Slogan „Kosovo je Srbija“ popularan je među Srbima. Međutim, koliko su Srbi dugo vremena vladali Kosovom, a koliko neki drugi narodi? Jesu li Srbi tijekom povijesti bili većinski narod na Kosovu? Ako neki narod želi prisvajati određeni teritorij, onda je bitno koliko je dugo taj narod vladao tim teritorijem te jesu li bili većinski narod na tom području.
Srbi Vojvodinu također smatraju Srbijom. Vojvodina se tijekom povijesti nalazila pod vlašću različitih vladara, a pod vlast Srbije došla je tek u jesen 1918. godine raspadom Austro-Ugarske, u čijem se sastavu Vojvodina nalazila do te godine.
U ovom članku dat ću pregled povijesti Kosova i Vojvodine kako bismo utvrdili koliko su dugo Srbi vladali tim zemljama, a koliko neki drugi narodi. Također ćemo utvrditi tko je još tijekom povijesti živio na Kosovu i u Vojvodini osim Srba.
Kratki pregled povijesti Kosova
Rimljani su vladali Kosovom od 1. do 6. stoljeća, zatim Vizantinci (Bizantsko Carstvo, opaska autora članka) s prekidima od 6. do 12. stoljeća, Bugari s prekidima od 9. do 13. stoljeća, zatim Srbi od 13. do 15. stoljeća te Turci Osmanlije od 15. do 20. stoljeća.[1]
Osim Srba, Kosovom su tijekom povijesti vladali još i Bizantinci (u biti Grci kao vladajući narod u Bizantskom Carstvu) te Bugari i Turci, s tim da je očito kako su Bizantinci i Turci vladali Kosovom dulje od Srba!
Treba spomenuti i kako je Istočno Rimsko Carstvo ili Bizantsko Carstvo nastalo 395. godine, kada je rimski car Teodozije I. Veliki podijelio carstvo na Zapadno i Istočno Rimsko Carstvo. Prema tome, već od kraja 4. i cijelo 5. stoljeće Bizantsko Carstvo vladalo je zemljama Balkana, pa tako i Kosovom, a ne od 6. stoljeća, kako to navodi srpskohrvatska Wikipedija u članku “Historija Kosova,” fusnota broj 1.
Kosovo je tijekom povijesti imalo raznoliki sastav stanovništva. Na njemu su stoljećima živjeli Albanci, Srbi, Romi i Turci. Raznolikost stanovništva posljedica je migracijskih kretanja stanovništva tijekom povijesti.[2]
Slavenska plemena naselila su Balkanski poluotok u 6. i 7. stoljeću. Preci Srba počeli su naseljavati Kosovo približno dva do tri stoljeća nakon vala doseljavanja Slavena u 7. stoljeću. Preci današnjih Srba su na području Kosova zatekli starosjedioce Arbreše, pretke današnjih Albanaca, koji vode porijeklo od Ilira. Nakon dolaska Slavena, Arbanasi (Albanci, opaska autora članka) su se povukli u planine i na arbanaško primorje, naročito južno od Skadra. Prva slavenska država na tom tlu bilo je Bugarsko Carstvo, čija se vlast smjenjivala s vizantijskom (to jest s Bizantskim Carstvom, opaska autora članka) sve do kraja 12. stoljeća.[3]
Iz ovih podataka o stanovništvu možemo zaključiti kako su Arbreši, preci današnjih Albanaca živjeli na području Kosova prije dolaska Slavena na Balkan. To znači da su Arbreši i njihovi potomci Albanci starosjedioci Kosova! Preci današnjih Srba dolaze na Kosovo dva do tri stoljeća nakon vala doseljenja Slavena u 7. stoljeća, to jest preci današnjih Srba dolaze na Kosovo negdje u 9. ili 10. stoljeću. Prema tome, Albanci dulje od Srba žive na Kosovu.
Opširniji pregled povijesti Kosova
Prvo Bugarsko Carstvo trajalo je od 681. do 1018. godine, dakle ukupno 337 godina. Tijekom tog razdoblja carstvo je obuhvaćalo područje današnje Bugarske te dijelove Crne Gore, Albanije, Grčke, Rumunjske, Vojvodine, kao i čitavu današnju užu Srbiju, Sjevernu Makedoniju i Kosovo. To se može vidjeti na povijesnoj karti koja prikazuje teritorij Prvog Bugarskog Carstva za vladanja cara Simeona (vladao 893.-927.). Karta je preuzeta s web stranice hr.wikipedia.org, članak „Prvo Bugarsko Carstvo.“
Propašću tog carstva 1018. godine većim dijelom Balkana, pa tako i Kosovom zavladalo je Bizantsko Carstvo. Tijekom 12. stoljeća Srbi iz Raške počinju prodirati na područje Kosova. Bizantinci su vodili ratove za Kosovo tijekom 11. i 12. stoljeća, jer su dukljanski kralj Bodin te veliki župani Raške Vukan i Stefan Nemanja htjeli staviti Kosovo pod svoju vlast. Borbe s Bizantskim Carstvom vođene su s promjenjivim uspjehom, ali su početkom 13. stoljeća župani novonastale srpske države svojim posjedima priključili i Kosovo. Naredna dva stoljeća, Srbi su na Kosovu sagradili mnoge crkve i zadužbine i sve do pada pod tursku vlast to područje je bilo važan dio srpske srednjovjekovne države.[4] Duklja je prva crnogorska država u ranom srednjem vijeku, a Konstantin Bodin bio je jedan od njezinih najvećih vladara. Raška je bila ranosrednjovjekovna Srbija.
