U razumijevanju hrvatske povijesti, osobito u kontekstu burnih političkih previranja devetnaestog stoljeća, ne možemo zanemariti ulogu i značenje društvene skupine poznate u hrvatskoj povijesti kao Mađaroni. Ova skupina često je bila prikazivana u negativnom svjetlu ne samo od svojih suvremenika već i od strane tradicionalne hrvatske historiografije. U svakom slučaju, Mađaroni zaslužuju detaljniji i objektivniji pogled kako bismo razumjeli njihov utjecaj u hrvatskom društvu 19. stoljeća a samim time i njihov i doprinos novijoj hrvatskoj povijesti.
Povijesni kontekst
Devetnaesto stoljeće bilo je razdoblje političkih previranja i promjena za Hrvatsku i Mađarsku, osobito u okviru Austro-Ugarske Monarhije. Ovo razdoblje obilježeno je naporima za nacionalno samoodređenje, političkim sukobima i društvenim promjenama čiji su važan čimbenik bili i Mađaroni.
Mađaroni kroz povijest: Razumijevanje njihove uloge
Mađaroni ili unionisti kako su sami sebe nazivali bili su skupina koju je činio jedan dio hrvatsko-slavonskog plemstva i građanstva. Oni su zagovarali tješnju političku i gospodarsku suradnju između kraljevina Hrvatske i Slavonije s kraljevinom Ugarskom, to jest s Mađarima kao vodećim narodom u Ugarskoj. Njihovi protivnici Ilirci na čelu s Ljudevitom Gajem optuživali su Mađarone da u svojoj težnji da budu što čvršće povezani s Mađarima I kraljevinom Ugarskom idu tako daleko da zanemaruju interese svog naroda I domovine. Drugim riječima, popuštajući Mađarima koji su tražili da se mađarski jezik uvede u škole u Hrvatskoj i Slavoniji te da mađarski jezik bude službeni u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji umjesto dotadašnjeg latinskog, Mađaroni su se zauzimali za integraciju tih kraljevina s kraljevinom Ugarskom do te mjere da bi Hrvatska I Slavonija zapravo bile pomađarene i postale bi s vremenom mađarske pokrajine.
Zbog takvih stavova njihovi politički protivnici Ilirci optuživali su ih da su izdajice domovine što je ipak bilo pretjerivanje. Činjenica je da su Hrvati 1102. godine izabrali ugarskog kralja Kolomana za svoga vladara, da se hrvatsko I mađarsko plemstvo međusobno orodilo putem bračnih veza tijekom idućih stoljeća u kojima su Hrvati I Mađari zajednički se branili od Turaka Osmanlija I zajedno trpjeli diktatorsku apsolutističku vlast vladara dinastije Habsburg iz Beča koji su vladali Hrvatskom i Ugarskom često puta tako što su donosili važne odluke za Hrvatsku i Ugarsku ( na primjer visinu poreza koje trebaju platiti te kraljevine te koliko momaka trebaju poslati u habsburšku carsku vojsku) bez da su pitali Ugarski i Hrvatski Sabor za mišljenje.
Osim toga, kraljevina Ugarska bila je gospodarski bolje razvijena pa su Mađaroni vjerovali da će kroz tješnju suradnju s Ugarskom i Mađarima i kraljevine Hrvatska i Slavonija brže gospodarski napredovati. Prema tome, postojali su politički I gospodarski razlozi zašto su Mađaroni ili Unionisti željeli da se Hrvatska I Slavonija oslone na Ugarsku.
Povrh svega, sam Hrvatski Sabor je tijekom svog zasjedanja 1790.-1791. donio jednu dalekosežnu odluku. Kako bi se zaštitili od bečkog apsolutizma odlučeno je da će hrvatske i slavonske županije primati naredbe od Ugarskog namjesničkog vijeća ( tadašnje ugarske vlade) dok se ne oslobode dijelovi Hrvatske pod Turcima i Mlečanima i dok Hrvatska ne bude toliko velika i sposobna sama izdržavati svoju posebnu vladu. Time je hrvatsko-slavonsko plemstvo ozakonilo upravnu ovisnost Hrvatske i Slavonije o Ugarskoj. Plemstvo se odreklo i financijske nezavisnosti prenijevši određivanje ratnog poreza za Hrvatsku i Slavoniju na Ugarski sabor. Treba li se onda čuditi pokušajima Mađara da u Hrvatsku i Slavoniju uvedu mađarski jezik kao službeni umjesto dotadašnjeg latinskog jezika? Ako će županije u Hrvatskoj i Slavoniji primati naredbe od Ugarskog namjesničkog vijeća kao ugarske ( u biti mađarske) vlade, koje čudo što su mađarski političari mislili da je došlo vrijeme da se u te dvije kraljevine uvede i mađarski jezik kao službeni? Prema tome, i Hrvatski Sabor je takvom odlukom išao na ruku pokušajima mađarizacije kraljevina Hrvatske i Slavonije.
