Slogan „Kosovo je Srbija“ popularan je među Srbima. Međutim, koliko su Srbi dugo vremena vladali Kosovom, a koliko neki drugi narodi? Jesu li Srbi tijekom povijesti bili većinski narod na Kosovu? Ako neki narod želi prisvajati određeni teritorij, onda je bitno koliko je dugo taj narod vladao tim teritorijem te jesu li bili većinski narod na tom području.
Srbi Vojvodinu također smatraju Srbijom. Vojvodina se tijekom povijesti nalazila pod vlašću različitih vladara, a pod vlast Srbije došla je tek u jesen 1918. godine raspadom Austro-Ugarske, u čijem se sastavu Vojvodina nalazila do te godine.
U ovom članku dat ću kratki pregled povijesti Kosova i Vojvodine kako bismo utvrdili koliko su dugo Srbi vladali tim zemljama, a koliko neki drugi narodi. Također ćemo utvrditi tko je još tijekom povijesti živio na Kosovu i u Vojvodini osim Srba. Imaju li ti narodi pravo govoriti da su Kosovo i Vojvodina njihovi?
Kratki pregled povijesti Kosova
Rimljani su vladali Kosovom od 1. do 6. stoljeća, zatim Vizantinci (Bizantsko Carstvo, opaska autora članka) s prekidima od 6. do 12. stoljeća, Bugari s prekidima od 9. do 13. stoljeća, zatim Srbi od 13. do 15. stoljeća te Turci Osmanlije od 15. do 20 stoljeća.[1]
Već ovaj pojednostavljeni prikaz duljine vladanja pojedinih naroda nad Kosovom pokazuje da su Srbi koji tvrde da je Kosovo njihovo vladali njime u srednjem vijeku mnogo kraće od Bugara i Turaka Osmanlija. Iako su vladali Kosovom mnogo dulje od Srba, ni Bugari a ni Turci ne prisvajaju Kosovo kao svoj teritorij!
Kosovo je tijekom povijesti imalo raznoliki sastav stanovništva. Na njemu su stoljećima živjeli Albanci, Srbi, Romi i Turci. Raznolikost stanovništva posljedica je migracijskih kretanja stanovništva tijekom povijesti.[2]
Slavenska plemena naselila su Balkanski poluotok u 6. i 7. stoljeću. Preci Srba počeli su naseljavati Kosovo približno dva do tri stoljeća nakon vala doseljavanja Slavena u 7. stoljeću. Preci današnjih Srba su na području Kosova zatekli starosjedioce Arbreše, pretke današnjih Albanaca, koji vode porijeklo od Ilira. Nakon dolaska Slavena, Arbanasi (Albanci, opaska autora članka) su se povukli u planine i na arbanaško primorje naročito južno od Skadra. Prva slavenska država na tom tlu bilo je Bugarsko Carstvo, čija se vlast smjenjivala s vizantijskom (to jest s Bizantskim Carstvom, opaska autora članka) sve do kraja 12. stoljeća.[3]
Iz ovih podataka o stanovništvu možemo zaključiti kako su Arbreši, preci današnjih Albanaca živjeli na području Kosova prije dolaska Slavena na Balkan, dakle Arbreši i njihovi potomci Albanci su starosjedioci Kosova! Preci današnjih Srba dolaze na Kosovo dva do tri stoljeća nakon vala doseljenja Slavena u 7. stoljeća, dakle preci današnjih Srba dolaze na Kosovo negdje u 9. ili 10. stoljeću. Prema tome, Albanci su dulje živjeli na Kosovu od Srba.
