Svaki razred učenika u osnovnoj i srednjoj školi ima razrednika ili razrednicu. To su nastavnici zaduženi za učenje, red i disciplinu u tom razredu. Razrednici trebaju moralno i odgojno djelovati na svoje učenike, govoriti im što se smije činiti, a što ne. Kao takvi, razrednici su za učenike poput roditelja u školi. To znači da učenici trebaju poštivati i slušati što im kažu njihovi razrednici i razrednice. Isto vrijedi i za ostale nastavnike. Nijedan roditelj ( osim ako i sam nije nastavnik nekog predmeta) ne može svome djetetu dati ono znanje koje mu mogu dati nastavnici u osnovnoj i srednjoj školi! Nažalost, mi danas živimo u vrijeme opće moralne krize, pa tako i krize autoriteta. S obzirom da neki mladi ne slušaju svoje roditelje, ništa čudno ako ne slušaju svoje razrednike i ostale nastavnike u školi. Zbog toga imamo svakakvih ispada mladih ljudi u školi i izvan nje.
Moja uloga razrednika krajem 1990-ih
Krajem 1990-ih ( točnije, školske 1998./1999. godine) bio sam razrednik u I. razredu jednog strukovnog usmjerenja. Imao sam 30-ak učenika u tom razredu koji su uglavnom bili dosta slabi u učenju, a ni disciplina im baš nije bila draga. Stoga sam kao razrednik morao uložiti dosta truda da učenicima objasnim kako moraju učiti ako žele završiti školu te se trebaju pristojno ponašati prema nastavnicima i ostalim zaposlenicima škole kao i prema drugim učenicima i općenito držati se reda u školi. Bila je tu skupina od 5-6 dječaka koji su voljeli praviti se važni i zafrkavati se, što je remetilo disciplinu u razredu. Djeca kao djeca! Što ćeš! Ipak, do kraja nastave u lipnju iduće godine većina njih uspjela je što zasluženim, što poklonjenim ocjenama završiti razred. Neki su išli na popravne ispite iz pojedinih predmeta i većina njih dobila je prolazne ocjene, zaslužene ili poklonjene!
Priča o nemarnom učeniku Zlatku
Ipak, nekoliko učenika palo je razred, a među njima i jedan kojega možemo u ovom članku nazvati Zlatko. On nije bio pokvaren, samo je bio poprilično lijen i neodgovoran. Zlatko ne bi ujutro došao na prva dva sata nastave jer mu se spavalo. U popodnevnoj smjeni otišao bi s nastave posljednja dva sata jer je bio gladan, pa je otišao doma na večeru! Kao da drugi učenici nisu bili gladni, pa su svejedno ostali na nastavi taj dan do posljednjeg sata. Obavijestio sam Zlatkove roditelje o njegovu ponašanju, a oni su oboje ( otac i majka) izjavili kako je njihov sin dobar i oni doma s njim nemaju nikakvih problema. To bi onda valjda značilo da nastavnici u školi ne rade kako treba s njim! Zbog slabog učenja Zlatko je imao zaključene negativne ocjene na kraju prvog polugodišta iz čak 7 predmeta! Između ostaloga, imao je zaključenu negativnu ocjenu i iz tjelesne i zdravstvene kulture, gdje malo tko od učenika ima negativne ocjene. I ja sam mu kao razrednik morao zaključiti negativnu ocjenu iz geografije jer nije pokazao nikakav interes za učenjem. Čak ni na kraju polugodišta Zlatko nije htio odgovarati da ispravi negativne ocjene iz geografije.
Njegovi roditelji zamjerili su meni i ostalim nastavnicima što smo njihovu dobrom sinu zaključili toliko negativnih ocjena. Prema njima, Zlatko vjerojatno nije trebao imati nijednu zaključenu negativnu ocjenu, jer njihov sin doma uči! Onda ga valjda mi nastavnici nismo znali ispitati na pravi način i pronaći njegovo skriveno znanje!
U drugom polugodištu školske 1998./1999. godine Zlatkovi roditelji bili su pozivani na razgovor kod školske psihologinje. Bio sam nazočan jednom od tih razgovora kada je njegov otac rekao da on i njegova supruga doma nemaju nikakvih problema sa Zlatkom, on uči doma, nastavnici bi trebali pokazati više razumijevanja za njega i tome slično. Kao razrednik, razgovarao sam sa Zlatkovom majkom, ali je ona ponavljala istu priču kao i njezin suprug. Zlatko je dobar, mi s njim nemamo problema! Prema Zlatkovim roditeljima ispalo je da smo moji kolege i ja bili u školi loši prema Zlatku, mi kao nismo znali kako raditi s njim i kako se ponašati prema njemu!
