U Zagrebu je 25. ožujka 1848. održana Velika narodna skupština na kojoj su pristaše Narodne stranke ( prije zvane Ilirskom strankom) sastavili političku peticiju, odnosno proglas u 30 točaka koje su zapravo predstavljale politički program Narodne stranke. Ta peticija poznata je pod nazivom „Zahtijevanja naroda“ i njome se tražilo izbor Josipa Jelačića za hrvatskoga bana, što brže sazivanje Sabora, sjedinjenje kraljevine Dalmacije i Vojne krajine s kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom, hrvatska samostalnost od Ugarske u pogledu financija, jezika i školstva, zatim sloboda pisanja i govora, jednakost pred sudovima, opće izborno pravo te ukidanje staleških povlastica i kmetstva. „Zahtijevanja naroda“ bila su namijenjena vlastima u Beču koja se nisu pokazala sklonima izaći u susret tim zahtjevima, osim što je Jelačić imenovan za hrvatskoga bana.[1]
Sedamnaest dana kasnije ( 11. travnja 1848.) u tadašnjem tisku objavljen je članak nepoznatog autora pod naslovom „Želje naroda Slavonije“ u 12 točaka koje se svojim sadržajem poklapaju s „Zahtijevanjima naroda.“ U tom članku na zanimljiv način i jednostavnim riječima iznosi se što žele „svi pravi Slavonci.“[2]
U nastavku ovog članka navest ću i objasniti značenje pojedinih točaka. Autor članka piše u množini ( na primjer „želimo“ i „nećemo“) stavljajući do znanja da govori u ime mnogih Slavonaca kojima je stalo do dobrobiti domovine.
U prvoj točki „Želja naroda Slavonije“ piše da želimo da „naša mila domovina Slavonia ostane svagda kraljevina.“ Slavonija je još od 1240. imala status kraljevine. Ona je bila povijesna zemlja sa svojim teritorijem i stanovništvom, svojim narodnim govorom, običajima i tradicijom. Kao takva, Slavonija je imala svoje banove, sabore, novac i grb.[3] Tražeći da Slavonija ostane „svagda kraljevina“ autor članka pokazuje ljubav prema svojoj užoj domovini Slavoniji i želju da ona sačuva svoju posebnost prema drugim hrvatskim zemljama kao i zemljama tadašnje Habsburške Monarhije.
U drugoj točki ističe se želja da Slavonci uvijek ostanu vjerni „domovini, narodu i kralju.“
Treća točka ističe kako se Slavonci ne daju pomađariti ni ponijemčiti, „nego hoćemo sladki naš materinski jezik sačuvati, i u sve javne poslove uvesti.“ Autor članka ne spominje ime jezika što je tada bilo uobičajeno u Slavoniji i drugim hrvatskim zemljama. Jezik se najčešće nazivao „naš“ ili „narodni,“ nekad „ilirski.“ Razvojem hrvatske i srpske nacionalne svijesti i jezik kojim se priča u Slavoniji i šire dobit će svoje nacionalno ime pa će ga Hrvati početi nazivati hrvatskim a Srbi srpskim jezikom. Želja da se „naš materinski jezik“ uvede u sve javne poslove znači da je materinski, narodni jezik trebao zamijeniti latinski, koji je stoljećima bio službeni jezik u hrvatskim zemljama. Uvođenjem narodnog jezika kao službenog u Slavoniji, Slavonci su htjeli pokazati otpor prema pokušajima mađarizacije i germanizacije ( ponjemčivanja) tijekom 18. i prve polovice 19. stoljeća.
Četvrta točka „Želja naroda Slavonije“ ističe kako će Slavonci ostati vjerna braća „Hervatu i Dalmatincu i nadalje, poradi rodstva, kervi i jezika.“ Slavonci su znali da su im kajkavski Hrvati te Dalmatinci braća s obzirom na zajedničku povijest, srodstvo, krv i jezik. Kraljevina Slavonija zajedno s kraljevinama Hrvatskom i Dalmacijom činila je Trojednu Kraljevinu Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju ( kraće zvanu Trojedna Kraljevina ili Trojednica). Za Slavonce, Slavonija je bila uža a Trojedna Kraljevina šira domovina. Želja iz četvrte točke poklapa se sa željom iz druge točke gdje piše da Slavonci žele ostati uvijek vjerni domovini, narodu i kralju. Domovina je Trojedna Kraljevina a narod je stanovništvo te kraljevine, dok je kralj njihov zajednički vladar u Beču, koji je između svih ostalih titula nosio i titulu kralja Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.