Opširniji pregled povijesti Kosova
Prvo Bugarsko Carstvo trajalo je od 681. do 1018. godine, dakle ukupno 337 godina. Tijekom tog razdoblja Carstvo je obuhvaćalo područja današnje Bugarske, sjeverne Grčke, velike dijelove Rumunjske, Srbije i Vojvodine te Kosovo. To se može vidjeti na povijesnoj karti koja prikazuje teritorij Prvog Bugarskog Carstva potkraj 9. stoljeća. Karta je preuzeta s web stranice hr.wikipedia.org, članak „Prvo Bugarsko Carstvo.“
Propašću tog Carstva 1018. godine većim dijelom Balkana, pa tako i Kosovom zavladalo je Bizantsko Carstvo. Tokom 12. stoljeća Srbi iz Raške počinju prodirati na područje Kosova. Bizantinci su vodili ratove za Kosovo tijekom 11. i 12. stoljeća, jer su dukljanski vladar Bodin te veliki župani Raške Vukan i Stefan Nemanja htjeli staviti Kosovo pod svoju vlast. Borbe s Bizantskim Carstvom vođene su s promjenjivim uspjehom, ali su početkom 13. stoljeća župani novonastale srpske države svojim posjedima priključili i Kosovo. Naredna dva stoljeća Srbi na Kosovu grade mnoge crkve i zadužbine i sve do pada pod tursku vlast, to područje je važan dio srpske srednjovjekovne države.[4] Duklja je prva crnogorska država u ranom srednjem vijeku, a Konstantin Bodin bio je jedan od njezinih najvećih vladara. Raška je bila ranosrednjovjekovna Srbija.
Prema srpskohrvatskoj Wikipediji (sh.wikipedia.org) možemo zaključiti kako su veliki župani Raške stavili Kosovo pod srpsku vlast početkom 13. stoljeća. Međutim, srpskohrvatska Wikipedija ne spominje Drugo Bugarsko Carstvo koje je trajalo od 1185. do 1396. Carstvo je bilo na vrhuncu moći u vrijeme vladanja Kalojana i Ivana Asena II. Povijesna karta dolje pokazuje granice Drugog Bugarskog Carstva za vladanja Ivana Asena II. nakon 1230. godine. Na karti se može vidjeti da je Drugo Bugarsko Carstvo obuhvaćalo područja današnje Bugarske, dijelove Rumunjske, sjevernu i središnju Grčku, Albaniju, Sjevernu Makedoniju, Kosovo i veliki dio današnje Srbije. Karta je preuzeta s web stranice hr.wikipedia.org, članak „Drugo Bugarsko Carstvo.“
Dakle, ako su raški veliki župani zauzeli Kosovo početkom 13. stoljeća, nekoliko desetljeća kasnije Kosovo kao i druge balkanske zemlje došle su pod vlast Drugog Bugarskog Carstva. Novi uspon Bizanta (Nicejskog Carstva) od 1240. godine i potom mongolska invazija sveli su Drugo Bizantsko Carstvo na status drugorazredne države koja je neko vrijeme bila i mongolski vazal. Kako god, jedno kraće vrijeme u prvoj polovici 13. stoljeća Bugari su ponovno vladali Kosovom (otprilike 1230.-1250.). Ako računamo i razdoblje Prvog Bugarskog Carstva (681.-1018.) Bugari su vladari Kosovom oko 357 godina tijekom srednjeg vijeka.
Opadanjem moći Drugog Bugarskog Carstva sredinom 13. stoljeća vratilo je Kosovo pod srpsku vlast. Bitka na Kosovu polju 1389. završila je tako što su Srbi odbili napad osmanske vojske ( to jest turske vojske, opaska autora članka). Turci su se povukli s Kosova i iz Makedonije, ali je tri mjeseca nakon kosovske bitke Ugarska napala Srbiju, pa je srpska kneginja Milica prihvatila vazalni odnos prema Osmanskom carstvu. Zauzvrat, Osmanlije su pomogli Srbiji u obrani od ugarskog napada. Borbe između Srba i Turaka Osmanlija za Kosovo nastavit će se sve do 1455. godine, kada Kosovo potpuno potpada pod tursku vlast.[5]
Pod turskom (osmanskom) vlašću Kosovo će ostati sve do 1912. godine, dakle punih 457 godina. Tijekom tog razdoblja Srbi će iseljavati s Kosova na sjever, u današnju Šumadiju, Srijem, Mačvu i Vojvodinu. S druge strane, Albanci su se doseljavali na Kosovo s područja sjeverne Albanije.
Za vrijeme osmanskog razdoblja veliki dio stanovništva Kosova prešao je na islam. Prvo su na islam prešli feudalci, zatim gradsko i na kraju seosko stanovništvo. Proces islamizacije trajao je sve do kraja 19. stoljeća. Albanci su u velikom broju prešli na islam.
