Na pisanje ovoga članka potakla me je činjenica da se neki Srbi rugaju Hrvatima tvrdeći kako oni nisu imali svojih kraljeva, to jest svojih vladara. U ovom članku spomenut ću domaće i strane vladare i dinastije koji su vladali Hrvatskom i Srbijom od 7. stoljeća do naših dana. Tek toliko da se vidi jesu li Srbi bili u boljem položaju od Hrvata po pitanju vladara.
Vladari Hrvatske kroz povijest
Doba narodnih vladara
Dolaskom u današnju domovinu negdje u prvoj polovici 7. stoljeća Hrvati su uspostavili kneževinu i imali svoje knezove, koji su bili vazali Franačkoga carstva.[1] Među hrvatskim knezovima isticali su se Ljudevit Posavski, Borna, Trpimir I., Branimir i Tomislav. Tomislav je 925. postao kralj, pa je Hrvatska uzdignuta na status kraljevine. Među važnijim kraljevima bili su Stjepan Držislav, Petar Krešimir IV. i Dmitar Zvonimir. Posljednji kralj kojega je dio hrvatskih velikaša smatrao svojim vladarom bio je Petar Svačić (Snačić) koji je vladao od 1093. do 1097. godine.[2]
Hrvati su od prve polovice 7. pa do kraja 11 stoljeća imali svoje narodne vladare. Prema starijoj hrvatskoj historiografiji (povijesnoj znanosti) Hrvati su doselili u današnju domovinu oko 626. godine. Dakle, ako uzmemo kao mogući dolazak Hrvata 626. godinu, a kralj Petar Svačić je vladao do 1097., onda je to 471 godina. Prema tome, Hrvati su nešto manje od pet stoljeća imali svoje narodne vladare.
Doba stranih vladara
Nakon pet godina bezvlašća i borbe za prijestolje (1097.-1102.) prvi stranac koji je postao hrvatski kralj bio je ugarski kralj Koloman. Nakon njega, idućih više od 800 godina Hrvati će imati strane vladare iz različitih dinastija-Arpadovići, Anžuvinci, Luksemburška dinastija, Jagelovići, Hunjadi, Zapolja te Habsburgovci. Habsburgovci su se najduže održali na vlasti od svih stranih dinastija.[3] Oni su bili hrvatski vladari od 1527. do 1918., dakle ukupno 391 godinu!
Venecija (Mletačka Republika) je vladala dijelovima Istre, Kvarnera i Dalmacije od kraja 10. do početka 19. stoljeća. Hrvati u tim krajevima priznavali su stoljećima vlast mletačkih duždeva (kneževa). Od sredine 15. pa do kraja 17. stoljeća Turci Osmanlije zauzeli su Bosnu i Hercegovinu, Slavoniju te dijelove Banovine, Pokuplja, Like i Dalmacije, pa su Hrvati u tim krajevima bili pod vlašću turskih (osmanskih) sultana.[4]
Oslobađanjem Slavonije te dijelova Banovine, Pokuplja i Like od osmanske vlasti krajem 17. stoljeća i ti su hrvatski krajevi došli pod vlast vladara dinastije Habsburg. U isto vrijeme, unutrašnjost Dalmacije došla je pod vlast Mletačke Republike (Venecije). Hrvati u Bosni i Hercegovini ostat će pod turskom (osmanskom) vlašću sve do 1878. godine, kada je Austro-Ugarska okupirala tu zemlju.