Drugo Bugarsko Carstvo trajalo je od 1185. do 1396. Carstvo je bilo na vrhuncu moći u vrijeme vladanja Kalojana i Ivana Asena II. Povijesna karta dolje pokazuje granice Drugog Bugarskog Carstva za vladanja Ivana Asena II. nakon 1230. godine. Na karti se može vidjeti da je Drugo Bugarsko Carstvo obuhvaćalo područja današnje Bugarske, dijelove Rumunjske i europskog dijela današnje Turske, sjevernu i središnju Grčke, Albaniju, Sjevernu Makedoniju, Kosovo i veliki dio današnje Srbije. Karta je preuzeta s web stranice hr.wikipedia.org, članak „Drugo Bugarsko Carstvo.“
Dakle, ako su raški veliki župani zauzeli Kosovo početkom 13. stoljeća, nešto kasnije Kosovo, kao i druge, već spomenute balkanske zemlje došle su pod vlast Drugog Bugarskog Carstva. Novi uspon Bizanta (Nicejskog Carstva) od 1240. godine i potom mongolska invazija sveli su Drugo Bizantsko Carstvo na status drugorazredne države koja je neko vrijeme bila i mongolski vazal. Kako god, jedno vrijeme u prvoj polovici 13. stoljeća Bugari su ponovno vladali Kosovom (otprilike 1220.-1250.). Ako računamo i razdoblje Prvog Bugarskog Carstva (681.-1018.) tijekom kojeg su Bugari neko vrijeme (tijekom 9. i 10. stoljeća, pa sve do 1018.) također vladali Kosovom, onda je bugarska vlast na Kosovu trajala oko 250 godina tijekom srednjeg vijeka.
Opadanje moći Drugog Bugarskog Carstva sredinom 13. stoljeća vratilo je Kosovo pod srpsku vlast. Bitka na Kosovu polju 1389. završila je tako što su Srbi odbili napad osmanske vojske ( to jest turske vojske, opaska autora članka). Turci su se povukli s Kosova i iz Makedonije, ali je tri mjeseca nakon kosovske bitke Ugarska napala Srbiju, pa je srpska kneginja Milica prihvatila vazalni odnos prema Osmanskom carstvu. Zauzvrat, Osmanlije su pomogli Srbiji u obrani od ugarskog napada. Borbe između Srba i Turaka Osmanlija za Kosovo nastavile su se sve do 1455. godine, kada Kosovo potpuno potpada pod tursku vlast.[5]
Pod turskom (osmanskom) vlašću Kosovo će ostati sve do 1912. godine, dakle punih 457 godina. Tijekom tog razdoblja Srbi su iseljavali s Kosova na sjever, u današnju Šumadiju, Mačvu i Vojvodinu. S druge strane, Albanci su se doseljavali na Kosovo s područja sjeverne Albanije.
Za vrijeme osmanskog razdoblja veliki dio stanovništva Kosova prešao je na islam. Prvo su na islam prešli feudalci, zatim gradsko i na kraju seosko stanovništvo. Proces islamizacije trajao je sve do kraja 19. stoljeća. Albanci su u velikom broju prešli na islam.
Nakon neuspjele turske opsade Beča, iduće godine (1684.) stvoren je savez između Austrije, Poljske i Mletačke Republike protiv Osmanskog carstva. U borbu protiv Turaka stupili su i Srbi i Albanci. Potpomognuti ustancima pokorenih kršćana na Balkanu, austrijska vojska napredovala je kroz Srbiju prema Skopju, ali je doživjela poraz od turske vojske kod Kačanika 1690. godine. Austrijska vojska tada se počela povlačiti, a zajedno s njom povukli su se s Kosova u strahu od turske osvete i brojni Srbi, njih oko 100 tisuća, kao i manje grupe Albanaca. Srbe je u povlačenju s Kosova predvodio patrijarh Srpske pravoslavne Crkve Arsenije III. Čarnojević. Taj događaj poznat je kao Velika seoba Srba. Srbi su se s Kosova odselili u Vojvodinu. Na pusta područja Kosova te oko Novog Pazara, južne Morave do Surdulice i Leskovca, Skopja, Kuršumlije i Niša naselili su se Albanci. Veliki broj preostalih Srba oko Novog Pazara prešao je na islam kako bi izbjegli tursku osvetu.[6]
Kačanik je gradić u jugoistočnom dijelu Kosova, dok su Surdulica, Leskovac, Kuršumlija i Niš gradovi na jugu i jugoistoku Srbije.
Povijest Kosova tijekom 20. stoljeća
Tijekom prve polovice 20. stoljeća Kosovo je nekoliko puta mijenjalo vlastodršce. U Prvom balkanskom ratu 1912. srpska i crnogorska vojska zauzele su Kosovo i otjerale tursku vlast. Za vrijeme osvajanja Kosova, srpska vojska je počinila brojne zločine nad albanskim stanovništvom.