Nakon neuspjele turske opsade Beča, iduće godine (1684.) stvoren je savez između Austrije, Poljske i Mletačke Republike protiv Osmanskog carstva. U borbu protiv Turaka stupaju i Srbi i Albanci. Potpomognuti ustancima pokorenih kršćana na Balkanu, austrijska vojska napredovala je kroz Srbiju prema Skopju, ali je doživjela poraz od turske vojske kod Kačanika 1690. godine. Austrijska vojska tada se počela povlačiti, a zajedno s njom povukli su se s Kosova u strahu od turske osvete i brojni Srbi, njih oko 100 tisuća, kao i manje grupe Albanaca. Srbe je u povlačenju s Kosova predvodio patrijarh Srpske Pravoslavne Crkve Arsenije III. Čarnojević. Taj događaj poznat je kao Velika seoba Srba. Srbi su se s Kosova odselili u Vojvodinu. Na pusta područja Kosova te oko Novog Pazara, južne Morave do Surdulice i Leskovca, Skopja, Kuršumlije i Niša naselili su se Albanci. Veliki broj preostalih Srba oko Novog Pazara prešao je na islam kako bi izbjegli tursku osvetu.[6]
Kačanik je gradić u jugoistočnom dijelu Kosova, dok su Surdulica, Leskovac, Kuršumlija i Niš gradovi na jugu i jugoistoku Srbije.
Povijest Kosova tijekom 20. stoljeća
Tijekom 20. stoljeća Kosovo je često mijenjalo vlastodršce. U Prvom balkanskom ratu 1912. srpska i crnogorska vojska zauzima Kosovo i protjeruje tursku vlast. Tijekom osvajanja Kosova srpska vojska je počinila brojne zločine nad albanskim stanovništvom.
Porazom srpske vojske u Prvom svjetskom ratu 1915. godine, austrougarske postrojbe okupirale su sjeverni, a bugarske postrojbe južni dio Kosova. Nakon proboja Solunskog fronta, u listopadu 1918. Kosovo zauzimaju postrojbe srpske 2. armije i to područje iste godine ulazi u sastav novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Na nasilje srpskih vlasti Albanci na Kosovu odgovorili su oružanim otporom, koji je srpska vojska ugušila u rujnu 1924. godine. Pod dinastijom Karađorđevića, Kosovo je postalo „teško tlačeni kraljev feud pod vojnom upravom.“
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata (1941.-1945.) Italija je anektirala najveći dio Kosova i priključila ga Kraljevini Albaniji pod talijanskim protektoratom. Manje dijelove Kosova zauzeli su Nijemci i Bugari. Nakon kapitulacije fašističke Italije 1943. godine, Nijemci su okupirali Albaniju i Kosovo. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata postojao je i partizanski pokret na Kosovu. Kosovski partizani željeli su da se Kosovo priključi Albaniji, ali to se nije dogodilo zbog velikog utjecaja Srba i Crnogoraca u jugoslavenskom komunističkom vrhu. U prosincu 1944. došlo je do velikog ustanka Albanaca koji nisu htjeli ponovno doći pod jugoslavensku vlast. Vojska Jugoslavenske narodne armije (JNA) s oko 30 tisuća vojnika ugušila je taj otpor u ožujku 1945., a na Kosovu je zavedena vojna uprava.
Od 1945. Kosovo je bilo najprije autonomna oblast, a kasnije autonomna pokrajina u sklopu Socijalističke Republike Srbije. Usponom Slobodana Miloševića i njegove velikosrpske politike, Albanci na Kosovu počinju pružati otpor od 1989., a iduće 1990. godine albanska većina proglasila je nezavisnost Republike Kosovo, koju nije priznala nijedna država osim Albanije. Na srpsku represiju Albanci su odgovorili stvaranjem Oslobodilačke vojske Kosova 1994. godine.