U tim teškim vremenima za hrvatski narod jedini slobodni teritorij koji je bio pošteđen ratnih razaranja bio je krajnji jug Republike Hrvatske koji je tada bio poznat kao Dubrovačka Republika. Ona je trajala od 1358. do 1808. Tijekom svoje povijesti Dubrovnik je priznavao vlast Venecije, hrvatsko-ugarskog vladara Ludovika I. Anžuvinca te turskih (osmanskih) sultana plaćajući im godišnji danak. Zauzvrat, Dubrovnik je sačuvao svoju političku autonomiju i mogao je slobodno razvijati trgovačko-poslovne veze po Sredozemlju i zemljama Turskog (Osmanskog) Carstva.[5]
Hrvatska južno od Save bila je kraće vrijeme pod vlašću Francuske Napoleona Bonapartea početkom 19. stoljeća.[6] Nakon Napoleonovog poraza, Habsburška Monarhija ( to jest Austrijsko Carstvo) zauzelo je teritorij francuskih „Ilirskih pokrajina“ i ukinulo tu političku tvorevinu.
Hrvatska u 20. stoljeću
Nakon propasti Austro-Ugarske 1918. Hrvatska se kratko vrijeme nalazila u sastavu Države Slovenaca, Hrvata i Srba (Države SHS), da bi 1. prosinca 1918. ušla u državnu zajednicu sa Srbijom u sklopu novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevine SHS), koja će se od 1929. zvati Kraljevina Jugoslavija. Tako je Hrvatska u razdoblju 1918.-1941. došla pod vlast srbijanske dinastije Karađorđevića.[7]
Za vrijeme ustaške NDH (1941,.1945.) formalno su njome vladala dva kralja iz talijanske dinastije Savoj-Aosta. Oni nisu imali nikakvu stvarnu vlast u NDH.[8] Pune 843 godine (od 1102. do 1945.) Hrvati su imali strane vladare!
Kao socijalistička republika, Hrvatska se u razdoblju 1945.-1990. nalazila u sastavu druge, socijalističke Jugoslavije kojom je vladao Josip Broz Tito, Hrvat iz Kumrovca od 1945. do svoje smrti 1980.[9] Poslije njegove smrti, Jugoslavijom je idućih deset godina do njezina raspada (1980.-1990.) upravljalo kolektivno Predsjedništvo SFRJ, koje su činili po jedan predstavnik svake socijalističke republike i autonomnih pokrajina (Vojvodine i Kosova), ukupno 8 članova, te predsjednik Predsjedništva Centralnog Komiteta Saveza Komunista Jugoslavije. Predsjedništvo je imalo predsjednika Predsjedništva čiji je mandat trajao godinu dana a to je bio jedan od devetorice članova Predsjedništva.[10]
Prvi demokratski višestranački izbori u Hrvatskoj održani su u travnju 1990. godine. Na tim izborima pobijedila je Hrvatska Demokratska Zajednica (HDZ) s preko 60% zastupničkih mandata u Hrvatskom saboru. Sabor je predsjednika HDZ-a dr. Franju Tuđmana izabrao za predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske 30. svibnja 1990. Nakon toga, dr. F. Tuđman još je dva puta pobijedio na izborima za Predsjednika Republike Hrvatske (u kolovozu 1992. i u lipnju 1997.).[11] Prema tome, od 1990-ih Hrvatska ima predsjednike birane na predsjedničkim izborima i to predsjednike domaće ljude, a ne strance, kao što je bilo u mnogim proteklim stoljećima.
