Griješiti je ljudski, kaže poslovica. Ipak, neke greške nitko ne bi trebao raditi jer se zbog takvih grešaka ljudi uvaljuju u probleme često puta do kraja života. Oni koji imaju vlast u nekoj državi pogotovo bi trebali paziti da ne povuku poteze zbog kojih će njihov narod dugoročno ispaštati. Isto važi i za Hrvate i njihovu povijest. Zbog grešaka koje su radili neki naši velikani hrvatska je povijest bila krvava i tragična. Mogla je biti ljepša, da je bilo više sloge među Hrvatima i više pameti u onih velikana koji su bili na čelu hrvatskoga naroda u sudbonosnim trenucima povijesti. U ovom članku spomenut ću po mom mišljenju najveće greške u hrvatskoj povijesti. Više o tim i nekim drugim temama iz hrvatske povijesti možete pročitati u e-knjizi „Zašto je hrvatska povijest bila tako tragična?“ koja se nalazi na ovoj web stranici, podstranica „Knjige.“
Izbor Kolomana za hrvatskoga kralja 1102. godine
Ugarski kralj Koloman postao je hrvatski kralj nagodbom s predstavnicima 12 hrvatskih plemena. O tome govori dokument pod nazivom „Pacta Conventa.“ Koloman se obvezao da neće dirati u posjede hrvatskih plemena te da će poštivati plemićke povlastice i prava Hrvatskog Kraljevstva. Obvezao se i na zasebnu krunidbu za hrvatskoga kralja, pa se te godine (1102.) okrunio za hrvatskoga kralja u Biogradu. Hrvati su se njemu obvezali na vojnu pomoć do granica Hrvatske o svom trošku, a izvan granica Hrvatske o njegovom trošku. Hrvatska je tako ušla u personalnu uniju s Ugarskom. To znači da su Hrvatska i Ugarska ostale dvije posebne države svaka sa svojim zakonima, ali su imale zajedničkog vladara. Ipak, Hrvatska je izgubila političku samostalnost, jer ju više u međunarodnoj politici nije zastupao njezin vladar, već stranac (Koloman).
Ovdje treba spomenuti dvije važne stvari. Prvo, zašto se Koloman išao nagoditi s Hrvatima? Zato što je u to vrijeme bio u prilično nezavidnoj situaciji. Njegov brat Almoš pobunio se protiv njegove vlasti 1098. godine, ali je ipak taj sukob završio mirnim putem, a Koloman je Almošu oprostio pobunu. Iduće (1099.) godine, Koloman je doživio težak poraz i zamalo poginuo kod Prezmysla u sukobu s ruskim vladimirsko-volinjskim knezom Davidom i Kumanima. Imao je Koloman problema i s križarima koji su prošli kroz Ugarsku na putu u Svetu zemlju 1101. godine, a ni s Bizantom Koloman nije bio u najboljim odnosima.
Drugo, Hrvati su imali svoga kralja narodne krvi po imenu Petar Snačić ili Svačić koji je pružao otpor Mađarima. Vladao je u Kninu od 1093. do 1097. godine. Poginuo je na gori Gvozd u sukobu s ugarskim kraljem Kolomanom.
Nakon Petrove pogibije, mogli su predstavnici 12 hrvatskih plemena izabrati novog vođu, proglasiti ga kraljem i tražiti podršku od Pape ili Bizantskog carstva u borbi protiv Kolomana. Tada je bio običaj da vladar mora biti kraljevske krvi. Neki od mlađih hrvatskih velikaša mogao je biti izabran za kralja i oženiti princezu iz neke europske kraljevske obitelji. Tako bi taj velikaš postao član jedne kraljevske obitelji i stekao pravo biti hrvatski kralj. Na taj način, Hrvati su mogli još stoljećima imati svoga vladara i sačuvati svoju državnu samostalnost. No, zbog nesloge među Hrvatima ugarski kralj Koloman postao je i hrvatski vladar 1102. godine.