Masovni progoni Albanaca s Kosova dogodili su se 1998.-1999., kada je srpska policija uz podršku Vojske Jugoslavije protjerala s Kosova nešto manje od 2 milijuna Albanaca. Ti progoni bili su praćeni nasiljem i zločinima nad albanskim stanovništvom. Zbog toga je međunarodna zajednica intervenirala i Srbija (to jest Savezna Republika Jugoslavija) se našla pod zračnim udarima NATO snaga 1999. Tada su Kosovo i Metohija došle pod upravu Ujedinjenih naroda, ali se ta pokrajina i dalje službeno računala kao dio Savezne Republike Jugoslavije.
Kosovski parlament je 17. veljače 2008. proglasio nezavisnost Kosova i Metohije od Republike Srbije. Službena Srbija nikada nije priznala tu odluku, ali je Kosovo od tada međunarodno priznalo 98 država.[7]
Povijest Vojvodine u ranom srednjem vijeku
Slavenska plemena (a među njima Hrvati i Srbi) naselila su Vojvodinu u 6. i 7. stoljeću. U 6. stoljeću na području Srijema bila je bizantska pokrajina Panonija, čiji je glavni grad bio Sirmijum. U 9. stoljeću cijeli Srijem kratko je vrijeme bio dio države kneza Ljudevita Posavskog (Posavske Hrvatske) koju su pokorili Franci i od nje napravili vazalnu državu. Istočni dio Srijema, kao i ostatak Vojvodine zauzeli su Bugari.
U 11. stoljeću na području istočnog i srednjeg Srijema vladao je Sermon, vazal makedonskog cara Samuila. Bio je on car Prvog Bugarskog Carstva. Nakon što je Bizant porazio Samuila 1014. godine, Sermon je uhvaćen i ubijen jer se nije htio pokoriti novoj, bizantskoj vlasti.[8]
Ugarska osvaja Bačku u 10. stoljeću, Banat u 11. stoljeću, a istočni Srijem u 12. stoljeću, kada ga Ugarska osvaja od Bizanta. Zapadni Srijem bio je dio hrvatske Kraljevine Slavonije koja se širila prema gradu Mitrovici, da bi ga obuhvatila u 12. stoljeću.
U prvoj polovici 15. stoljeća, neki gradovi i mjesta u Vojvodini bili su u posjedu srpskih despota Stefana Lazarevića i Đurđa Brankovića. Oni su bili vazali ugarskih kraljeva.[9]
Povijest Vojvodine od 15. do 19. stoljeća
Turske provale i osvajanje Srbije 1459. godine dovele su do velikih migracija stanovništva. Srbi u velikom broju dolaze na područje Vojvodine (naročito u razdoblju od 1459. do 1535.), dok je dio Hrvata iselio na zapad ili sjever, u krajeve podalje od izravne turske ratne ugroze. Dio Hrvata koji je ostao u Vojvodini prešao je na islam, dok je dio Hrvata prešao na kalvinizam ili pravoslavlje. Tek je manji broj Hrvata u Vojvodini ostao vjeran katoličanstvu.
Poslije Mohačke bitke 1526. i pada Banata 1552. Vojvodina je potpuno došla pod tursku vlast. U 17. stoljeću u Vojvodinu su doselili Hrvati-Bunjevci. Oni su se naselili oko Dunava i u području znanom kao „Bajski trokut“ te na području Subotice i Sombora. Nešto Hrvata naselilo se i oko Pečuha u Baranji. Tijekom turske vladavine Hrvati, Mađari i Srbi živjeli su uglavnom u selima, dok je gradsko stanovništvo pretežno bilo muslimansko.[10]
Poslije mira u Srijemskim Karlovcima 1699. i mira u Požarevcu 1718. između Austrijskog i Turskog Carstva od turske vlasti oslobođeni su Mađarska, veliki dijelovi Hrvatske i Vojvodina. Dogodile su se još dvije velike seobe Srba (1690. i 1739.) koji su došli s područja Kosova i Srbije u Vojvodinu. S njima se došlo i nešto Makedonaca koji su zajedno sa Srbima bježali od turskog nasilja.