Porazom srpske vojske u Prvom svjetskom ratu 1915. godine, austrougarske postrojbe okupirale su sjeverni, a bugarske postrojbe južni dio Kosova. Nakon proboja Solunskog fronta u listopadu 1918., Kosovo su zauzele postrojbe srpske 2. armije. Iste godine, to područje ulazi u sastav novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Na nasilje srpskih vlasti Albanci na Kosovu odgovorili su oružanim otporom koji je srpska vojska ugušila u rujnu 1924. godine. Pod dinastijom Karađorđevića, Kosovo je postalo „teško tlačeni kraljev feud pod vojnom upravom.“
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata (1941.-1945.) Italija je anektirala najveći dio Kosova i priključila ga Kraljevini Albaniji pod talijanskim protektoratom. Manje dijelove Kosova zauzeli su Nijemci i Bugari. Nakon kapitulacije fašističke Italije 1943. godine, Nijemci su okupirali Albaniju i Kosovo. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata postojao je i partizanski pokret na Kosovu. Kosovski partizani željeli su da se Kosovo priključi Albaniji, ali to se nije dogodilo zbog velikog utjecaja Srba i Crnogoraca u jugoslavenskom komunističkom vrhu. U prosincu 1944. došlo je do velikog ustanka Albanaca koji nisu htjeli ponovno doći pod jugoslavensku vlast. Jugoslavenska narodna armija (JNA) s oko 30 tisuća vojnika ugušila je taj otpor u ožujku 1945., a na Kosovu je uvedena vojna uprava.
Od 1945. Kosovo je bilo najprije autonomna oblast, a kasnije autonomna pokrajina u sastavu Socijalističke Republike Srbije, koja je bila jedna od šest jugoslavenskih socijalističkih republika. Usponom Slobodana Miloševića i jačanjem njegove velikosrpske politike, Albanci na Kosovu počeli su pružati otpor od 1989., a 1990. godine albanska većina proglasila je nezavisnost Republike Kosovo koju nije priznala nijedna država osim Albanije. Na srpsku represiju Albanci su odgovorili stvaranjem Oslobodilačke vojske Kosova 1994. godine.
Masovni progoni Albanaca s Kosova dogodili su se 1998.-1999., kada je srpska policija uz podršku Vojske Jugoslavije protjerala s Kosova mnoštvo ljudi, većinom Albanaca. Koliko je ljudi protjerano s Kosova u to vrijeme? Prema podacima Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR-a) broj izbjeglica s Kosova do 9. lipnja 1999. iznosio je blizu 863 tisuće (članak “Operacija Potkova” na web stranici hr.wikipedia.org), dok prema drugom izvoru s Kosova je do 13. lipnja 1999. protjerano približno milijun i pol stanovnika, uglavnom kosovskih Albanaca (članak “Historija Kosova,” podnaslov “Jugoslovenski period,” odjeljak “Sukobi na Kosovu” na web stranici sh.wikipedia.org, također podatak UNHCR-a). Ti progoni bili su praćeni nasiljem i zločinima nad albanskim stanovništvom. Zbog toga je međunarodna zajednica intervenirala i Srbija (to jest Savezna Republika Jugoslavija) našla se pod zračnim udarima NATO snaga 1999. Tada su Kosovo i Metohija došle pod upravu Ujedinjenih naroda, ali se ta pokrajina i dalje službeno računala kao dio Savezne Republike Jugoslavije.
Kosovski parlament 17. veljače 2008. proglasio je nezavisnost Kosova i Metohije od Republike Srbije. Službena Srbija nikada nije priznala tu odluku, ali je Kosovo od tada međunarodno priznalo 98 država.[7]
Povijest Vojvodine u ranom srednjem vijeku
Slavenska plemena (a među njima Hrvati i Srbi) naselila su Vojvodinu u 6. i 7. stoljeću. U 6. stoljeću na području Srijema bila je bizantska pokrajina Panonija, čiji je glavni grad bio Sirmijum (današnja Srijemska Mitrovica, opaska autora članka). U 9. stoljeću cijeli Srijem kratko je vrijeme bio dio države kneza Ljudevita Posavskog (Posavske Hrvatske) koju su pokorili Franci i od nje napravili vazalnu državu. Istočni dio Srijema, kao i ostatak Vojvodine zauzeli su Bugari.
U 11. stoljeću na području istočnog i srednjeg Srijema vladao je Sermon, vazal makedonskog cara Samuila. On je bio car Prvog Bugarskog Carstva. Nakon što je Bizant porazio Samuila 1014. godine, Sermon je uhvaćen i ubijen jer se nije htio pokoriti novoj bizantskoj vlasti.[8]
Ugarska osvaja Bačku u 10. stoljeću, Banat u 11. stoljeću, a istočni Srijem u 12. stoljeću, kada ga Ugarska osvaja od Bizanta. Zapadni Srijem bio je dio hrvatske Kraljevine Slavonije koja se širila prema gradu Mitrovici, da bi ga obuhvatila u 12. stoljeću.
U prvoj polovici 15. stoljeća, neki gradovi i mjesta u Vojvodini bili su u posjedu srpskih despota Stefana Lazarevića i Đurđa Brankovića. Oni su bili vazali ugarskih kraljeva.[9]
Povijest Vojvodine od 15. do 19. stoljeća
Turske provale i osvajanje Srbije 1459. godine dovele su do velikih migracija stanovništva. Srbi u velikom broju dolaze na područje Vojvodine (naročito u razdoblju od 1459. do 1535.), dok je dio Hrvata iselio na zapad ili sjever, u krajeve podalje od izravne turske ratne ugroze. Jedan dio Hrvata koji je ostao u Vojvodini prešao je na islam, dok je drugi dio Hrvata prešao na kalvinizam ili pravoslavlje. Tek je manji broj Hrvata u Vojvodini ostao vjeran katoličanstvu.