Vladari Srbije kroz povijest
Raška-ranosrednjovjekovna Srbija
Raška je bila jezgra srpske države u ranom srednjem vijeku (od 7. do 12. stoljeća). Nalazila se je na području današnjeg Sandžaka, regije koja je podijeljena između Srbije i Crne Gore. Ime je dobila po starom gradu Rasu.[12]
Dukljansko Kraljevstvo
Duklja je bio naziv za prvu crnogorsku državu u ranom srednjem vijeku. Vladari Duklje bili su i vladari Raške, zbog čega srpski povjesničari smatraju da je Duklja bila jedna od srpskih država u srednjem vijeku, iako povijesni izvori pokazuju da je Duklja bila posebna država. Na karti dolje možete vidjeti granice Dukljanskoga Kraljevstva u vrijeme vladavine Konstantina Bodina u drugoj polovici 11. stoljeća. U sastavu tog kraljevstva nalazila se i Raška kao jedna pokrajina. Karta je preuzeta s web stranice hr.wikipedia.org, članak „Dukljansko Kraljevstvo.“
Kao dokaz tome da su Duklja i Raška bile dvije zemlje u ranom srednjem vijeku (baš kao što su danas Crna Gora i Srbija dvije države) govori i podatak da je kralj Duklje Konstantin Bodin 1072. godine pobijedio Srbe i okupirao Rašku, a kada su se Srbi pobunili protiv njegove vlasti, Bodin je 1083. i 1084. poduzeo nove napade na Rašku te je Srbe ponovo pokorio.[13] Dakle, u ranom srednjem vijeku vladari Duklje (prve crnogorske države) vladali su i Raškom (Srbijom u ranom srednjem vijeku). Srpski knezovi i župani priznavali su vlast dukljanskih (crnogorskih) kraljeva.
Između Bugarskog i Bizantskog Carstva
Bugarsko i Bizantsko Carstvo vodili su u ranom srednjem vijeku borbu za prevlast na Balkanu. Prvo Bugarsko Carstvo trajalo je od 681. do 1018. godine. Na karti dolje možete vidjeti gdje se prostiralo Prvo Bugarsko Carstvo u doba vladavine cara Simeona 925. godine. Zelenom bojom označeno je područje Bugarskog Carstva, a natpis „Serbia“ dokazuje da je Srbija tada bila pod bugarskom vlašću. Plavom bojom označeno je područje Bizantskog Carstva, a crvenom bojom teritorij Hrvatskog Kraljevstva. Karta je preuzeta s web stranice hr.wikipedia.org, članak „Prvo Bugarsko Carstvo.“
Nakon sloma Bugarskog Carstva 1018. godine, Bizantsko Carstvo zavladalo je Balkanom, pa je i Raška postala njezin vazal.
Drugo Bugarsko Carstvo trajalo je od 1185. do 1396. godine, Karta dolje pokazuje granice tog Carstva u vrijeme njegove najveće moći za vladanja cara Ivana Asena II. nakon 1230.godine. Teritorij Bugarskog Carstva obuhvaćao je i dio Srbije (na karti piše „Serbien“). Karta je preuzeta s web stranice hr.wikipedia.org, članak „Drugo Bugarsko Carstvo.“
Stefan Nemanja i uspon Raške
Stefan Nemanja bio je veliki župan raški 1166.-1196. i rodonačelnik srpske kraljevske loze Nemanjića. Nemanja je rođen 1113. godine u Ribnici (Podgorica), današnja Crna Gora. Kao župan upravljao je oblastima oko Toplice, donje doline Ibra, Rasine, Reke i Dubočice. U doba njegova rođenja kraljevina Duklja bila je katolička pa je i Stefan Nemanja kršten po katoličkom obredu.
Nemanja je bio vazal Bizantskog Carstva, ali je često s njim ratovao. Stefan Nemanja prešao je kasnije na pravoslavlje i odlučio širiti područje svoje vlasti a time i granice Raške. Iako je bio rodom Dukljanin, oružjem je osvojio Duklju (što je još jedan dokaz da su Duklja i Raška bile dvije različite zemlje u srednjem vijeku, baš kao što su danas Crna Gora i Srbija dvije države, opaska autora članka). Osvajanje gradova u Duklji Nemanja je dovršio 1186. godine. Ratovao je i s Dubrovnikom, ali pošto ga nije uspio osvojiti, Nemanja je sklopio mir s Dubrovnikom 1186. godine.[14]
Ovdje vrijedi istaknuti kako osnivač srpske dinastije Nemanjića nije bio pravi Srbin, već jedan Dukljanin, to jest Crnogorac i katolik po rođenju, koji će kasnije postati pravoslavac i veliki župan Raške ( Srbije u ranom srednjem vijeku). Veoma ambiciozan, Stefan Nemanja radio je na širenju područja pod svojom vlašću, a samim time i na širenju srpstva i pravoslavlja, zbog čega ga Srpska Pravoslavna Crkva štuje kao sveca. Ja kažem da sveci ne vode ratove u kojima ljudi ginu, jer peta Božja zapovijed glasi: “Ne ubij!“
Svi oni koji misle da je Dubrovnik srpski, neka se zapitaju zašto Dubrovčani nisu htjeli Nemanju za svoga vladara, već su mu se oružjem oduprli? Kakvi to Srbi ne žele da nad njima vlada srpski vladar ( u to vrijeme veliki raški župan)?