Povlačenjem turske vojske i vlasti, muslimansko stanovništvo napustilo je Vojvodinu. Austrijske vlasti planski su naseljavale Vojvodinu tijekom 18. stoljeća njemačkim, nizozemskim, mađarskim i slavenskim stanovništvom. Zbog svih tih doseljenika različitog etničkog i vjerskog podrijetla Vojvodina je postala jedna od etnički najmješovitijih regija Europe. Dok je uža Srbija bila pod turskom vlašću (od 16. do 19. stoljeća) Vojvodina je postala kulturno središte srpskog naroda. Najvažnija kulturna središta bili su Srijemski Karlovci, Novi Sad i manastiri na Fruškoj Gori.[11]
Revolucionarna zbivanja 1848.-1849. u Habsburškoj Monarhiji imala su odjeka i na području Vojvodine. U svibnju 1848. Srbi na Narodnoj skupštini u Srijemskim Karlovcima traže osnivanje Srpske Vojvodine. Proklamiran je i savez Srpske Vojvodine s Kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom. Vojvodinom je trebao upravljati srpski vojvoda kojega bi birao Zemaljski sabor u Zagrebu. Za vojvodu izabran je Stevan Šupljikac, Karlovačka mitropolija uzdignuta je na stupanj patrijaršije, a tadašnji mitropolit Josif Rajačić proglašen je za srpskog patrijarha. Izabran je i narodni odbor kao privremena vlada Vojvodine.
Mađarska vlada proglasila je buntovničkim srpski pokret u Vojvodini i odlučila ga vojno slomiti. Kad je austrijski car Franjo Josip proglasio Mađare buntovnicima, srpske trupe iz Vojvodine uključile su se u carsku vojsku i sudjelovale u gušenju revolucije u Mađarskoj.
Centralistički austrijski ustav od 4. ožujka 1849. potvrdio je osnivanje Srpskog Vojvodstva i Tamiškoga Banata u čijem sastavu su bili i Rumski i Iločki okrug Srijemske županije. Vojvodstvo je dobilo status posebnog upravnog područja pod upravom pokrajinske vlasti bečkog ministarstva. Carskim patentom od 18. studenog 1849. austrijski car svojem naslovu dodao je i titulu velikog vojvode. Premda formalno autonomno, Srpsko Vojvodstvo bilo je pod neposrednim nadzorom Austrije. Vojvodstvom je upravljao austrijski guverner sa sjedištem u Temišvaru, a službeni jezik mu je bio njemački. Sa stajališta austrijskoga dvora u Srpskom Vojvodstvu govorili su se službeno njemački i ilirski jezik. Austrija je 27. prosinca 1860. ukinula Srpsko Vojvodstvo, a njegova područja priključila je Ugarskoj.[12] Ilirski jezik Srbi su nazivali srpskim jezikom.
Prema popisu stanovništva iz 1850./1851.Srpsko Vojvodstvo s Tamiškim Banatom imalo je ukupno 1 396 888 stanovnika. Od tog broja najviše je bilo Rumunja (347 459) i Nijemaca (335 080). Srbi su bili na trećem mjestu s 321 110 stanovnika i činili su oko 23% stanovništva tog teritorija. Mađari su bili četvrti narod po brojnosti s 221 845 stanovnika. Hrvata je bilo samo 2 860, ali su zato Bunjevci i Šokci bili peti narod po brojnosti s 62 936 stanovnika. Od ostalih naroda bilo je u Srpskom Vojvodstvu i Tamiškom Banatu još i Rusina, Slovaka, Bugara, Židova, Roma, Čeha, Grka i Cincara. [13]
Austro-ugarskom nagodbom 1867. i Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. ojačao je položaj Ugarske. Banat i Bačka došli su pod Upravu Ugarke, dok je Srijem došao pod upravu Hrvatske.[14]
Povijest Vojvodine u 20. stoljeću
Propašću Austro-Ugarske u jesen 1918., Vojvodina je kratko vrijeme bila u sastavu Države Slovenaca, Hrvata i Srba, da bi 1. prosinca 1918. ušla u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U toj državi vladala je srpska dinastija Karađorđević, a Srbi su bili većinski narod. Za Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca počelo je i naseljavanje Srba u Vojvodinu iz „manje razvijenih krajeva“ kao što su Lika, Bosna, Crna Gora i Makedonija.