Nakon Mohačke bitke 1526. i pada Banata 1552., Vojvodina je potpuno došla pod tursku vlast. U 17. stoljeću u Vojvodinu su doselili Hrvati-Bunjevci. Oni su se naselili oko Dunava i u području znanom kao „Bajski trokut“ te na području Subotice i Sombora. Nešto Hrvata naselilo se i oko Pečuha u Baranji (Pečuh je grad u mađarskom dijelu Baranje, opaska autora knjige). Tijekom turske vladavine Hrvati, Mađari i Srbi živjeli su uglavnom u selima, dok je gradsko stanovništvo pretežno bilo muslimansko.[10]
Poslije mira u Srijemskim Karlovcima 1699. i mira u Požarevcu 1718. između Austrijskog i Turskog Carstva, od turske vlasti oslobođeni su Mađarska, veliki dijelovi Hrvatske i Vojvodina. Dogodile su se još dvije velike seobe Srba (1690. i 1739.) koji su došli s područja Kosova i Srbije u Vojvodinu. S njima se došlo i nešto Makedonaca koji su zajedno sa Srbima bježali od turskog nasilja.
Povlačenjem turske vojske i vlasti, muslimansko stanovništvo napustilo je Vojvodinu. Austrijske vlasti planski su naseljavale Vojvodinu tijekom 18. stoljeća njemačkim, nizozemskim, mađarskim i slavenskim stanovništvom. Zbog svih tih doseljenika različitog etničkog i vjerskog podrijetla, Vojvodina je postala jedna od etnički najmješovitijih regija Europe. Dok je uža Srbija bila pod turskom vlašću (od 15. do 19. stoljeća) Vojvodina je postala kulturno središte srpskog naroda. Najvažnija kulturna središta bili su Srijemski Karlovci, Novi Sad i manastiri na Fruškoj Gori.[11]
Revolucionarna zbivanja 1848.-1849. u Habsburškoj Monarhiji imala su odjeka i na području Vojvodine. U svibnju 1848. Srbi na Narodnoj skupštini u Srijemskim Karlovcima traže osnivanje Srpske Vojvodine. Proklamiran je i savez Srpske Vojvodine s Kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom. Vojvodinom je trebao upravljati srpski vojvoda kojega bi birao Zemaljski sabor u Zagrebu. Za vojvodu je izabran Stevan Šupljikac, Karlovačka mitropolija uzdignuta je na stupanj patrijaršije, a tadašnji mitropolit Josif Rajačić proglašen je za srpskog patrijarha. Izabran je i narodni odbor kao privremena vlada Vojvodine.
Mađarska vlada proglasila je buntovničkim srpski pokret u Vojvodini i odlučila ga je vojno slomiti. Kad je austrijski car Franjo Josip proglasio Mađare buntovnicima, srpske trupe iz Vojvodine uključile su se u carsku vojsku i sudjelovale su u gušenju revolucije u Mađarskoj.
Centralistički austrijski ustav od 4. ožujka 1849. potvrdio je osnivanje Srpskog Vojvodstva i Tamiškoga Banata u čijem su sastavu bili i Rumski i Iločki okrug Srijemske županije. Vojvodstvo je dobilo status posebnog upravnog područja pod upravom pokrajinske vlasti bečkog ministarstva. Carskim patentom od 18. studenog 1849. austrijski car svojem naslovu dodao je i titulu velikog vojvode. Premda formalno autonomno, Srpsko Vojvodstvo bilo je pod neposrednim nadzorom Austrije. Vojvodstvom je upravljao austrijski guverner sa sjedištem u Temišvaru, a službeni jezik bio je njemački. Sa stajališta austrijskoga dvora, u Srpskom Vojvodstvu govorili su se službeno njemački i ilirski jezik. Austrija je 27. prosinca 1860. ukinula Srpsko Vojvodstvo, a njegova područja priključila je Ugarskoj.[12] Ilirski jezik Srbi su nazivali srpskim jezikom.
Prema popisu stanovništva iz 1850./1851.Srpsko Vojvodstvo s Tamiškim Banatom imalo je ukupno 1 396 888 stanovnika. Od tog broja najviše je bilo Rumunja (347 459) i Nijemaca (335 080). Srbi su bili na trećem mjestu (321 110) i činili su oko 23% stanovništva tog teritorija. Mađari su bili četvrti narod po brojnosti (221 845). Hrvata je bilo samo 2 860, ali su zato Bunjevci i Šokci bili peti narod po brojnosti (62 936). Od ostalih naroda bilo je u Srpskom Vojvodstvu i Tamiškom Banatu još i Rusina, Slovaka, Bugara, Židova, Roma, Čeha, Grka i Cincara. [13]
Austro-ugarskom nagodbom 1867. i Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. ojačao je položaj Ugarske. Banat i Bačka došli su pod upravu Ugarske, dok je Srijem došao pod upravu Hrvatske.[14]
Povijest Vojvodine u 20. stoljeću
Propašću Austro-Ugarske u jesen 1918., Vojvodina je kratko vrijeme bila u sastavu Države Slovenaca, Hrvata i Srba (Država SHS), da bi 1. prosinca 1918. ušla u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U toj državi vladala je srpska dinastija Karađorđević, a Srbi su bili većinski narod. Za Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca počelo je i naseljavanje Srba u Vojvodinu iz „manje razvijenih krajeva“ kao što su Lika, Bosna, Crna Gora i Makedonija.
Raspadom prve jugoslavenske države, koja se od 1929. zvala Kraljevina Jugoslavija, njezin je teritorij podijeljen, pa je tako bila podijeljena i Vojvodina. Bačka je pripala Mađarskoj, Srijem ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, dok je Banat bio posebna autonomna oblast kojom je upravljala njemačka nacionalna manjina, iako je Banat formalno i dalje bio dio Srpske države u razdoblju 1941.-1944.