Što se tiče jezika, danas se u školama u Hrvatskoj uče engleski, njemački i drugi strani jezici pa se nitko protiv toga ne buni. Poznavanje stranih jezika danas smatra se jednim od pokazatelja učenosti i kulture. Danas su mnoge strane riječi, prvenstveno iz engleskog jezika zaživjele u hrvatskom jeziku a mnogo je i reklama po Hrvatskoj u kojima se koriste strane, u prvom redu engleske riječi. Unatoč tome, državljani Republike Hrvatske nisu postal Amerikanci ni Englezi pa ni Nijemci, iako mnogi Hrvati znaju dobro njemački.
Vjerujem da bi slično bilo i u Hrvatskoj i Slavoniji 19. stoljeća da su ljudi naučili mađarski. Oni bi i dalje njegovali svoj materinji jezik i kulturu i bili bi Hrvati, Srbi, Česi, Slovaci i tako dalje u nacionalnom pogledu. Poznavanje i govorenje jednog stranog jezika ne znači da bi ljudi zaboravili svoju nacionalnost. Pogledajte samo SAD i Kanadu! Koliko tamo pripadnika različitih naroda živi, svi pričaju engleskim jezikom kao službenim i svi ti ljudi imaju svoja kulturna društva i svoje škole gdje djeca mogu učiti materinji jezik svojih roditelja to jest jezik naroda iz kojeg su potekli.
S druge strane, politički protivnici Mađarona poput Ljudevita Gaja i njegovih Iliraca te Ante Starčevića i njegovih pristaša iz Stranke Prava smatrali su da je očuvanje hrvatskog nacionalnog identiteta i samostalnosti od ključne važnosti za opstanak Hrvatske.
Mađaroni i suvremene političke paralele
Proučavanje Mađarona i njihove uloge u povijesti Hrvatske 19. stoljeća nudi zanimljive paralele s modernim političkim situacijama. Kao što su Mađaroni nekad bili u središtu nacionalnih i političkih rasprava, tako i danas vidimo slične sukobe između globalizacijskih težnji i težnji za očuvanjem nacionalnog identiteta. Razumijevanje ovih povijesnih dinamika može pružiti uvid u suvremene političke izazove i pomiriti povijesno naslijeđe s trenutnim političkim realnostima.
Usporedbe radi, u 19. stoljeću Mađaroni su bili za uniju kraljevina Hrvatske i Slavonije s kraljevinom Ugarskom i Mađarima pa ih možemo zvati i Unionistima, to jest pristašama unije. Neke današnje hrvatske političke stranke također su unionističke jer podržavaju mjesto Hrvatske u Europskoj uniji. Prema tome, ideja unije i unionizma prisutna je u Hrvatskoj još od srednjeg vijeka kada su Hrvati 1102. izabrali ugarskog kralja Kolomana za svog vladara. Tada su čelni ljudi u Hrvata također bili za uniju Hrvatske i Ugarske, to jest za uniju s Mađarima. Zanimljivo da je ta unija između slavenskih Hrvata i neslavenskih Mađara trajala sve do 1918. godine, to jest do sloma Austro-Ugarske. Ta unija trajala je 816 godina, dok je unija slavenskih Hrvata s ostalim slavenskim narodima Balkana trajala u dvije jugoslavenske države tek 69 godina- Kraljevina SHS, to jest Kraljevina Jugoslavija 1918.-1941. ( 23 godine) te druga socijalistička Jugoslavija 1945.-1991. ( 46 godina).