Peta točka odnosi se na Mađare. Ona kaže da „kao što smo dosad drugovi bili Magjarah ostajemo i odsada, jer nismo nikada podjarmljeni bili.“ Dok su Hrvat i Dalmatinac braća Slavoncima, Mađari su drugovi s kojima Slavonci i dalje žele ostati u dobrim, drugarskim odnosima. Prema tome, Hrvat i Dalmatinac su bliže Slavoncima ( braća) nego Mađari, koji su drugovi, i ja bih dodao kao autor ovog članka, susjedi preko rijeke Drave. Slavonci su 1848. željeli i dalje ostati u dobrim odnosima s Mađarima a ne biti podjarmljeni od njih. Pri tome se mislilo na pokušaje stvaranja Velike Mađarske od Karpata do Jadrana u čijem sastavu bi se našle i hrvatske zemlje, pa tako i Slavonija.
Na žalost, želja Slavonaca 1848. da ostanu drugovi s Mađarima i nadalje nije se ostvarila, jer je u rujnu 1848. ( dakle samo pet mjeseci nakon što su objavljene „Želje naroda Slavonije“) došlo do rata između Hrvata i Mađara jer Mađari nisu priznavali političku posebnost Trojedne Kraljevine prema kraljevini Ugarskoj niti posebnost Hrvata prema Mađarima. U tom ratu Hrvate je uspješno vodio u boj ban Josip Jelačić i to na strani Austrije i bečkih Habsburgovaca. Hrvati Slavonije također su se pridružili Jelačiću u borbi za slobodu i opstanak Trojedne Kraljevine. Slomom mađarske revolucije 1849. obranjena je politička posebnost Trojedne Kraljevine prema Ugarskoj. Otpor Hrvata nije bio uzaludan. Sklapanjem Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. mađarski vladajući krugovi priznali su posebnost Trojedne Kraljevine i njezina naroda prema kraljevini Ugarskoj i Mađarima. Unatoč kasnijim pokušajima mađarizacije Trojedna Kraljevina i Hrvati nisu se dali pomađariti, pa je politika mađarizacije doživjela slom propašću Austro-Ugarske u jesen 1918. godine.
U šestoj točki piše da „želimo imati već jedanput bana, il od kervi carske, ili iz naših stranah.“ Kroz povijest, još od srednjeg vijeka Hrvatskom i Slavonijom su vladali banovi u ime vladara kao njegovi zamjenici i predstavnici. Banovi su bili ili rođaci vladara ili domaći plemići. Želja da novi ban bude ili „od kervi carske“ ( znači rođak vladara) ili „iz naših stranah“ ( dakle domaći čovjek) ostvarila se imenovanjem Josipa Jelačića za hrvatskoga bana.
Zašto je autor „Želja naroda Slavonije“ napisao da želimo imati „već jedanput bana“ od krvi carske ili „iz naših stranah“? Zato što su u godinama prije bana Jelačića hrvatski banovi bila dva stranca. Konkretno, zagrebački nadbiskup i kardinal Juraj Haulik, podrijetlom Slovak bio je namjesnik banske časti ( vršitelj dužnosti bana, opaska autora ovoga članka) u razdoblju 1840.-1842. te 1845.-1848., dok je hrvatski ban u razdoblju 1842.-1845. bio Franjo Haller, mađarski političar austrijskog podrijetla koji je suzbijao ilirski narodni pokret.[4]
Sedma točka traži da se opet sazove „Sabor naših Kraljevinah“ te da na Sabor bude pozvana i „vojnička krajina.“ Pod „Sabor naših Kraljevinah“ misli se na kraljevine Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju koje su činile Trojednu Kraljevinu, a „vojnička krajina“ odnosi se na Hrvatsko-slavonsku vojnu krajinu, dio Hrvatske prema Bosni koji je služio kao obrana protiv mogućih turskih upada iz Bosne. Ona je tada bila u sastavu Turskog ( Osmanskog) carstva. U Vojnu krajinu spadala je Lika, Kordun, Banovina, šire područje Križevaca i Đurđevca te slavonska Posavina. Na Saboru 1848. bili su i predstavnici Vojne krajine.