Jedan od razloga zašto je Koloman postao hrvatski kralj je i činjenica da posljednji hrvatski vladari Dmitar Zvonimir (vladao 1075.-1089.) i Stjepan II. (vladao 1089.-1090. ili 1091.) nisu imali muških nasljednika koji bi bili zakoniti hrvatski kraljevi. Istina, kralj Zvonimir imao je sina Radovana, ali je on umro prije očeve smrti (iza 1083.) tako da u trenutku Zvonimirove smrti, jedini zakoniti nasljednik bio je Stjepan II., sinovac kralja Petra Krešimira IV., koji također nije imao muških potomaka. Petar Snačić nije bio međunarodno priznati vladar Hrvatske kao njegovi prethodnici jer nije bio član nijedne kraljevske obitelji.
Zvonimir je oženio Jelenu Lijepu, koja je bila kći ugarskog kralja Bele I. i sestra kasnijeg ugarskog kralja Ladislava I. Kako Zvonimir nije imao muških potomaka, pravo na hrvatsku krunu stekli su mađarski Arpadovići preko njegove supruge, kraljice Jelene. Ladislav I bio je Zvonimirov šogor, dok je Koloman bio Ladislavov nećak i kao takav stekao je pravo na hrvatsku krunu poslije Ladislavove smrti 1095. godine.
Bez obzira na rodbinske veze kralja Dmitra Zvonimira s mađarskim Arpadovićima, kao što sam već spomenuo, Hrvati su mogli podržati Petra Snačića ili nekog drugog mlađeg hrvatskog velikaša koji bi se proglasio kraljem i oženio princezom iz neke druge europske kraljevske obitelji. U srednjem vijeku bila je normalna stvar sklapati takozvane političke brakove. Taj hrvatski velikaš tada bi mogao kao zet nekog stranog vladara i član jedne europske kraljevske obitelji ostvariti zakonito pravo na hrvatsku krunu. Da su Hrvati bili jedinstveni potkraj 11. i početkom 12. stoljeća, novoizabrani hrvatski kralj narodne krvi mogao je oružjem odbiti napade Mađara pod vodstvom kralja Kolomana i dobiti međunarodno priznanje od Pape i ostalih europskih vladara. Tako bi Hrvati sačuvali svoju državnu samostalnost još neko vrijeme.
Prodaja Dalmacije Mlečanima 1409. godine
Potkraj 14. stoljeća došlo je do dinastičkih borbi u hrvatsko-ugarskom kraljevstvu za krunu. Bila su dva kandidata za vladara-Žigmund Luksemburški i Ladislav Napuljski. Žigmund je 1385. oženio ugarsku kraljicu Mariju Anžuvinsku i tako ostvario pravo na krunu. On je 1387. okrunjen za kralja Ugarske i unatoč otporu dijela hrvatskog i ugarskog plemstva, Žigmund je bio hrvatsko-ugarski kralj do svoje smrti 1437. godine.
Ladislav Napuljski od 1390. položio je pravo na hrvatsko-ugarsko prijestolje. On je bio sin pokojnog hrvatsko-ugarskog vladara Karla II. Dračkog. U Zadru ga je za hrvatsko-ugarskog kralja okrunio nadbiskup Ostrogona Ivan Kanižaj u kolovozu 1403. Već početkom studenog 1403. Ladislav se vratio u Napulj i ostavio svoje pristaše u Hrvatskoj i Ugarskoj.
U borbama koje su uslijedile idućih godina kralj Žigmund Luksemburški pokazao se kao jača strana u sukobu. On je slomio otpor Ladislavovih pristaša, a mnogi njegovi pristaše prešli su na Žigmundovu stranu. Tako je 1408. Žigmundovu vlast priznala cijela Hrvatska, a 1409. i dalmatinski gradovi, osim Zadra.
Što je na to učinio Ladislav Napuljski, koji je nosio titulu kralja Hrvatske i Ugarske? On je za 100 tisuća dukata prodao Veneciji Zadar, Vranu, Novigrad i Pag kao i sva svoja prava na čitavu Dalmaciju. Prodaja je obavljena u Veneciji 9. srpnja 1409. godine.
Venecija će s vremenom zaposjesti dalmatinske gradove i otoke i to potpuno legalno, zato što je „hrvatski“ kralj Ladislav Napuljski prodao Dalmaciju! Veneciji nije bilo važno što taj kralj nije bio Hrvat, već Talijan. Bio je to „talijanski“ posao-Talijan s juga Italije, iz Napulja, prodao je svoja kraljevska prava na Dalmaciju Talijanima sa sjevera, iz Venecije. Mlečani su mogli reći da nisu silom oteli Dalmaciju, već su je zakonito kupili od „hrvatskoga“ kralja Ladislava Napuljskog. Talijani i dan-danas smatraju Dalmaciju svojom zemljom, jer su je Mlečani (Venecijanci) zakonito kupili od „hrvatskoga“ kralja Ladislava Napuljskog početkom 15. stoljeća!
