvjetna inspekcija mogu prijetiti otkazom, pa i dati mu otkaz ako se ne pokori. Međutim, malo je teže dati otkaz četvorici ili petorici nastavnika jedne škole odjednom!
Ne želeći se zamjerati ravnateljima te škole, ti su nastavnici strukovnih usmjerenja godinama šutjeli i trpjeli poniženje da sami moraju nabavljati dio alata i sredstava za rad u nastavi s učenicima. Zbog takvog kukavičluka, kojeg vjerojatno ima i po drugim školama diljem Hrvatske, imamo stanje u školstvu takvo kakvo jest! Šuti i trpi, ne zamjeraj se! Idemo dalje! Do kada tako?