Uspon i pad srednjovjekovne Srbije
Nemanjići su bili srpska kraljevska dinastija koja je nazvana po Stefanu Nemanjiću, drugom sinu Stefana Nemanje. Stefan Nemanjić poznat je i kao Stefan Prvovenčani i bio je prvi okrunjeni kralj Raške 1217. godine. Dinastija je dala 11 vladara, s tim što se nastavila bočnom, ženskom linijom u dinastiju Lazarevića, a kasnije i u dinastiju Brankovića.[15]
Srpska država doživljava svoj vrhunac za vladanja Stefana Uroša IV Dušana, koji je u narodnoj tradiciji poznat kao Dušan Silni. Dušan je vladao kao kralj 1331.-1346., a kao car 1346.-1355. Srpsko Carstvo obuhvaćalo je područje današnje Srbije bez Vojvodine, Kosova, Albanije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, zapadnog dijela Bugarske i velikog dijela Grčke. Carstvo nije bilo duga vijeka, jer se već za Dušanova nasljednika cara Stefana Uroša V. počelo raspadati. Srpsko Carstvo trajalo je kratko, samo 25 godina (1346.-1371.).[16] To je možda i najkraće Carstvo u ljudskoj povijesti. Druga carstva, poput Rimskog, Bizantskog, Prvog i Drugog Bugarskog Carstva, te Turskog (Osmanskog), Njemačkog i Ruskog Carstva trajala su mnogo dulje!
Turci Osmanlije razorili su srpsku državu. Najprije su Srbi doživjeli teški poraz u bici na rijeci Marici 1371., zatim je došlo do čuvene bitke na Kosovu polju 1389., a konačan pad Srbije dogodio se 1459. godine, kada su Turci Osmanlije zauzeli Srpsku Despotovinu i izbili na Dunav. Srpska Despotovina tijekom svog postojanja bila je vazal Ugarske.[17]
Srbija je 1459. godine ukinućem Srpske Despotovine prestala postojati kao država. Idućih više od 400 godina Srbi će za vladare imati turske sultane.
Karađorđe i stvaranje nove srpske dinastije
Đorđe Petrović zvani Karađorđe bio je vođa Prvog srpskog ustanka 1804. i osnivač dinastije Karađorđevića. Ubijen je 1817. godine u selu Radovanju pored Smedereva po naredbi Miloša Obrenovića, jednoga od srpskih vođa.[18] On je bio srpski knez i vođa Drugog srpskog ustanka 1815. Kao knez vladao je Srbijom 1815.-1839. te 1858.-1860.[19]
Osnivač je srpske dinastije Obrenovića koja je vladala Srbijom u periodu 1815.-1903., osim u razdoblju 1842.-1858. kada je Srbijom vladao knez Aleksandar Karađorđević.[20]
U svom vladanju Srbijom, Obrenovići su se oslanjali na Austro-Ugarsku, dok su se Karađorđevići oslanjali na pravoslavnu Rusiju. To je mogući razlog zašto su Karađorđevići u narodu bili popularniji. Svibanjskim prevratom 1903. grupa vojnih časnika ubila je u Beogradu kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragu, da bi nakon tog ubojstva srpska narodna skupština za novog kralja proglasila Petra Karađorđevića, koji je ustoličen pod imenom Petar I.[21]
Dok je Srbija u 19. stoljeću imala svoje vladare, koji su sve do 1878. godine priznavali turske sultane za svoje vrhovne gospodare, Srbi na području Austro-Ugarske bili su pod vlašću austrijskih Habsburgovaca sve do 1918. godine. Srbi u Bosni i Hercegovini živjeli su pod turskom vlašću do 1878., a od te godine pa do 1918. pod vlašću Habsburgovaca, jer je Austro-Ugarska 1878. okupirala BiH.