Bijes Hrvata i osuda hrvatskih povjesničara okomila se na Ladislava Napuljskog, koji je sramotno prodao Dalmaciju, a da nikada zapravo u njoj nije živio ni vladao. Njegov boravak u Zadru trajao je samo tri mjeseca, od kolovoza do studenog 1403.
Ipak, smatram glavnim krivcima za ovu tragediju one hrvatske velikaše koji su podržali Ladislava. On je očito od samog početka bio slabija strana u sukobu. Tko se normalan kladi na slabiju stranu, na gubitnika? Treba reći i da Žigmund Luksemburški kao hrvatsko-ugarski kralj nije prodao ni komadić hrvatske zemlje! Prema tome, zbog odluke dijela hrvatskog plemstva da podrže slabijeg konkurenta (Ladislava) u borbi za hrvatsko-ugarsku krunu Dalmacija je 1409. godine prodana Veneciji, a negativne posljedice toga čina Hrvatska će osjećati i u narednim stoljećima. Talijani će 1918. i 1941. okupirati dijelove Dalmacije kao da su oni dio Italije, a ne Hrvatske, a i danas dobar dio Talijana smatra Dalmaciju svojom. I sve to samo zbog činjenice da je dio hrvatskog plemstva početkom 15. stoljeća bio ljut na kralja Žigmunda, pa su svoje povjerenje dali Ladislavu Napuljskom, koji ih je ubrzo iznevjerio, gledajući samo svoju osobnu korist!
Ratovi s Turcima i turske pobjede zbog izdaje i nesloge među Hrvatima
Hrvoje Vukčić Hrvatinić bio je bosanski velikaš i pristaša Ladislava Napuljskoga, koji mu je povjerio na upravu banovine Dalmaciju i Hrvatsku 1391. godine. Nakon krunidbe u Zadru 1403. za hrvatsko-ugarskog kralja, Ladislav Napuljski postavio je Hrvatinića za glavnog namjesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Vrbaskoj banovini te ga imenovao hercegom splitskim, darovavši mu uz to otoke Brač, Hvar i Korčulu.
Nakon Sigismundove (Žigmund Luksemburški, opaska autora članka) vojne intervencije i pokolja bosanske vojske kraj Dobora 1408., Hrvoje je prešao na Sigismundovu stranu. Ipak, Hrvoje Vukčić Hrvatinić nije bio vjeran vazal pa se i kasnije sukobljavao sa Sigismundom, koji mu je zbog toga oduzeo župu Sanu u Bosni te otoke Brač, Hvar i Korčulu, a Split je uzeo pod svoju zaštitu. Zbog toga je Hrvoje zatražio pomoć nezadovoljnih bosanskih velikaša i Turaka Osmanlija. Ugarsko-hrvatska vojska kralja Sigismunda bila je poražena u Lašvi 10. kolovoza 1415. Hrvoje Vukčić Hrvatinić umro je sljedeće godine, a Turcima se otvorio put za prodor u Bosnu.
Nesređene političke prilike u Bosni i Hercegovini te nesloga domaćih velikaša dovest će do pada Bosne pod tursku (osmansku) vlast 1463. te do pada Hercegovine 1482. Borbe protiv Turaka u zapadnom dijelu današnje Bosne nastavile su se i dalje, sve do pada Bihaća u osmanske ruke 19. lipnja 1592. Sve te borbe bile su praćene pljačkom i paležom te odvođenjem domaćeg stanovništva u roblje od strane Turaka Osmanlija. Pada Bosne i Hercegovine pod tursku (osmansku) vlast možda ne bi bilo da su bosansko-hercegovački velikaši manje mislili na svoje osobne interese, a više na obranu domovine i narodne slobode. Dok su se oni međusobno sukobljavali, Turci Osmanlije su malo-pomalo zauzeli Bosnu i Hercegovinu.