Raspadom prve jugoslavenske države, koja se od 1929. zvala Kraljevina Jugoslavija, njezin je teritorij podijeljen, pa je tako podijeljena i Vojvodina. Bačka je pripala Mađarskoj, Srijem ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, dok je Banat bio posebna autonomna oblast kojom je upravljala njemačka nacionalna manjina, iako je Banat formalno i dalje bio dio Srpske države (1941.-1944.).
Potkraj i nakon završetka Drugoga svjetskog rata nove jugoslavenske komunističke vlasti na čelu s Josipom Brozom Titom protjerale su veliki dio nesrpskog stanovništva iz Vojvodine. Naročito se to odnosilo na Nijemce, koji su velikom većinom protjerani u Njemačku. U njihove napuštene kuće doseljuje se novi val srpskog stanovništva, kolonista iz Like, Bosne i Hercegovine te Crne Gore.
Od 1945. godine pa do danas Vojvodina je kao autonomna pokrajina dio Srbije. Tijekom 1990-ih godina, za vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, velikosrpski nacionalisti protjerali su brojne Hrvate iz Vojvodine. Preostali Hrvati morali su se etnički opredjeljivati kao Bunjevci i Šokci, jer srbijanske vlasti nisu priznavale Hrvate kao narod, pa ni kao nacionalnu manjinu. Stanje se nešto popravilo od 2000. godine, dolaskom novih demokratskih snaga na vlast u Vojvodini i Srbiji.[15]
Doseljavanje velikog broja Srba u Vojvodinu tijekom 20. stoljeća uz protjerivanje njemačkog i hrvatskog stanovništva odrazilo se i na etničku sliku Vojvodine. Prema popisu stanovništva iz 2011. Srbi su činili dvije trećine stanovništva, dok je Mađara bilo 13%, Hrvata 2,43% a Bunjevaca samo 0,85%.[16] U odnosu na popis stanovništva iz 1850./1851. kada je Srba u Vojvodini bilo 23%, njihov udio se na tom području u postotku povećao za skoro tri puta u posljednjih 160 godina.
Zaključne misli
Prvo Bugarsko Carstvo trajalo je od 681. do 1018. godine i obuhvaćalo je velika područja Balkana, među njima i Kosovo. Drugo Bugarsko Carstvo na vrhuncu moći (oko 1230.-1250.) ponovno je obuhvaćalo veliki dio Balkana uključujući i Kosovo. Bugarski carevi tako su vladali Kosovom oko 357 godina.
Većim dijelom 11. i 12. stoljeća Kosovom je vladalo Bizantsko Carstvo, koje je za Kosovo ratovalo protiv Duklje (ranosrednjovjekovne Crne Gore) i Raške (ranosrednjovjekovne Srbije). Od početka 13. stoljeća pa sve do sredine 15. stoljeća ( s izuzetkom Drugog Bugarskog Carstva u razdoblju otprilike 1230.-1250.) Kosovo je bilo pod vlašću srpskih vladara oko 230 godina. Turski sultani vladali su Kosovom od 1455. do 1912. godine, dakle punih 457 godina.
Srbi će ponovo vladati Kosovom u razdoblju 1912.-1915., zatim 1918.-1941. (za prve jugoslavenske države) te 1945.-1999. godine za vrijeme druge, socijalističke Jugoslavije te Miloševićeve Savezne Republike Jugoslavije. Srbija je ukupno 80 godina imala vlast nad Kosovom tijekom 20. stoljeća, što s onih 230 godina vladanja nad Kosovom tijekom srednjeg vijeka daje 310 godina srpskog vladanja Kosovom.
Bugari su vladali Kosovom oko 357 godina u srednjem vijeku, a Turci 457 godina. Iako su dulje vladali Kosovom od Srba, ni Bugari ni Turci ne tvrde da je Kosovo njihovo.
Ako pogledamo sastav stanovništva Kosova kroz povijest, vidjet ćemo da su tamo od ranog srednjeg vijeka živjeli Arbreši, preci današnjih Albanaca, dok Srbi dolaze kasnije na Kosovo, negdje u 9.-10. stoljeću.