Potkraj i nakon završetka Drugoga svjetskog rata, nova jugoslavenska komunistička vlast na čelu s Josipom Brozom Titom protjerala je dio nesrpskog stanovništva iz Vojvodine. Naročito se to odnosilo na Nijemce, koji su velikom većinom protjerani u Njemačku. U njihove napuštene kuće doselio se novi val srpskog stanovništva, kolonista iz Like, Bosne i Hercegovine te Crne Gore.
Popis stanovništva Vojvodine iz 1931. daje nam podatke kako su se Vojvođani izjasnili prema materinjem jeziku. Nešto manje od 330 tisuća Vojvođana izjasnilo se da im je materinji jezik njemački (20,2% stanovništva), dok je Vojvođana kojima je materinji jezik bio srpski bilo oko 614 tisuća ili 37,8% stanovništva Vojvodine. Hrvata je tada bilo u Vojvodini oko 132 i pol tisuće ili 8,2% stanovništva Vojvodine.
Prema popisu stanovništva Vojvodine iz 1948., Vojvođani su se izjašnjavali po narodnosti. Kao Srbi izjasnilo ih se nešto više od 840 tisuća ili 50,6% stanovništva, dok se kao Nijemci izjasnilo nešto manje od 32 tisuće Vojvođana ili tek 1,9% stanovništva. To znači da je pri kraju i neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata iz Vojvodine otišlo milom ili silom nešto manje od 300 tisuća Nijemaca. To za velikosrpske nacionaliste nije zločin, ali smatraju zločinom što je oko 250 tisuća Srba otišlo iz Hrvatske tijekom operacije “Oluja” 1995. godine. Protjerivanje nesrpskog stanovništva za velikosrpske nacionaliste normalna je stvar, a ne bi trebala biti!
Odlaskom gotovo 300 tisuća Nijemaca iz Vojvodine Srbi su ostvarili malu, natpolovičnu većinu u stanovništvu Vojvodine. Broj Hrvata u Vojvodini 1948. iznosio je nešto manje od 134 tisuće ili 8,1% stanovništva. Prema tome, broj Hrvata u Vojvodini i njihov postotni udio u stanovništvu Vojvodine u razdoblju 1931.-1948. nije se značajnije promijenio.
Osim Srba, povećao se i broj Mađara u razdoblju 1931.-1948. s oko 376 tisuća ili 23,2% stanovništva 1931, na blizu 429 tisuća ili 25,8% stanovništva Vojvodine 1948. godine.
Podatke o popisima stanovništva Vojvodine možete naći u članku “Demografija Vojvodine,” podnaslovi “Popisi stanovništva u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji” te “Popisi stanovništva u Vojvodini od 1948. godine” na web stranici sh.wikipedia.org.
Od 1945. godine pa do danas, Vojvodina je kao autonomna pokrajina dio Srbije. Tijekom 1990-ih, za vrijeme rata u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, velikosrpski nacionalisti protjerali su brojne Hrvate iz Vojvodine. Preostali vojvođanski Hrvati morali su se etnički opredjeljivati kao Bunjevci i Šokci jer srbijanske vlasti nisu priznavale Hrvate kao narod, pa ni kao nacionalnu manjinu. Stanje se nešto popravilo od 2000. godine dolaskom novih demokratskih snaga na vlast u Vojvodini i Srbiji.[15]
Koliko je Hrvata i Bunjevaca protjerano iz Vojvodine tijekom 1990-ih? Prema popisu stanovništva iz 1981., u Vojvodini je živjelo 109 203 Hrvata ili 5,37% stanovništva Vojvodine. U rezultatima popisa nisu se spominjali Bunjevci.
Prema popisu stanovništva Vojvodine iz 2002. godine, Hrvata je bilo 56 546 ili 2,78% stanovništva Vojvodine, dok je Bunjevaca bilo 19 766 ili 0,97% stanovništva. Zajedno, u Vojvodini je 2002. Hrvata i Bunjevaca bilo 76 312 ili 3,75% stanovništva Vojvodine. U odnosu na 1981., ako Hrvatima dodamo i Bunjevce, 2002. godine u Vojvodini je bilo 32 891 manje Hrvata i Bunjevaca nego 1981. godine. Tih nešto manje od 33 tisuće Hrvata i Bunjevaca bilo je oko 30% svih Hrvata koji su živjeli u Vojvodini 1981. godine!
Doseljavanje većeg broja Srba u Vojvodinu tijekom druge polovice 20. stoljeća uz protjerivanje njemačkog te jednog dijela hrvatskog stanovništva odrazilo se i na etničku sliku Vojvodine. Prema popisu stanovništva iz 2002. Srba je u Vojvodini bilo oko milijun i 320 tisuća ili 65% stanovništva, dok je Mađara bilo oko 290 tisuća ili nešto više od 14% stanovništva, Hrvata je bilo oko 56 i pol tisuća ili 2,78% stanovništva, dok je Bunjevaca bilo nešto manje od 20 tisuća ili 0,97% stanovništva Vojvodine.[16]
Usporedbe radi, prema popisu stanovništva Vojvodine iz 1948., tada je Hrvata bilo oko 134 tisuće ili 8,1% stanovništva, a Mađara je bilo oko 429 tisuća ili 25,8% stanovništva Vojvodine. Očit je pad broja Hrvata i Mađara u Vojvodini tijekom druge polovice 20. i početkom 21. stoljeća, dok se udio Srba u istom razdoblju u stanovništvu Vojvodine povećao s 50,6% 1948. na 65% 2002. godine. Nijemaca je 2002. u Vojvodini bilo 3 154 pripadnika ili 0,16% stanovništva, dok ih je 1931. bilo u Vojvodini blizu 330 tisuća ili 20,2% stanovništva!