Poslije pada Bosne i Hercegovine pod Turke, na red su došle Hrvatska i Ugarska. Nesloga plemstva i borbe oko hrvatsko-ugarske krune pomogle su Turcima da osvoje velike dijelove hrvatskih i ugarskih zemalja.
Nakon bitke na Mohačkom polju 29. kolovoza 1526. i pogibije kralja Ludovika II. Jagelovića, postavilo se pitanje tko će biti novi hrvatsko-ugarski kralj. Hrvatsko plemstvo na Cetinskom saboru potkraj 1526. i početkom 1527. izabralo je za hrvatskoga kralja austrijskog nadvojvodu Ferdinanda Habsburškog. Međutim, slavonski sabor u Dubravi kraj Vrbovca 6. siječnja 1527. izabrao je za kralja ugarskog velikaša Ivana Zapolju. Ferdinand Habsburški i Ivan Zapolja imali su svoje pristaše i u Ugarskoj, pa su stvorena dva protivnička tabora koji su se oružjem borili svaki za svoga kandidata. Bio je to građanski rat u Hrvatskoj i Ugarskoj koji je trajao 1527.-1538. Ivan Zapolja pokazao se kao slabiji suparnik u tom sukobu, pa je u pomoć pozvao Turke. Oni su iskoristili priliku i zauzeli su dijelove Slavonije (Požega) i Dalmacije (Klis). Uz to, rat je doveo do velikih materijalnih razaranja i bijega hrvatskih seljaka na sigurnija područja u Kranjskoj, Koruškoj, Štajerskoj i Austriji.
Mir između Ferdinanda Habsburškog i Ivana Zapolje postignut je 24. veljače 1538. u Velikom Varadinu (danas Oradea, grad u Rumunjskoj). Ferdinand je priznao Zapolju za kralja u onom dijelu Ugarske koji je još držao. Ferdinandu, koji je izašao kao pobjednik iz tog sukoba, priznato je pravo na Slavoniju, Hrvatsku i Dalmaciju, a po Zapoljinoj smrti i pravo na Ugarsku. Time je građanski rat završen.
Umjesto da su izabrali nekog svog velikaša za kralja, Hrvati su se podijelili (baš kao i Mađari) i međusobno ubijali za račun austrijskog nadvojvode Ferdinanda Habsburškog i ugarskog velikaša Ivana Zapolje. Dok su se oni ubijali za tu dvojicu stranaca, Turci Osmanlije pustošili su Hrvatsku i malo-pomalo osvajali njezin teritorij.
Tri propuštene prilike za neovisnu Hrvatsku u 19. i 20. stoljeću
Prva propuštena prilika s banom Josipom Jelačićem 1848.-1849. godine
Za vrijeme revolucije 1848.-1849. Mađari su se borili za političku neovisnost od Austrije, pokušavajući u isto vrijeme stvoriti Veliku Mađarsku od Karpata do Jadrana. U njezinu sastavu bila bi i Hrvatska. Ban Josip Jelačić poveo je Hrvate u borbu protiv Mađara, pa su hrvatske trupe u sklopu austrijske carske vojske ratovale u Mađarskoj protiv Mađara, ali isto tako Jelačić je sa svojim vojnicima gušio pobunu bečkih građana protiv habsburške carske vlasti u listopadu 1848. Slomom mađarske revolucije u ljeto 1849., Franjo Josip, koji je preuzeo vlast u Habsburškoj Monarhiji u prosincu 1848. nastavio je vladati apsolutistički Hrvatskom, Ugarskom i drugim zemljama Monarhije. On je gotovo jednako tretirao Hrvate koji su se borili za Austriju kao i Mađare koji su se borili protiv nje.
Ono što su Hrvati mogli napraviti 1848. bilo je proglašenje neovisne Hrvatske pod vodstvom bana Jelačića i Sabora na temelju hrvatskoga državno-povijesnoga prava. Pitanje je bi li austrijska carska vojska mogla ugušiti sve te pobune i revolucionarne pokrete u Monarhiji (u sjevernoj Italiji, Češkoj, Ugarskoj) te još ratovati i u Hrvatskoj. Da su se Hrvati oružjem obranili od Austrijanaca i Mađara, možda bi europske sile s vremenom priznale neovisnu Hrvatsku. Nisu svi europski vladari bili skloni Habsburgovcima, a i Vatikan bi možda s vremenom podržao ideju o neovisnoj Hrvatskoj. Kako god, stvari su se mogle odvijati nekim drugim tijekom da su Hrvati pod vodstvom bana Jelačića ustali u borbu za neovisnu Hrvatsku.