Zapitajmo se zašto su Hrvati imali državnu zajednicu s Mađarima neusporedivo dulje nego sa slavenskim narodima Balkana? Možda zbog zajedničke katoličke vjere i zapadne kulture koju dijele Hrvati i Mađari ili možda zato što Mađari nisu ubijali i progonili Hrvate kao što će neki drugi činiti u 20. stoljeću? Bilo je sukoba s Mađarima tijekom povijesti ( kralj Tomislav i mađarski vođa Arpad u 10. stoljeću, provala Kolomana u Hrvatsku potkraj 11. stoljeća te rat Hrvata pod vodstvom bana Jelačića protiv Mađara 1848-1849.). Bila su to tri sukoba u 816 godina! U tim sukobima nije bilo paljenja i razaranja stotina hrvatskih sela i gradova kao ni mučenja, ubijanja i progona hrvatskih civila a što su to tijekom 20. stoljeća radila Hrvatima pristaše velikosrpske ideologije pod vodstvom kralja Aleksandra Karađorđevića, četničkog vojvode Draže Mihajlovića i srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića! Ne treba zaboraviti ni one jugo-partizane od druga Tita koji su također potkraj i nakon Drugog svjetskog rata činili zločine nad zarobljenim ustašama I domobranima i nad hrvatskim civilima!
Tko je postavio ideju o bratstvu sa Srbima i ostalim Slavenima na Balkanu? Upravo Ljudevit Gaj i njegovi Ilirci koji su htjeli putem zajedničkog “ilirskog” jezika ( kasnije zvanog hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski jezik) utemeljenom na štokavskom narječju ne samo ujediniti sve Hrvate ( štokavce, kajkavce i čakavce) nego i zbližiti sve “Ilire” ( to jest južne Slavene) na Balkanu u jednu kulturnu cjelinu, to jest u narod koji govori jednim književnim jezikom. Jasno, kasnije bi taj narod ( prije ili poslije) osnovao i vlastitu državu, što se i dogodilo 1918. godine osnivanjem prve jugoslavenske države u kojoj su Srbi imali prevlast nad Hrvatima i drugim narodima te države.
Srpska prevlast dovest će do nacionalnih sukoba između Hrvata i Srba a samim time i do propasti ne samo Kraljevine Jugoslavije 1941. već i do propasti druge socijalističke Jugoslavije 1991. Toliko o Gaju i njegovim idejama o “Ilirima” na Balkanu kao jednom narodu!
Narodna poslovica kaže:”Iz zla u gore!” Upravo se to dogodilo Hrvatima 1918. kada je propala Austro-Ugarska i kada su ušli u prvu jugoslavensku zajednicu nazvanu Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca ( Kraljevina SHS). Hrvatima je bilo dosta vladavine Austrijanaca i Mađara da bi u Kraljevini SHS trpjeli dominaciju Srba. Ako ništa drugo, Austrijanci i Mađari nisu činili zločine nad Hrvatima koje će tijekom 20. stoljeća činiti žandari kralja Aleksandra Karađorđevića, četnici Draže Mihajlovića, Titovi jugo-partizani i razni borci za Veliku Srbiju tijekom 1990-ih godina. Prema tome, po mom mišljenju, Mađaroni i njihova suradnja s Mađarima u 19. stoljeću za Hrvate bila je manje štetna od ilirske ideologije Ljudevita Gaja i njegovih pristaša.
Zaključak
Kroz proučavanje djelovanja Mađarona, otvaramo vrata dubljem razumijevanju složenosti hrvatske povijesti. Njihova priča nije samo priča o političkoj skupini iz prošlosti, već je i ogledalo kroz koje možemo sagledati današnje političke i društvene izazove jer i danas postoje oni koji bi Hrvate i Hrvatsku vratili na Balkan kao i oni koji bi da Hrvatska ostane u Europskoj Uniji. To su moderni hrvatski Unionisti!
Ako želite više saznati o djelovanju Mađarona ( Unionista) u 19. stoljeću molim da pročitate moju knjigu pod naslovom “Hrvatsko-slavonski unionisti ( Mađaroni) u 1860-ima.”O Mađaronima i Ilircima možete također čitati i u knjizi “Zašto je hrvatska povijest bila tako tragična?” U toj knjizi sam također opisao i mnoge druge događaje iz hrvatske povijesti u kojima se vidi kako su i zašto Hrvati loše prolazili i gubili ljude i teritorij.