U odnosu na popis stanovništva iz 1850./1851. kada je Srba u Vojvodini bilo oko 23%, njihov udio se na tom području u postotku povećao za skoro tri puta u posljednjih 151 godinu, to jest u razdoblju od 1851. do 2002. godine.
Zaključne misli
Bizantsko Carstvo vladalo je Kosovom od 5. do 9. stoljeća te većim dijelom 11. i 12. stoljeća. Sve u svemu, to je nešto manje od 600 godina vladavine Bizantskog Carstva nad Kosovom, carstva u kojem su Grci imali vlast nad drugim narodima tog carstva.
Prvo Bugarsko Carstvo trajalo je od 681. do 1018. godine i obuhvaćalo je velika područja Balkana, među njima i Kosovo i to tijekom 9. i 10. stoljeća, pa sve do 1018. godine. Drugo Bugarsko Carstvo na vrhuncu svoje moći (oko 1220.-1250.) ponovno je obuhvaćalo velike dijelove Balkana uključujući i Kosovo. Bugari su vladali Kosovom oko 250 godina. Turci su vladali Kosovom od 1455. do 1912. godine, dakle 457 godina.
A Srbi? Oni su vladali Kosovom početkom 13. stoljeća (otprilike od 1200. do 1220. godine), a nakon slabljenja Drugog Bugarskog Carstva sredinom 13. stoljeća, Srbi su ponovno vladali Kosovom od od sredine 13. do sredine 15. stoljeća to jest od oko 1250. do 1455. godine, kada Kosovo potpuno pada pod tursku vlast. Dakle, Srbi su vladali Kosovom oko 225 godina u srednjem vijeku. Ako tome dodamo još 80 godina srpskog vladanja nad Kosovom tijekom 20. stoljeća ( od Prvog balkanskog rata 1912. do 1915., kada je Srbija doživjela poraz od Austro-Ugarske i Bugarske, pa je Kosovo bilo okupirano od vojski tih zemalja), zatim od 1918. do 1941. za vrijeme prve jugoslavenske države te od 1945. do 1999., za vrijeme druge Jugoslavije i Miloševićeve Savezne Republike Jugoslavije. To je ukupno oko 305 godina srpskog vladanja na Kosovu, koje je 1999. došlo pod upravu Ujedinjenih naroda.
Iz ovih brojki vidimo da su Bizantinci (u biti Grci) i Turci dulje vladali Kosovom kroz povijest nego Srbi. Imaju li Grci i Turci pravo reći da je Kosovo njihovo?
U želji da Kosovo opet učini srpskim, srbijanske vlasti na čelu sa Slobodanom Miloševićem pokrenule su veliku akciju etničkog čišćenja albanskog stanovništva 1998.-1999., ali se tome suprotstavila međunarodna zajednica. Intervencija NATO-a spriječila je Miloševića u njegovu planu da etnički očisti Kosovo od Albanaca i tamo naseli Srbe, a među njima i Srbe koji su otišli iz Hrvatske tijekom Domovinskog rata, a naročito tijekom operacije “Oluja” početkom kolovoza 1995. godine.
Usput rečeno, za velikosrpske nacionaliste je zločin što je Hrvatsku tada napustilo blizu 250 tisuća Srba, a nije za velikosrpske nacionaliste bio zločin kada su 1991. pobunjeni Srbi u Hrvatskoj protjerivali i ubijali svoje susjede Hrvate i pripadnike nekih nacionalnih manjina kako bi mogli stvoriti svoju paradržavu Krajinu koja bi se jednog dana ujedinila sa Srbijom!
Nije za velikosrpske nacionaliste zločin ni pokušaj etničkog čišćenja Kosova 1998.-1999., kada su srpska policija i Vojska Jugoslavije prema podacima Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR-a) do lipnja 1999. protjerale s Kosova između 863 tisuće pa do čak približno milijun i pol stanovnika, uglavnom kosovskih Albanaca. Ako uzmemo kao približno točnu brojku od gotovo 863 tisuće prognanih Kosovara i to velikom većinom Albanaca, to je još uvijek skoro tri i pol puta veća brojka od broja Srba (blizu 250 tisuća) koji su napustili Hrvatsku tijekom operacije “Oluja.”
Ako pogledamo sastav stanovništva Kosova kroz povijest, vidjet ćemo da su tamo od ranog srednjeg vijeka živjeli Arbreši, preci današnjih Albanaca, dok su Srbi kasnije došli na Kosovo, negdje u 9.-10. stoljeću.
Prema popisu stanovništva Kosova iz 2024. Albanci su činili 91,6%, a Srbi 2,3% stanovništva. Islamska zajednica na Kosovu 2024. činila je 93,49% stanovništva, a pravoslavci 2,31% stanovništva. Očito je da je Kosovo daleko više albansko nego srpsko, ne samo po nacionalnosti, već i po prevladavajućoj religiji (islamu) i islamskoj kulturi.[17]
Stoga, ako je za Srbe Kosovo Srbija jer su Srbi kroz povijest vladali Kosovom oko 300 godina, onda bi netko mogao reći da je Srbija zapravo Turska jer su Turci oko 400 godina vladali Srbijom (od 15. do 19. stoljeća)! Kako god, Kosovo nije Srbija, ni po nacionalnom sastavu stanovništva, a ni po društveno-gospodarskom, kulturnom i povijesnom razvoju. Kosovo je posebna zemlja u odnosu na Srbiju, baš kao što su to i Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Vojvodina!