Ipak, ban Jelačić i Sabor bili su vjerni Austriji i bečkim Habsburgovcima koji su ih tretirali kao svoje sluge. Treba spomenuti i da Mađari nisu napali Hrvatsku, već su Hrvati pod vodstvom bana Jelačića ušli u Mađarsku. Bilo bi bolje da je Jelačić rasporedio svoje trupe duž granice s Dravom, pa bi tako Hrvati branili svoju zemlju, a ne ratovali i ginuli na tuđoj zemlji za tuđe interese.
Druga propuštena prilika u jesen 1918. godine
Raspadom Austro-Ugarske u jesen 1918., na kraju Prvog svjetskog rata došla je druga prilika da Hrvati imaju svoju neovisnu državu. Prvo je proglašena Država Slovenaca, Hrvata i Srba (Država SHS) 29. listopada 1918., koja je obuhvaćala južnoslavenske zemlje u Austro-Ugarskoj, dakle današnju Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu te Vojvodinu.
Države Antante (Francuska, Velika Britanija, SAD) nisu htjele politički priznati Državu SHS, među Srbima u toj državi bio je jak pokret za ujedinjenjem Države SHS sa Srbijom, a zauzimanje dijelova hrvatske jadranske obale od strane talijanskih trupa dodatno je otežalo situaciju u Državi SHS. Osim toga, opće stanje političke i gospodarske krize u toj državi navelo je većinu hrvatskih političara da idu na brzo ujedinjenje sa Srbijom, pa je tako 1. prosinca 1918. u Beogradu srpski regent Aleksandar Karađorđević proglasio ujedinjenje Države SHS i Srbije, a samim tim i stvaranje nove države pod nazivom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevstvo SHS). Tim činom Država SHS prestala je postojati.
Ovaj scenarij nije se morao dogoditi! Da su Hrvati tada organizirali vojsku od hrvatskih domobranskih postrojbi i suprotstavili se napredovanju Talijana u Isti, na Kvarneru i u Dalmaciji te da su dio postrojbi rasporedili duž Drave prema Mađarskoj te u Bosni i Hercegovini u krajevima s većinskim hrvatskim i muslimanskim (bošnjačkim) stanovništvom, osigurale bi se granice tada još nepriznate hrvatske države.
Sjetimo se 1991.-1992. godine! Svijet nije žurio s priznanjem neovisne Hrvatske koja se tada odcijepila od Jugoslavije, ali nakon što su se Hrvati vojno suprotstavili velikosrpskoj agresiji, svijet je početkom 1992. priznao neovisnu Hrvatsku! Takav scenarij mogao se dogoditi već 1918. ili 1919. godine! Uz podršku Vatikana i još nekih zemalja koje bi pokazale naklonost prema ideji neovisne Hrvatske, Hrvatska je mogla biti međunarodno priznata država već nakon Prvog svjetskog rata.
Ako su se nakon Prvog svjetskog rata od propalog Ruskog Carstva mogle odcijepiti Finska, Estonija, Letonija i Litva te proglasiti svoju političku neovisnost, to je mogla učiniti i Hrvatska, samo da je bilo malo više sloge i vizije među hrvatskim političarima tog vremena. Ovako, Hrvatska je završila u „bratskom“ zagrljaju sa Srbijom i pod vlašću srpske dinastije Karađorđevića, koji će raditi na posrbljivanju Hrvatske i Bosne i Hercegovine u cilju stvaranja Velike Srbije.
Ako su Srbi u Državi SHS htjeli ujedinjenje sa Srbijom u jesen 1918., nisu to morali prihvatiti i Hrvati. Vojvodina, Crna Gora i dio BIH naseljen Srbima priključio bi se Srbiji, dok bi se ostatak BiH s Hrvatskom ujedinio u novu neovisnu hrvatsku državu. Ta bi država kasnije mogla sklopiti političke i gospodarske veze s Austrijom, Njemačkom, Mađarskom i nekim drugim državama i tako se uklopiti kao neovisna država u novi međunarodni politički poredak koji je stvoren nakon Prvog svjetskog rata. Baš kao što su se male baltičke države Estonija, Letonija i Litva te Finska osamostalile od Rusije i uklopile u novonastali europski poredak kao neovisne države.