Kako je završila priča o Zlatku?
U ožujku 1999. godine, tri mjeseca prije kraja nastave rekao sam Zlatku otvoreno pred cijelim razredom da će on pasti razred ako se nastavi tako ponašati. Ne samo da nije ispravio negativne ocjene iz prvog polugodišta, već je nastavio skupljati negativne ocjene iz različitih predmeta i u drugom polugodištu. Idući dan ravnatelj škole mi je prigovorio da se Zlatkova majka žalila na mene, jer prijetim njezinu sinu kako će on pasti razred, Zlatko je pod stresom, tako se ne razgovara s roditeljima i tako dalje, i tako bliže. Školska psihologinja također je podržala Zlatkovu majku koja je smatrala da ja griješim u odnosu na njezina sina!
Ono što je bitno ovdje istaknuti je činjenica kako su ravnatelj škole i školska psihologinja stali na stranu Zlatkovih roditelja, ne želeći im se zamjerati. Kada sam kao razrednik otvoreno rekao Zlatku da će pasti razred umjesto da mu pričam priče kako je on dobar, vjerujem u njega, ima još vremena za učenje i ispravak negativnih ocjena, ravnatelj i psihologinja su meni zamjerili kako se ponašam, a nisu zamjerili Zlatkovim roditeljima što svojim tetošenjem sina Zlatka samo ga utvrđuju u lažnom uvjerenju kako je on zapravo dobar, a nastavnici su loši, naročito onaj grozni razrednik koji milom Zlatku prijeti da će pasti razred!
Ravnatelj škole ( s naočalama) kaže:”Kolega, mislim da je vrijeme da shvatite kako morate izaći u susret roditeljima i učenicima, imati malo više razumijevanja za njih! Zbog vaših krutih stavova imat ćete probleme ne samo vi, već i cijela škola! Razmislite malo o svom ponašanju! A vi, poštovana gospođo, molim da ne naglite. Smirite se! Ja ću razgovarati s kolegom razrednikom i ostalim nastavnicima koji predaju vašem sinu i nastojat ćemo zajedno naći način kako da mu pomognemo da ispravi negativne ocjene i završi razred!”
Na kraju nastavne godine u lipnju 1999., Zlatko je opet imao gomilu zaključenih negativnih ocjena i pao je prvi razred srednje škole. Možda su on i njegovi roditelji mislili da će mu se poklanjati ocjene pa će završiti srednju školu kao i osnovnu, ali to se nije dogodilo! Nastavnici su spremni svakom učeniku dati prolaznu ocjenu iz svojih predmeta ako pokaže malo volje i potrudi se da savlada nastavno gradivo. Međutim, kada netko ima 7 zaključenih negativnih ocjena na kraju prvog polugodišta i isto toliko na kraju drugog polugodišta ( iz 7 različitih predmeta, kod 7 različitih nastavnika) e to je onda znak da taj učenik nema volju za učenjem, pa si je sam kriv ako padne razred s gomilom zaključenih negativnih ocjena! Naravno, dio krivnje snose i njegovi roditelji, jer roditelji od učenika odgovorni su za učenje i ponašanje svoje djece u školi.
Da su kojim slučajem Zlatkovi roditelji zajedno s ravnateljem i školskom psihologinjom izvršili pritisak na Zlatka da uči, možda bi se on pokrenuo, naučio nešto gradiva i završio razred. Ovako, svi su oni mene kritizirali kao lošeg razrednika da ne bi slučajno oni ispali krivi. Kako god, Zlatko je napustio školu. Nije Zlatko bio loš, samo je bio razmažen. Njegovi roditelji, kao i ravnatelj škole te školska psihologinja bili su balaviji i razmaženiji od njega! Nadam se da se Zlatko kasnije uozbiljio i našao svoj životni put! Ako i nije završio srednju školu, mogao je kasnije završiti neki tečaj ili osposobljavanje u brojnim školama za školovanje i prekvalifikaciju odraslih.
Koliko je takvih nesretnih mladih sudbina samo zato što njihovi roditelji nisu u stanju zauzeti čvršći stav prema djeci, a uz to im idu na ruku i kukavice među nastavnicima i ravnateljima kojima je najlakše povlađivati roditeljima i njihovoj djeci, bez obzira na posljedice po tu djecu? Moja priča samo je jedna od mnogih tužnih priča razrednika koji su uzalud pokušavali neku djecu potaknuti na učenje i rad, dok su im neki drugi podmetali klipove pod noge, umjesto da ih podrže kao razrednike!