Što se tiče Vojvodine, pojedini njezini dijelovi (Bačka, Banat i Srijem) bili su od 6. do 12. stoljeća pod vlašću Bizanta, Bugara i Franaka. Srijem je kraće vrijeme u 9. stoljeću bio dio države kneza Ljudevita Posavskog (Posavske Hrvatske), a zapadni Srijem je u 12. stoljeću bio dio hrvatske Kraljevine Slavonije.
Ugarski (mađarski) kraljevi potpuno su zauzeli Vojvodinu do 12. stoljeća (Bačku u 10. stoljeću, Banat u 11. stoljeću te Srijem u 12. stoljeću) da bi njome vladali idućih oko 400 godina, to jest sve do turskog osvajanja Vojvodine u 16. stoljeću. Turski sultani vladali su Vojvodinom veći dio 16. i cijelo 17. stoljeće, dakle nešto oko stoljeće i pol.
Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. Austrijsko Carstvo zauzelo je gotovo cijelu Vojvodinu, osim istočnog Srijema i Temišvarskog (Tamiškog) Banata koji su ostali pod Turcima do 1718. Te godine, prema odredbama mira u Požarevcu sklopljenog između Habsburške Monarhije, Osmanskog (Turskog) Carstva i Venecije, cijela Vojvodina došla je pod austrijsku vlast i ostat će pod njom do Austro-ugarske nagodbe 1867. Tako je Austrija vladala Vojvodinom 168 godina (1699.-1867.).
Od Austro-ugarske nagodbe 1867.pa sve do raspada Austro-Ugarske 1918., Vojvodina je bila pod ugarskom (mađarskom) vlašću, dakle 51 godinu. Ako tome dodamo i onih oko 400 godina vladanja ugarskih kraljeva nad Vojvodinom u srednjem vijeku (od 12. do 16. stoljeća) ispada da su Mađari vladali čitavom Vojvodinom oko 450 godina, Austrijanci oko 168 godina, a Turci oko 150-200 godina (u Srijemu nešto dulje nego li u Bačkoj i Banatu jer je Srijem ranije pao pod tursku vlast).
Zašto sam napisao da su Mađari vladali čitavom Vojvodinom oko 450 godina? Zato što je Bačka bila pod ugarskom vlašću od 10. do 16. stoljeća, dakle oko 600 godina, plus onih 51 godinu u razdoblju 1867.-1918. Banat je bio pod ugarskom vlašću od 11. do 16. stoljeća, dakle oko 500 godina, plus onih 51 godinu u razdoblju 1867.-1918. Srijem je bio pod ugarskom vlašću od 12. do 16. stoljeća, dakle oko 400 godina, plus onih 51 godinu od 1867. do 1918. Iako je Srijem u razdoblju 1867.-1918. bio u sastavu Kraljevina Hrvatske i Slavonije, one su bile dio ugarskih zemalja, to jest zemalja Krune svetoga Stjepana, pa je tako ugarska vlast pod svojom upravom imala Hrvatsku i Slavoniju, a time i Srijem.
Jedno kraće vrijeme u 19. stoljeću (1849.-1860.) Srbi su imali tvorevinu zvanu Srpsko Vojvodstvo i Tamiški Banat u kojem su činili oko 23% stanovništva. Brojniji od njih bili su Rumunji i Nijemci. To Srpsko Vojvodstvo tijekom svog kratkog postojanja bilo je pod austrijskom upravom. Iako se ta tvorevina nazivala srpskom, Srbi u njoj nisu imali vlast nad drugim narodima Vojvodine.
Srbi su vladali Vojvodinom između dva svjetska rata, za vrijeme prve jugoslavenske države (1918.-1941.) te od kraja Drugoga svjetskog rata pa do danas (1945.-2025.), za vrijeme druge, socijalističke Jugoslavije, Miloševićeve Savezne Republike Jugoslavije i sadašnje Republike Srbije. Sve zajedno (1918.-1941. i 1945.-2025.) to su 103 godine srpskog vladanja Vojvodinom. Iz ovih brojki možemo vidjeti da su Mađari, Austrijanci i Turci mnogo dulje vladali Vojvodinom nego Srbi.
Što se tiče stanovništva Vojvodine, bilo je mnogo migracija, naročito u vrijeme ratova s Turcima (od 15. stoljeća) kada Srbi u većem broju doseljuju u Vojvodinu. Odlaskom turske vlasti iz većeg dijela Vojvodine krajem 17. stoljeća, došlo je do dvije velike seoba Srba s Kosova i iz Srbije u Vojvodinu (1690. i 1739.-1740.). Tako se povećao broj Srba u Vojvodini, ali oni su ipak prema popisu stanovništva iz 1850.-1851. činili tek 23% stanovništva Vojvodine (to jest Srpskog Vojvodstva i Tamiškoga Banata), dakle nešto manje od jedne četvrtine svih žitelja tog područja.