No, većina hrvatskih političara u jesen 1918. nije imala viziju neovisne Hrvatske, već im je cilj bio brzo ujedinjenje sa Srbijom. Ta odluka skupo će Hrvate koštati tijekom 20. stoljeća, jer će biti pod dominacijom Srba kao većinskog naroda u prvoj i u drugoj jugoslavenskoj državi (Kraljevstvu SHS i Titovoj socijalističkoj Jugoslaviji).
Treća propuštena prilika 1944. godine- urota Lorković-Vokić
Bio je to neuspjeli pokušaj preuzimanja vlasti u NDH koji su organizirali ministar unutarnjih poslova Mladen Lorković i ministar oružanih snaga NDH krilnik (general, opaska autora članka) Ante Vokić u kolovozu 1944. Cilj urote bio je prelazak NDH na stranu saveznika. Urota se oslanjala na članove Hrvatske seljačke stranke, hrvatske najveće političke stranke. Tijekom kolovoza i rujna 1944. Rumunjska i Bugarska prešle su na stranu saveznika (antifašističke koalicije, opaska utora članka), a u tijeku je bila i saveznička invazije Normandije (u sjevernoj Francuskoj, opaska autora članka).
U dogovoru s poglavnikom Antom Pavelićem, Lorković i Vokić stupili su u kontakt s vrhom HSS-a, ali je HSS tražio ostavku Pavelića, pa bi na čelo države došao Mladen Lorković.. Prema nekim izvorima, Vladko Maček, vođa HSS-a trebao je doći na čelo NDH. Urotnici su stupili u vezu i s domobranskim časnicima koji nisu podržavali ustaški režim. Radilo se i na zbližavanju s Titovim partizanima, ali su oni odbili suradnju s urotnicima.
Kako je urota završila? Pavelić je smijenio Lorkovića i Vokića na sjednici Vlade NDH održane krajem kolovoza 1944.. Obojica su završili u zatvoru u Lepoglavi, gdje su i pogubljeni u travnju 1945. kad se vojska NDH počela povlačiti s tog područja. Iako je bio za urotu, Pavelić je odustao od nje jer zapadni Saveznici nisu obećavali suradnju, a HSS je tražio da on odstupi s mjesta Poglavnika.
Hrvati su za vrijeme Drugog svjetskog rata bili razjedinjeni. Dio njih bio je u ustašama i u domobranima, a dio u partizanima. Da su se kojim slučajem hrvatski partizani ujedinili s ustašama i domobranima u jednu hrvatsku vojsku, možda bi antifašistička koalicija (SAD, Velika Britanija, SSSR) priznali Hrvatsku kao svog saveznika, pod uvjetom da na čelu te Hrvatske bude antifašistička demokratska vlada na čelu s Vladkom Mačekom ili nekim drugim hrvatskim političarem koji se nije kompromitirao suradnjom s Hitlerovim nacističkim i Mussolinijevim fašističkim režimom. Urota je propala, baš kao i ustaška NDH, a Hrvatska se 1945. našla u drugoj socijalističkoj, Titovoj Jugoslaviji.
Da su kojim slučajem Britanci i Amerikanci iz Italije izvršili invaziju na hrvatsku obalu, možda bi urota i uspjela. Moguće je da bi Hrvati rado dočekali zapadne saveznike i pridružili im se u borbi protiv njemačkih okupatora. Britanci su bili stacionirani na Visu 1944. godine, a tamo je tada bio i stožer partizanskih snaga (Vrhovni štab) na čelu s Josipom Brozom Titom.
Međutim, zapadni saveznici nisu htjeli ići u invaziju na hrvatsku obalu Jadrana, već su svoje snage usredotočili na borbu protiv njemačkih snaga u Italiji. Tako je i planirana urota Lorković-Vokić doživjela neuspjeh. Da se NDH prebacila na stranu zapadnih saveznika 1944., mogla je biti izbjegnuta tragedija u Bleiburgu i stradanja na križnome putu 1945. godine.