Postoji priča koju je objavio „Jutarnji list“ kako je Karađorđe podrijetlom bio katolički Albanac. Naime, njegov djed po ocu bio je Albanac i zvao se Djin Maraš Klimenta. Tako piše u knjizi „Karađorđevići-sakrivena historija“ dvojice autora, od kojih je jedan direktni potomak Jakova Obrenovića, polubrata srpskog kneza Miloša Obrenovića.
Autori su objavili dokumente, rukopise i razne prepiske koje dokazuju da Karađorđevići vode podrijetlo od pokatoličenog albanskog plemena iz okolice Skadra. Dio plemena Klimenta stigao je u okolicu Rudnika oko 1737., tijekom povlačenja austrijske vojske iz Novog Pazara. U knjizi se spominje i podatak da je pravoslavno pleme Klimenta slavilo Svetog Klimenta Rimskog, što su navodno slavili i Karađorđevići.[22]
Ako je ova teorija točna, onda je osnivač srpske dinastije Karađorđevića bio Albanac! Inače, u članku o Karađorđevićima u „Jutarnjem listu“ spominje se i da postoje razne verzije o Karađorđevim precima. Prema tim verzijama, oni su mogli biti iz Francuske, Hercegovine, Crne Gore ili Albanije, ali nijedna od tih teorija još nije dokazana. Kako god, ono što je očito jest da nijedna od tih teorija ne govori o srpskom podrijetlu Karrađorđevića, što znači da su oni bili došljaci u Srbiji. Samim time, Đorđe Petrović zvani Karađorđe koji je utemeljio dinastiju Karađorđevića nije bio čisto srpskog podrijetla.
Karađorđevići su vladali prvo Srbijom, a od 1918. i Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. zvane Kraljevina Jugoslavija). Tako su bili i vladari Hrvatske tijekom postojanja te države, ali su Hrvatima uglavnom ostali u lošem sjećanju zbog svoje velikosrpske politike koja je radila na pretvaranju Jugoslavije u Veliku Srbiju.
Vladari Srbije poslije Karađorđevića
Kada su nacistička Njemačka i fašistička Italija u travnju 1941. napale Kraljevinu Jugoslaviju, kralj Petar II. Karađorđević i jugoslavenska vlada pobjegli su iz zemlje. Teritorij Kraljevine Jugoslavije je razdijeljen između Njemačke, Italije, Mađarske, Bugarske i Albanije, a stvorene su i neke nove države- ustaška Nezavisna Država Hrvatska te Kraljevina Crna Gora pod talijanskom dominacijom.[23] Teritorij središnje (uže) Srbije bio je pod njemačkom okupacijom. Njemačkim snagama pomagao je u upravljanju Srbijom Milan Nedić, koji je bio na čelu marionetske vlade, takozvane „Vlade narodnog spasa Srbije.“[24] Nedić je uživao i podršku četničkih snaga kojima je na čelu bio Dragoljub (Draža) Mihailović.
Završetkom Drugoga svjetskog rata 1945. na vlast u Jugoslaviji dolaze komunisti na čelu s Hrvatom Josipom Brozom Titom. Srpski nacionalisti nikada ga nisu voljeli, jer je svojom diktaturom Tito čvrsto držao vlast u svojim rukama i nije dopuštao Velikosrbima da krenu u stvaranje Velike Srbije.