Prema popisu stanovništva Kosova iz 2024. Albanci čine 91,6%, a Srbi 2,3% stanovništva. Islamska zajednica na Kosovu 2024. činila je 93,49% stanovništva, a pravoslavci 2,31% stanovništva. Očito je da je Kosovo daleko više albansko nego srpsko, ne samo po nacionalnosti, već i po prevladavajućoj vjeri i kulturi (islamu).[17]
Što se tiče Vojvodine, njezini pojedini dijelovi (Bačka, Banat i Srijem) bili su od 6. do 12. stoljeća pod vlašću Bizanta, Bugara i Franaka. Srijem je kraće vrijeme u 9. stoljeću bio dio države kneza Ljudevita Posavskog (Posavske Hrvatske), a zapadni Srijem je u 12. stoljeću bio dio hrvatske Kraljevine Slavonije.
Ugarski (mađarski) kraljevi zauzeli su Vojvodinu do 12. stoljeća, da bi njome vladali idućih 400 godina, to jest sve do turskog osvajanja Vojvodine u 16. stoljeću. Turski sultani vladali su Vojvodinom veći dio 16. i cijelo 17. stoljeće, dakle oko stoljeće i pol.
Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. Austrijsko Carstvo zauzelo je gotovo cijelu Vojvodinu, osim istočnog Srijema koje je ostalo pod Turcima do 1718. godine. Te godine cijela Vojvodina došla je pod austrijsku upravu i ostat će pod njom idućih nešto manje od 170 godina, do Austro-ugarske nagodbe 1867. Od tada Vojvodina je bila pod ugarskom (mađarskom) vlašću sve do raspada Austro-Ugarske 1918. godine, dakle 51 godinu. Ako tome dodamo i onih oko 400 godina vladanja ugarskih kraljeva nad Vojvodinom u srednjem vijeku (od 12. do 16. stoljeća) ispada da su Mađari vladali Vojvodinom oko 450 godina, Austrijanci oko 170 godina, a Turci oko 150-200 godina (u Srijemu malo dulje nego li u Bačkoj i Banatu).
Srbi su jedno kratko vrijeme u 19. stoljeću (1849.-1860.) imali tvorevinu zvanu Srpsko Vojvodstvo i Tamiški Banat u kojem su činili oko 23% stanovništva. Brojniji od njih bili su Rumunji i Nijemci. To Srpsko Vojvodstvo tijekom svog kratkog postojanja bilo je pod austrijskom upravom.
Srbi au vladali Vojvodinom i između dva svjetska rata, za vrijeme prve jugoslavenske države (1918.-1941.), te od kraja Drugoga svjetskog rata pa do danas (1945.-2025.), što je sve zajedno 103 godine. Vidimo da su Mađari, Austrijanci i Turci mnogo dulje vladali Vojvodinom nego Srbi.
U pogledu stanovništva, bilo je mnogo migracija stanovništva, naročito u vrijeme ratova s Turcima (od 15. stoljeća) kada brojni Srbi doseljuju u Vojvodinu. Odlaskom turske vlasti iz Vojvodine krajem 17. stoljeća došlo je do dvije velike seoba Srba s Kosova i iz Srbije u Vojvodinu (1690. i 1739.-1740.). Tako se povećao broj Srba u Vojvodini, ali oni su ipak prema popisu stanovništva iz 1850.-1851. činili tek nešto manje od jedne četvrtine stanovništva Vojvodine (oko 23%), ali su svejedno smatrali da imaju pravo na svoju državu u Austrijskom Carstvu. Dobivanje Srpskog Vojvodstva od strane austrijskih vlasti, makar i na samo 11 godina (1849.-1860.).
Za vrijeme 20. stoljeća Srbi će se nastaviti naseljavati u Vojvodini pritom istjerujući Nijemce (nakon Drugoga svjetskog rata) i Hrvate (tijekom 1990-ih). Na taj način. Srbi će ostvariti dvotrećinsku većinu stanovništva prema popisu stanovništva iz 2011. Mađara će tada biti u Vojvodini 13%, a Hrvata koji su tu starosjedioci od ranog srednjeg vijeka spast će na samo 2,43%, dok će se dio Hrvata izjasniti regionalno kao Bunjevci i njih je bilo samo 0,85%.