Bez obzira na njihov manji broj, Srbi su smatrali da imaju pravo na svoju državu u Austrijskom Carstvu. Dobivanje Srpskog Vojvodstva od strane austrijskih vlasti u razdoblju 1849.-1860. bila je nagrada vojvođanskim Srbima što su se u revoluciji 1848.-1849. borili na strani Austrije protiv Mađara. Ipak, Srpsko Vojvodstvo i Tamiški Banat nisu bili duga vijeka, ali je postojanje Srpskog Vojvodstva makar i na samo 11 godina bilo dovoljno da potpali plamen velikosrpstva koje će i u kasnijim desetljećima pa sve do danas tvrditi da je Vojvodina srpska zemlja, bez obzira što su Srbi u Vojvodini stoljećima bili manjina.
Tijekom 20. stoljeća, a naročito u njegovoj drugoj polovici, Srbi su se nastavili naseljavati u Vojvodini, istjeravši pritom gotovo 300 tisuća Nijemaca potkraj i neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata te blizu 33 tisuće Hrvata i Bunjevaca tijekom 1990-ih. Na taj način, Srbi su ostvarili skoro dvotrećinsku većinu u stanovništvu Vojvodine prema popisu stanovništva iz 2002. godine. Mađara je tada bilo u Vojvodini nešto više od 14% stanovništva, Hrvata 2,78% stanovništva dok je Bunjevaca bilo samo 0,97% u stanovništvu Vojvodine.
Za Srbe, Vojvodina je njihova. Dokaz tome je činjenica da čine dvije trećine stanovništva Vojvodine. No, Srbi smatraju da je i Kosovo njihovo, iako prema popisu stanovništva iz 2024. na Kosovu je Srba bilo 2,3% a Albanaca 91,6% stanovništva.
Srbi misle da je Kosovo njihovo bez obzira koliko ih tamo ima jer je Kosovo neko vrijeme u srednjem vijeku bilo u sastavu srpske države. Zbog toga Srbija ne želi priznati neovisnost Kosova.
To je opasna politička igra, jer bi onda i Hrvati mogli tražiti natrag Srijem koji je u vrijeme Austro-Ugarske (sve do 1918.) bio u sastavu Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. I u ranom srednjem vijeku (9. stoljeće) Srijem je kraće vrijeme bio dio Posavske Hrvatske kneza Ljudevita Posavskoga, baš kao što je i u 12. stoljeću zapadni Srijem bio dio hrvatske Kraljevine Slavonije.
Po toj logici, mogu i Mađari zatražiti natrag Bačku i Banat jer su njihovi kraljevi vladali tim krajevima oko 500-600 godina ( u Bačkoj od 10. do 16. stoljeća, u Banatu od 11. do 16. stoljeća), a ugarska (mađarska) uprava tamo je bila i u razdoblju od sklapanja Austro-ugarske nagodbe do sloma Austro-Ugarske (1867.-1918.). Da nije propala Austro-Ugarska 1918. godine, Bačka, Banat i Srijem vjerojatno nikada ne bi došli pod srpsku vlast, a vjerojatno ne bi bilo ni tvorevine zvane Kraljevstvo (ili Kraljevina) Srba, Hrvata i Slovenaca, koje se od 1929. zvalo Kraljevina Jugoslavija.
[1] Izvor-sh.wikipedia.org, članak „Historija Kosova,“ uvodni dio članka.
[2] Isti izvor, isti članak, uvodni dio članka.
[3] Isti izvor, isti članak, podnaslov „Srednji vek.“
[4] Isti izvor, isti članak, podnaslov „Srednji vek.“
[5] Izvor-sr.wikipedia.org, članak na ćirilici „Istorija Kosova i Metohije,“ podnaslov „Srednji vek.“
[6] Isti izvor, isti članak, podnaslov „Osmanski period (1455-1912).“
[7] Više o povijesti Kosova u 20. stoljeću vidi na web stranici sh.wikipedia.org, članak „Historija Kosova,“ podnaslov „Jugoslovenski period.“ Popis zemalja koje su priznale nezavisnost Kosova nalazi se na web stranici hr.wikipedia.org, članak „Međunarodno priznanje Kosova,“ podnaslov s tablicom „Države koje su priznale neovisnost Kosova.“
[8] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Vojvodina,“ poglavlje „Povijest,“ podnaslov „Opći pregled.“ O caru Samuilu vidi na istoj web stranici, članak „Samuilo.“
[9] Isti izvor, članak „Vojvodina,“ poglavlje „Povijest,“ podnaslov „Opći pregled.“
[10] Isti izvor i članak, poglavlje „Povijest,“ podnaslov „Tursko doba.“
[11] Isti izvor i članak, poglavlje „Povijest,“ podnaslov „Vrijeme naseljavanja i seoba.“
[12] Isti izvor i članak, poglavlje „Povijest,“ podnaslov „Početci autonomije.“
[13] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Srpsko vojvodstvo i Tamiški banat,“ podnaslov „Stanovništvo.“
[14] Isti izvor, članak „Vojvodina,“ poglavlje „Povijest,“ podnaslov „Početci autonomije.“
[15] Isti izvor i članak, poglavlje „Povijest,“ podnaslovi „Kraljevina SHS i Jugoslavija“ i „Poslijeratna Vojvodina.“
[16] Izvor-sh.wikipedia.org, članak “Demografija Vojvodine,” podnaslov “Popisi stanovništva u Vojvodini od 1948. godine,” popis stanovništva 2002. godine.
[17]Izvor-web stranica glasamerike.net, članak „Prvi konačni rezultati popisa: Kosovo ima 1.602.515 stanovnika-91,6 odsto Albanaca i 2,3 odsto Srba.“ Članak je objavljen 19. decembra (prosinca) 2024.