Titovom smrću 1980. vlast u socijalističkoj Jugoslaviji preuzelo je Predsjedništvo SFRJ (Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije), koje je činilo osam predstavnika federalnih jedinica (šest republika i dvije autonomne pokrajine) te predsjednik Predsjedništva Centralnog Komiteta Saveza Komunista Jugoslavije. Predsjedništvo SFRJ bilo je kolektivni vrhovni organ vlasti, odnosno kolektivni šef države kojem je na čelu bio predsjednik Predsjedništva SFRJ (jedan od članova Predsjedništva) s mandatom od godine dana.[25]
Tijekom 1980-ih počeo je politički uspon Slobodana Miloševića, koji će u rujnu 1987. osvojiti apsolutnu vlast u Srbiji kao vođa srbijanskih komunista. Njegova vladavina ostat će zapamćena po zlu zbog velikosrpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Na čelu te agresije bio je S. Milošević. Svojom ratno-huškačkom politikom doveo je do velikih ljudskih žrtava i materijalnih razaranja u Hrvatskoj i BiH, a i Srbiju je doveo u nezavidan položaj pred međunarodnom zajednicom. Upravo je njegova politika glavni krivac što je Srbija ostala bez Kosova.
Milošević će vladati Srbijom sve do 2000. godine, kada će doživjeti poraz na predsjedničkim izborima. Zbog pokušaja lažiranja izbornih rezultata doći će do narodne pobune u Srbiji, pa je Milošević morao odstupiti s vlasti. Uhićen je i izručen Haškomu tribunalu (Međunarodnom sudu za ratne zločine, opaska autora članka), pred kojim je optužen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine na Kosovu, u Hrvatskoj i u BiH. U Hagu je i umro u zatvorskoj ćeliji u ožujku 2006. godine prije završetka suđenja.[26]
Nakon Miloševića, Srbija ima predsjednike države koji su izabrani na predsjedničkim izborima, ali svi su oni manje ili više na tragu velikosrpske politike.
Zaključne misli
Hrvati su od svog dolaska u današnju domovinu u prvoj polovici 7. stoljeća (oko 626. godine) pa sve do kraja 11. stoljeća (1097. godine) imali svoje narodne knezove i kraljeve. Razdoblje je to od 471 godine. Nije loše za jedan mali narod na balkanskoj vjetrometini, ali da je bilo više sloge među Hrvatima, mogli su sačuvati svoju državu i samostalnost još neko vrijeme!
Poslije pet godina bezvlašća i borbe za prijestolje (1097.-1102.) ugarski kralj Koloman postao je hrvatski kralj 1102. Tako je počelo dugo razdoblje vladavine stranaca u Hrvatskoj koje će trajati idućih 843 godine, sve do 1945. Tada ćemo dobiti za predsjednika maršala Tita, Hrvata iz Kumrovca koji će vladati socijalističkom Hrvatskom i drugim socijalističkim jugoslavenskim republikama do 1980. godine. Nakon 10 godina vladanja kolektivnog Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) u razdoblju 1980.-1990., Hrvatska je dobila svog predsjednika dr. Franju Tuđmana 1990. godine. Od tada Hrvatska ima birane predsjednike Republike koji su domaći ljudi, a ne stranci!
Raška (Srbija) u ranom srednjem vijeku (od 7. do 12. stoljeća) imala je svoje knezove i župane koji su priznavali vrhovnu vlast kraljeva Duklje ( prve crnogorske države) te bugarskih i bizantskih careva.
Stefan Nemanja, raški veliki župan bio je rodom iz Duklje. On je utemeljio srpsku srednjovjekovnu dinastiju Nemanjića koji će vladati Raškom (Srbijom) zajedno sa svojim nasljednicima iz dinastije Lazarević od 1196. do 1459., kada je Srpska Despotovina pala pod tursku (osmansku) vlast. To je ukupno 263 godine da su Srbi imali svoje narodne vladare.