Za Srbe, Vojvodina je njihova. Dokaz tome je činjenica da čine dvije trećine stanovništva Vojvodine. No, oni smatraju da je i Kosovo njihovo, iako prema popisu stanovništva iz 2024. tamo je Srba bilo tek 2,3% a Albanaca 91,6%.
Srbi misle da je Kosovo njihovo bez obzira koliko ih tamo ima jer je Kosovo nekada bilo u sastavu srpske države. Zbog toga službena Srbija ne želi priznati neovisnost Kosova.
To je opasna igra, jer bi onda i Hrvati mogli tražiti natrag Srijem, koji je za vrijeme Austro-Ugarske (sve do 1918.) bio u sastavu Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. I u ranom srednjem vijeku (9. stoljeće) Srijem je kraće vrijeme bio dio Posavske Hrvatske kneza Ljudevita Posavskoga, baš kao što je i u 12. stoljeću zapadni Srijem bio dio hrvatske Kraljevine Slavonije.
Po toj logici, mogu i Mađari zatražiti natrag Bačku i Banat, jer su njihovi kraljevi vladali tim krajevima oko 400 godina (od 12. do 16. stoljeća), a mađarska je uprava tamo bila i u razdoblju nakon Austro-ugarske nagodbe (1867.-1918.).
Kako god, Srbi su tijekom povijesti Kosovom vladali kraće od Bugara i Turaka, a Vojvodinom su kraće vladali od Mađara, Austrijanaca i Turaka. Na Kosovu su danas manjina, pa je Kosovo zapravo albansko, a ne srpsko! U Vojvodini su Srbi stoljećima bili manjina, ali su progonima drugih naroda (poglavito Nijemaca i Hrvata) tijekom 20. stoljeća i naseljavanjem svojih sunarodnjaka tamo ostvarili većinu nasilnim putem. Na tuđoj se nesreći sreća ne gradi!
[1] Izvor-sh.wikipedia.org, članak „Historija Kosova,“ uvodni dio članka.
[2] Isti izvor, isti članak, uvodni dio članka.
[3] Isti izvor, isti članak, podnaslov „Srednji vek.“
[4] Isti izvor, isti članak, podnaslov „Srednji vek.“
[5] Izvor-sr.wikipedia.org, članak na ćirilici „Istorija Kosova i Metohije,“ podnaslov „Srednji vek.“
[6] Isti izvor, isti članak, podnaslov „Osmanski period (1455-1912).“
[7] Više o povijesti Kosova u 20. stoljeću vidi na web stranici sh.wikipedia.org, članak „Historija Kosova,“ podnaslov „Jugoslavenski period.“ Popis zemalja koje su priznale nezavisnost Kosova nalazi se na web stranici hr.wikipedia.org, članak „Međunarodno priznanje Kosova,“ podnaslov s tablicom „Države koje su priznale neovisnost Kosova.“
[8] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Vojvodina,“ poglavlje „Povijest,“ podnaslov „Opći pregled.“ O caru Samuilu vidi na istoj web stranici, članak „Samuilo.“
[9] Isti izvor, članak „Vojvodina,“ poglavlje „Povijest,“ podnaslov „Opći pregled.“
[10] Isti izvor i članak, poglavlje „Povijest,“ podnaslov „Tursko doba.“
[11] Isti izvor i članak, poglavlje „Povijest,“ podnaslov „Vrijeme naseljavanja i seoba.“
[12] Isti izvor i članak, poglavlje „Povijest,“ podnaslov „Početci autonomije.“
[13] Izvor-hr.wikipedia.org, članak „Srpsko vojvodstvo i Tamiški banat,“ podnaslov „Stanovništvo.“
[14] Isti izvor, članak „Vojvodina,“ poglavlje „Povijest,“ podnaslov „Početci autonomije.“
[15] Isti izvor i članak, poglavlje „Povijest,“ podnaslovi „Kraljevina SHS i Jugoslavija“ i „Poslijeratna Vojvodina.“
[16] Isti izvor i članak, poglavlje „Stanovništvo.“
[17]Izvor-web stranica glasamerike.net, članak „Prvi konačni rezultati popisa: Kosovo ima 1.602.515 stanovnika-91,6 odsto Albanaca i 2,3 odsto Srba.“ Članak je objavljen 19. decembra (prosinca) 2024.