U osmoj točki autor članka piše da po tom saboru želimo ( mi Slavonci) osigurati slobodu kojom se je naš narod uvijek dičio, dok deveta točka „Želja naroda Slavonije“ isto daje do znanja da narod želi slobodu. Naime, u devetoj točki jasno piše:“Nećemo da tuđin nama kape kroji.“
U desetoj točki piše:“Neka se iz Požuna pozovu natrag naši poklisari, na koje ionako ne paze Magjari.“Požun je danas Bratislava, glavni grad Slovačke. U antičko doba bila je na tom mjestu rimska tvrđava Posonium, od čijeg je imena i nastao hrvatski naziv Požun. Nakon pada većeg dijela Ugarske pod Turke 1526., Bratislava je postala glavni grad habsburškoga dijela Ugarske, pa je do 1848. bila i sjedište Ugarskoga sabora, a u razdoblju 1563.-1848. Bratislava ( ili Požun, opaska autora članka) bila je i krunidbeni grad hrvatsko-ugarskih kraljeva.[5]
Poklisari su bili hrvatski poslanici koji su na saboru u Požunu predstavljali kraljevine Hrvatsku i Slavoniju i branili njihova državna ( municipalna) prava pred mađarskim pokušajima da se u Hrvatsku i Slavoniju uvede mađarski kao službeni jezik umjesto latinskoga i na taj način pomađare naše dvije kraljevine. Autor članka „Želje naroda Slavonije“ želio je da se „naši poklisari“ vrate natrag u domovinu jer Mađari ionako „ne paze,“ to jest ne mare za njih i njihove stavove.
Jedanaesta točka „Želja naroda Slavonije“ traži povratak naših krajišnika u domovinu, „koja i tako treba sama pomoći u ovom burnom vremenu.“ Krajišnici iz Hrvatsko-slavonske vojne krajine nisu samo branili granicu prema Turcima u Bosni, već su se za potrebe bečkoga dvora kao dio habsburške, austrijske carske vojske borili na različitim bojištima diljem Europe, krvareći i ginući za tuđe interese. S obzirom da su kraljevine Hrvatska i Slavonija bile ugrožene mađarskim nacionalizmom koji je nastojao pretvoriti te kraljevine u dio Velike Mađarske, autor članka „Želje naroda Slavonije“ s pravom je tražio povratak krajišnika u Hrvatsku i Slavoniju kako bi u tim teškim vremenima branili rodnu grudu.
Dvanaesta točka traži podizanje narodne garde kako bi se sačuvao red i mir, „a puku neka se olakšica dade.“ Ta olakšica trebale su biti smanjenje poreza te ukinuće feudalnih daća, koje su kmetovi morali davati svojim feudalcima. Četrnaest dana nakon što su u tisku objavljene „Želje naroda Slavonije,“ ban Jelačić je 25. travnja 1848. posebnim Banskim pismom upućenim svakoj općini potvrdio ukidanje „tlake gospodske i svake daće urbarijalske i desetine crkvene.“[6] Time je konačno ukinut feudalizam u hrvatskim zemljama kao ostatak nekih prošlih, srednjovjekovnih vremena.
Sve u svemu, autor „Želja naroda Slavonije“ iznio je stav vjerojatno velike većine Slavonaca onoga vremena koji su željeli da se Trojednoj Kraljevini Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji osigura sloboda, da narod tih triju kraljevina bude ujedinjen te da se u domovini provedu određene društvene reforme kao što je bilo ukidanje feudalnih odnosa. U godinama koje su slijedile nešto od tih želja ostvareno je a nešto nije, kako to već ide u životu ne samo svakoga čovjeka, već i svakoga naroda.
[1] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Zahtijevanja naroda.“
[2] „Želje naroda Slavonije“ objavljene su u knjizi „Hrvatski državni sabor 1848.,“ svezak 1. na stranici 148. Knjigu su priredili Iskra Iveljić, Josip Kolanović i Nikša Stančić, a objavljena je u Zagrebu 2001.
[3] Više o povijesti kraljevine Slavonije vidi na stranici hr.wikipedia.org, članak „Kraljevina Slavonija.“
[4] Izvor-hr.wikipedia.org, članci „Juraj Haulik“ i „Franjo Haller.“
[5] Izvor-enciklopedija.hr, članak „Bratislava.“
[6] O Banskom pismu vidi na stranici enciklopedija.hr, članak „Jelačić, Josip.“