Nakon toga, Srbi su idućih 400 i nešto godina bili pod vlašću turskih (osmanskih) sultana. Đorđe Petrović zvani Karađorđe bio je stranog podrijetla, moguće katolički Albanac. On je poveo Srbe 1804. u Prvi srpski ustanak protiv turske vlasti i osnovao je dinastiju Karađorđevića. Miloš Obrenović, srpski knez i vođa Drugog srpskog ustanka 1815. i utemeljitelj dinastije Obrenović, koja je vladala Srbijom uglavnom u drugoj polovici 19. stoljeća, sve do 1903. godine, kada je takozvanim Svibanjskim prevratom na vlast u Srbiji došla dinastija Karađorđević.
Karađorđevići će vladati Srbijom, a od 1918. i prvom jugoslavenskom državom (Kraljevinom SHS, od 1929. zvanom Kraljevina Jugoslavija). Nakon kratkotrajne njemačke okupacije za vrijeme Drugoga svjetskog rata (1941.-1945.) i marionetske srbijanske vlade pod vodstvom Milana Nedića, 1945. na vlast u novoj, socijalističkoj Jugoslaviji dolaze komunisti na čelu s drugom Titom. On vlada Srbijom i drugim jugoslavenskim republikama u sklopu SFRJ do svoje smrti 1980., a u razdoblju 1980.-1990. vlast ima kolektivno Predsjedništvo SFRJ.
Od 1987. u Srbiji se kao apsolutni vođa nametnuo Slobodan Milošević, koji će Srbiju i dio srpskog naroda u Hrvatskoj i BiH povesti u rat za stvaranje Velike Srbije na ruševinama socijalističke Jugoslavije. Plan nije uspio, a Milošević je 2000. izgubio vlast u Srbiji, da bi iduće 2001. godine završio u Hagu pred Međunarodnim sudom za ratne zločine pod optužbama za teške ratne zločine, genocid i zločine protiv čovječnosti za vrijeme ratnih zbivanja u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na Kosovu. U Hagu je i umro 2006., ne dočekavši kraj suđenja.
Ono što je očito iz ovoga članka je da su tijekom povijesti Hrvati i Srbi imali svoje narodne vladare, ali isto tako stoljećima su oba naroda bili pod vlašću stranih vladara. Prema tome, Srbi se nemaju pravo rugati Hrvatima kako nisu imali svojih vladara. Srbi su stoljećima živjeli pod tuđinskom vlašću, a osnivači dviju njihovih kraljevskih dinastija (Stefan Nemanja i Đorđe Petrović zvani Karađorđe) nisu bili etnički Srbi!
Osim toga, Hrvati su imali prvog kralja Tomislave već 925. godine, dok su Srbi za svoga prvog kralja imali Stefana Prvovenčanoga, koji je okrunjen 1217., dakle 292 godine nakon kralja Tomislava!
Nakon što je Hrvatska ušla u državnu zajednicu s Ugarskom 1102., te i kasnije za vrijeme Habsburške Monarhije (od 1867. zvane Austro-Ugarska) Hrvatska je sačuvala svoju političku autonomiju kao jedna od kraljevina u sastavu tih država. Hrvatska je naime imala svoj Sabor i banove, svoje zastave i grbove te svoje vojne postrojbe u sklopu ugarske, kasnije habsburške carske austro-ugarske vojske.
Za razliku od Hrvatske, Srbija je padom Srpske Despotovine pod tursku (osmansku) vlast 1459. godine prestala postojati kao državna tvorevina idućih 356 godina, sve do uspostave Kneževine Srbije 1815. godine.
Stvaranjem Kneževine Srbije među Srbima se polako budila i jačala svijest o obnovi Dušanova Carstva koje bi obuhvaćalo sve krajeve u kojima žive Srbi. Tako su se Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Vojvodina, Kosovo i Makedonija našli na udaru velikosrpskog nacionalizma još u 19. stoljeću. Pristaše Velike Srbije sve do danas nisu odustali od stvaranja takve tvorevine u kojoj bi nesrpski narodi bili potlačeni. Unatoč svim dosadašnjim neuspjelim pokušajima da se stvori novo Dušanovo Carstvo, to jest Velika Srbija, velikosrpski nacionalisti nisu odustali od tog projekta. Za dobro svih ljudi na ovim prostorima i u interesu mira na Balkanu nadajmo se da se projekt Velike Srbije neće nikada ostvariti!
[1] Više o doseljenju Hrvata pročitajte na web stranici hr.wikipedia.org, članak „Dolazak Hrvata.“
[2] Popis hrvatskih knezova i kraljeva nalazi se na web stranici hr.wikipedia.org, članak „Hrvatski vladari,“ podnaslov „Ranosrednjovjekovna hrvatska država.“
[3] Popis stranih vladara iz različitih dinastija koje su vladale Hrvatskom vidi na web stranici hr.wikipedia.org, članak „Hrvatski vladari,“ podnaslov „Personalna unija s Ugarskom (1102.-1526.).“
[4] Ista web stranica, isti članak, podnaslovi „Hrvatske zemlje pod mletačkom vlašću“ i „Hrvatske zemlje pod osmanskom vlašću.“
[5] O povijesti Dubrovačke Republike pročitajte članak „Dubrovačka Republika“ na web stranici hr.wikipedia.org.
[6] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Hrvatski vladari,“ podnaslov „Hrvatske zemlje pod francuskom vlašću.“
[7] Isti izvor, isti članak, podnaslov „Hrvatska u Kraljevini SHS/Jugoslaviji.“
[8] Isti izvor, isti članak, podnaslov „Nezavisna Država Hrvatska.“
[9] Više o Titu pročitajte u članku „Josip Broz Tito“ na hr.wikipedia.org.
[10] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Predsjedništvo SFRJ.“
[11] Isti izvor, članak „Franjo Tuđman,“ podnaslov „Predsjednički i parlamentarni izbori.“
[12] Izvor-sr.wikipedia.org, članak na ćirilici „Raška (oblast),“ početak članka.
[13] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Dukljansko Kraljevstvo,“ podnaslov „Bodinova ekspanzija.“
[14] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Stefan Nemanja,“ uvodni dio članka i podnaslov „Životopis.“
[15] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Nemanjići,“ uvodni dio članka i podnaslov „Vladarska loza Nemanjića.“
[16] Isti izvor. Više o Dušanovoj vladavini te o Srpskom Carstvu vidi u člancima „Stefan Uroš IV. Dušan“ i „Srpsko Carstvo.“ U članku „Srpsko Carstvo“ nalazi se i karta toga Carstva.
[17] Isti izvor. O navedenim bitkama i padu Srpske Despotovine pod tursko (osmansku) vlast vidi članke „Bitka na Marici,“ „Bitka na Kosovu polju“ i „Srpska Despotovina.“
[18] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Karađorđe.“
[19] Isti izvor, članak “Miloš Obrenović.“
[20] Isti izvor, članak „Obrenovići.“
[21] Isti izvor, članak „Svibanjski prevrat 1903.“
[22] Izvor-Jutarnji list (web stranica jutarnji.hr), članak „Karađorđevići podrijetlom katolički Albanci,“ članak je objavljen 23. listopada 2006.
[23] Izvor-sh.wikipedia.org, članak „Drugi svjetski rat u Crnoj Gori,“ podnaslov „Talijanska okupacija.“
[24] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Milan Nedić,“ uvodni dio članka.
[25] Isti izvor, članak „Predsjedništvo SFRJ.“ U članku se nalazi i tablica s imenima i prezimenima svih predsjednika Predsjedništva SFRJ tijekom 1980-ih i početkom 1990-ih po pojedinim republikama te s datumima početka i završetka njihovih mandata kao predsjednika Predsjedništva SFRJ.
[26] Izvor-enciklopedija.hr, članak „Milošević, Slobodan.“
